logo
bios

Rešid Hafizović: Biti musliman nije biološka, već misijska činjenica

Objavljeno prije 3 mjeseca . u ned, dec 29th, 2019

Preporod: Uvaženi Profesore, muslimani se, kao vjernici, u javnom prostoru često suočavaju s izazovima koji ih dovode, najblaže kazano, u stanje nelagode, najčešće zbog zloupotrebe vjerničkih emocija u javnim istupima bosanskohercegovačkih političara, na jednoj strani, ali i zbog intenzivnog problematiziranja njihove vjerske prakse i tradicije, i pomalo samoomalovažavajućeg propitivanja našeg islamskog identiteta s pozicijskih vrijednosti. Kako u takvom okruženju graditi autentični islamski identitet i budućnost muslimanske zajednice?

Hafizović: Sve se to može vrlo brzo i bez posebnih poteškoća promijeniti nabolje, ako se ovdašnji muslimani, Bošnjaci potrude u skorijoj budućnosti sebi izabrati autentične predstavnike u svim institucijama ove zemlje,i vjerskim i svjetovnim. Nažalost, oni ih sada nemaju i neće ih imati sve dok ne shvate da je na vodećim pozicijama svake institucije u ovoj zemlji važnije imati sposobne, poštene i odgovorne, nego nesposobne, poslušničke i neodgovorne ljude. Kada bi, naime, neko sa strane donosio sud o Bošnjacima prema njihovim aktualnim, naročito političkim predstavnicima, i prema njima stvarao predstave o Bošnjacima kao narodu, pomislio bi kako su Bošnjaci tek jučer sišli sa grane i ušli u svakidašnji život. Štaviše, pomislio bi kako se neko svjesno i namjerno podsmijava Bošnjacima i izvrgava ruglu jedan mali, ali uljuđeni europski muslimanski narod čija intelektualna tradicija je kroz proteklih zamalo šest stotina godina prisustva islama na ovim prostorima išla ukorak sa najraskošnijim duhovnim gibanjima negdašnjeg velikog muslimanskog imperija, baš onog imperija koji je u svome zenitu bio religijska, kulturna, znanstvena i civilizacijska svjetiljka svijeta. Dodamo li tome činjenicu da je sve češća pojava da jedan opskurni bošnjački politički predstavnik u isti mah sjedi na dvije stolice, u političkoj stranci i u Islamskoj zajednici BiH, tek tada shvatite do koje mjere je reduciran bošnjački javni prostor na tako bezlične likove, bez vjerodostojne biografije i bilo kakvih profesionalnih rezultata. Prema tome, za nepovoljno okruženje u kojem su se danas našli Bošnjaci u dobroj mjeri su krivi sami sebi. Dopustili su da im se pred nosom ‘odnjeguju’ hijerarhije religijskih i političkih predstavnika satkane od nesposobnih i beskorisnih, a u političkoj hijerarhiji još i štetnih ljudi, koji od vlastitog koristoljublja, me pohlepe i moralne upitnosti ne vide ništa ni više ni dalje od toga. Za sve godine bešćutnog vladanja nad Bošnjacima pogotovo su politički predstavnici Bošnjaka uništili sav kapital kojeg su Bošnjaci, braneći se, iznijeli iz pogromaške agresije nad njima i njihovom domovinom. Dovoljno je prisjetiti se da za gotovo tri decenije nisu bili u stanju osigurati potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i države Bosne i Hercegovine, što je gotovo pa rutinska zadaća u zemljama okruženja i u svijetu. Relativizirali su žrtve genocida podnošenjem sitnošićardžijske politikantske tužbe za reviziju presude međunarodnog tribunala u Hagu koji je BiH podnijela protiv Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) za izvršenu agresiju i genocid, a preživjelim članovima tih žrtava doslovce su pljunuli u lice. Kroz kriminalizirani proces privatizacije oteli su Bošnjacima sva njihova javna dobra, uništili hiljade radnih mjesta, prisvojili tuđu krv i znoj, i na pljački sebi podigli mondenska naselja oko Sarajeva. I kao šlag na torti svih njihovih političkih bezobrazluka i promašaja, Srebrenicu kao simbol planetarnog stradanja i Bošnjake Srebrenice su na tacni izručili dželatu i ostavili ih same i nezaštićene.

Ako Bošnjaci doista žele imati vedrije i uljuđenije, pa ako hoćete i podnošljivije životno okruženje, oni moraju biti drukčiji od svojih predstavnika, naročito političkih predstavnika, i moraju djelovati kao stvarni, a ne kao metaforički muslimani koji svaki dan pred ogledalom glume ono što već odavna nisu. Samo ako su dosljedni sebi i svome identitetu Bošnjaci kao muslimani nemaju nikakva razloga zazirati od bilo čega, pa ni od europskih vrijednosti, barem onih univerzalnih, kao što su demokracija, ljudskih prava, socijalna pravda, dostojanstvo svake ljudske osobe, dijalog, tolerancija, jer sve ove europske vrijednosti Bošnjaci, kao i ostali muslimanski narođi, naslijedili su sa izvorima svoje religije i prve uzotite generacije muslimana, baš u ono vrijeme kad je ostatak svijeta grcao u mraku, barbarizmu i tiraniji. Ali su, nažalost, te vrijednosti, kojima se Europa danas najčešće hvasta kao vlastitim izvomim vrijednostima, što svojom što li tuđom voljom muslimani negdje usput izgubili.

Bošnjaci također nemaju nikakva razloga biti opterećeni vlastitim identitetom. Naprotiv! Oni trebaju zazirati i što snažnije se opirati samo onima u bošnjačkom narodu koji taj identitet pokušavaju redefinirati i primjeriti vrijednostima s kojima islam kao religija i javna kultara nema gotovo nikakve veze. Poglavito se moraju suprotstaviti onima u bošnjačkom korpusu koji im otimaju ljestvicu vrijednosti koju su za njih odabrali Bog i njegov pečatni Poslanik (a.s.), kako bi im podmetnuti ljestvicu kvazivrijednosti pod kojima se islam nije nikada suštinski prepoznavao. Dovoljno će, za početak, biti da se barem oni najtrezniji među Bošnjacima iznova vrate kur’anskim i hadiskim definicijama pojma islam i musliman, pa će im biti posve jasno šta je to muslimanski identitet i na kojim vrijednostima je podignut. Za to im čak nisu potrebni ni oni koje oni danas nazivaju ulemom. Doista to mogu sami spoznati. Samo će, uz to, shvatiti i jednu gorku istinu: makar je danas u svijetu preko milijardu i pet stotina miliona muslimana, što je golema biološka činjenica, najmanje je među njima onih čiji život bi se mogao nekako podvesti pod kur’ansko-sunetske definije muslimana. I shvatit će, također, bolnu istinu o tome da su muslimani, pa čak i Bošnjaci, danas puka metafora za nešto što su suštinski odavna prestali biti. Prema kur’ansko-hadiskim definicijama, na primjer, musliman ne smije lagati, krasti, varati, ubijati, uzurpirati tuđa prava, znoj i krv, poticati korupciju i nepotizam, ali sve to muslimani danas, poput drugih, u golemim razmjerima čine. Posvuđa u svijetu: lažu, kradu, varaju i ubijaju, ponajvećma jedni druge, pod izgovorom kako oni drugi za one prve nisu dovoljno dobri muslimani. U svemu tome naročito prednjače njihovi svekoliki predstavnici, baš oni koji bi im trebali biti učitelji, odgajatelji i uzori. Činjenica da su muslimani danas najsiromašnija populacija na Planeti sa malim procentom enormno bogatih muslimanskih predstavnika, sa političkim ili religijskim turbanima na glavi, koji su se pod krajnje | sumnjivim okolnostima obogatili, dovoljno govori za sebe. Čak i u ovoj našoj zemlji Bosni!

Preporod: S obzirom na to kako Vi percipirate društveno-političke prilike, i s obzirom na ukupne političke, bh. i međunarodne okolnosti, kako vidite budućnost muslimana na području manjeg bh. entiteta?

Hafizović: Kada muslimani, pa tako i Bošnjaci, shvate da biti musliman nije puka biološka, već misijska činjenica, precizno opisana u izvorima islamske vjere i posvjedočena primjerom pečatnog Poslanika islama (a.s.) čiji životopis se danas može čitati na kojem god jeziku želite, i kada se počnu ponašati dosljedno toj činjenici, tek tada mirne duše mogu stati svaki dan pred ogledalo i Bogu i njegovu pečatnom Poslaniku (a.s.) glasno posvjedočiti: “Da, mi smo muslimani’. Kada odlučno iskorače iz stanja lažne metafore, u kojem sada većma prebivaju, u stanje realnog života, života koji iskri stvarnim vrijednostima islama i prepoznatljivom javnom kulturom muslimanskog identiteta, biće primjećeni u javnom prostoru i prihvaćeni gdje god prebivali, jer javna kultura istinskog muslimana zrači apsolutnom sigurnošću po svakoga ko živi u njenoj nazočnosti. Uspjednu li to napraviti i temeljito se preobraziti, ne moraju se uopće brinuti za vlastitu budućnost, čak niti u manjem BiH entitetu, pod uvjetom da se ondje vrate, jer njihove vrijednosti će ih držati u javnom prostoru i snažiti im tlo pod nogama, kako su to nekoć činile i muslimanima Španije, sve dok su ovi držali do njih i do bespremačnog muslimanskog identiteta. Opstat će čak i unatoč pluralizaciji islama koja je na  djelu u BiH i unatoč često disonantnom religijskom diskursu koji o islamu razvija u Bosni svak kome to na pamet padne.

Preporod: Spomemuli ste pluralizaciju islama. Kako, prema Vašem mišljenju, stojimo u pogledu pluralizacije islama kod nas, jer realno je da posljednjih decenija raznih struja/učenja/praksi unutar bh. muslimanskog diskursa i na muslimanskoj vjerskoj sceni?

Hafizović: Ne mislim da vjerujućim Bošnjacima fenomen pluralizacije na ovdašnjoj vjerskoj sceni predstavlja naročito važan problem. Ozbiljniji je problem odsustvo punovažnog muslimanskog diskursa u javnome prostonu koji bi morao biti orkestriran pod palicom Islamske zajednice u BiH. Veoma bi bilo važno ako bi u doglednije vrijeme u multivokalnom diskursu muslimanske javne scene u Bosni bilo manje zbunjivanja i svađanja Bošnjaka po matrici mezhepske podjele i podvajanja unutar bošnjačkog korpusa, a mnogo više snažne znanstvene religijske kulture i intelektualnog islama kakav su Bošnjaci ovih prostora razvili u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, donijevši u to vrijeme Balkanu istinsko prosvjetiteljstvo prije onog francuskog, i ostavši upamćeni kao bespremačno kulturno odjeljenje unutar tada moćnog Osmanskog Carstva.

Sve ovo bi današnji Bošnjaci mogli iznova postići, i mnogo više od toga, pod uvjetom da uzmognu odnjegovati vjerodostojne religijske učitelje ili, ako više volite, ulemu koja to sada, uglavnom, nije. Hoću da vjerujem da to možemo učiniti i da će to biti glavna zadaća sadašnjeg prvog čovjeka Islamske zajednice u BiH u njegovom narednom mandatu. Koliko je važno i hitno odnjegovati sasvim novo pokoljenje vjerodostojnih religijskih i inih učitelja, muškaraca i žena, jasno će pokazati strahovito posrnuće i pad koji su Bošnjaci doživjeli u razdoblju između 1537. i 2019. godine. Naime, godine 1537. u Gazinoj medresi u Sarajevu su učenici, pored svih drugih kurikuluma, morali tečno čitati i razumijevati Gazalijev Ihya’ i Ibn ‘Arabijev Fusus. Ne znam koliko profesora svekolikih visokoškolskih institucija Islamske zajednice u BiH danas je u stanju iščitati taj tekst, a o medresama da i ne govorimo. Oni koje Bošnjaci danas smatraju ulemom potpuno su zaboravili najbolju intelektualnu tradiciju muslimana, a islam su sveli na njegovu juridičku formu, na jedva deset odsto kur’anskog sadržaja, lišivši tako ovdašnje muslimane čak i same religijske znanstvene kulture, a o drugim formama znanstvene kulture da i ne govorimo. Treba li uopće naglašavati da vjerodostojan alim može biti samo onaj ko promišlja i živi islam u svome vremenu i tom vremenu daje ton i usmjerenje, onaj čija opća kultura je toliko opsežna da dominira javnim prostorom u kojem živi i, što je naročito važno, da ono što zna posvjedočuje svojim vlastitim životom i primjerom, jer spoznavanje (modus intelligendi) i činjenje (modus essendi) u islamu su pupčanom vrpcom povezani i nerazdvojni procesi. Prema vlastitom svjedočenju, pečatni Poslanik islama (a.s.) je bio najučenije i najelokventnije biće u ljudskome rodu, ali nije propustio nijedan trenutak vlastitog života u kojem nije aktualizirao i vlastitom praksom posvjedočio ono čemu ga je Gospodar njegov poučio. Kako bi jedan vjerodostojan musliman mogao postupati drukčije? Kako bi tek jedan punovažan alim, nasljedovatelj i pečatnog Poslanika islama (a.s.), mogao uopće i pomisliti da to učini?

Prema tome, budu li se Bošnjaci sustavno obrazovali i stjecali suštinske znanje koje je multidisciplinarno, svrhovito, primjereno potrebama vremena i korisno i učinkovito, a ne da se samo bore za puke diplome lišene sadržaja; vrate li islam i njegove vrijednosti u vlastiti život; odnjeguju li u skorije vrijeme poštene i odgovorne političare, kao i učenu, etičnu i moralnu ulemu, duhovnu i svjetovnu; otvore li se bezrezervno za svaku vrstu znanstvene kulture i ne budu li zazirali od onoga što jesu, još kako će se znastveno, kulturno i duhovno uspraviti. A kađa se usprave, svijet će ih vidjeti i cijeniti prema onome šta svaki dan tom svijetu budu pružali o sebi i o islamu. UZ to, ako bošnjačka ulema proširi svoje polje motrenja sa deset odsto kur’anskog sadržaja, kakav je slučaj danas, na stopostotni sadržinski opseg Kur’ana, kako je to bilo u vrijeme al-Ghazalija, Ibn ‘Arabija, Ibn Sine, Ibn Haithama, al-Birunija, Rumija i brojnih drugih mislećih muslimanskih učitelja, uz beskompromisno inzistiranje na istini, vrlini, moralnoj krijeposti, poštenju, dobroti i dobročinstvu, tada ćemo ovdje i sada opet imati svoga bosanskog al-Ghazalija, Ibn ‘Arabija, Ibn Sinu, Rumija, Ibn Haithama, Al-Birunija i slično. Ne naprave li Bošnjaci ovu neminovnu preobrazbu, i nadalje će ostati samo isprazna metafora za nešto što su već odavna prestali biti.

Preporod: Koja je naša pozicija u Evropi danas? Muslimani se nalaze pred raznim izazovima društvenog i političkog konteksta u Evropi – rastuća islamofobija, izazovi vjerskog i političkog organiziranja. Gdje idemo, je li Evropa, sa svim što ona jeste, šansa, kakvom je mnogi muslimani vide?

Hafizović: Neki muslimani u Europi su domorodni, a neki su došli u Europu, kao što su to nekoć kršćani i Jevreji. Što je Europa mislila o negdašnjim španskim muslimanima – Maurima, pokazala je to tokom godina Reconguiste. Takva odbojnost i brutalnost Europe i Zapada prema muslimanima ni danas se nije bitnije promijenila. U vrijeme španskog halifata Crkva je bila glavni protagonist i inspirator progona i pogroma nad ondašnjim muslimanima. Danas je to neoorijentalizam, kao nasljednik zapadnoeuropskog orijentalizma sedamnaestog i osa- mnaestog stoljeća, ali također i Crkva, poglavito u vrijeme pontifikata bivšeg pape Benedikta XVI koji je knjigom Europa bez korijena? (2006) i svojim izrazito političkim govorom u Regensburgu 2006. za glavnu metu imao domorodne muslimanske narode Europe, a usput je vrijeđao islam, muslimanskog Boga i pečatnog Poslanika islama (a.s.). Na ovim temeljima se postupno razvijala islamofobija koju danas svjedočimo u Europi i na Zapadu u najvulgarnijoj formi, od desničarskog mahnitanja novinarke Oriane Failachi, bliske prijateljice bivšeg pape Benedikta XVI, koja je Europu zvala kolonijom islama, preko publiciste Alexandera de Vallea, univerzitetske profesorice Giselle Altmann (Bat Ye’or njeno je pravo ime), koja europske narode naziva “štičenicima (zimmijama) islama”, do Marinne Le Pain, Gerta Wildđersa i mnogih drugih desničara koji su se u novije vrijeme pojavili ondje. Da posebno i ne pominjem aktualnog američkog predsjednika Trumpa i cijelu mrežu njegovih najbližih suradnika, univerzitetskih profesora i medija, posebno u Francuskoj, Americi, Britaniji i Danskoj kao, možda, najislasnofobičnijoj zemlji u Europi. Eto, među takvim koordinatama u javnom zapadno-europskom prostoru žive muslimani, i nije im baš lahko.

Međutim, Europa ne raspolaže samo ovim ružnim, anticivilizacijskim i islamofobnim licem. Dopadljivije, nasmijanije i uljuđenije lice Europe čine mnogi dobri, plemeniti, pametni, njegovani i dobrohotni ljudi. I takvih je ondje, zacijelo, mnogo više. Sa takvima muslimani u Europi i na Zapadu trebaju računati, surađivati i graditi bolju i tolerantniju Europu. Ali to, onda, znači da i sami moraju biti dobri, obrazovani, pametni, uljuđeni i sposobni, kako bi se nametnuli kao nezaobilazan faktor u izgradnji bolje Europe, Moraju, naprimjer, biti subjekt u tamošnjem javnom prostoru, a nikako objekt svakojakih manipulacija, kakav je slučaj sada. Moraju trijezniti i sebe i ostale Europljane u sferi što cjelovitijeg definiranja enropskeg kuiturnog identiteta, jer će tako posvijestiti Europljanima prisustvo nezaobilaznih islamskih vrijednosti u srcu samog kulturnog stabla Europe, a tako će i samima sebi iznova otkriti vlastitu intelektualnu tradiciju koju su na tlu Europe više od sedam stoljeća njegovali i razvijali španski muslimani, a koju su oni sami odavna zaboravili. Muslimani, ipak, moraju znati da, unatoč islamofobiji i svekolikom desničarskom divljanju na europskom kontinentu, u Europi su mnogo slobodniji i manje su obespravljeni nego li je to danas slučaj bilo gdje u muslimanskom svijetu, Za sada je današnja postkršćanska i sekularna Europa njihova najbolja šansa i najizglednija domaju.

Prerorod: Šta su, prema Vašem mišljenju, najvažniji današnji izazovi pred muslimanskim intelektualcima, pred ulemom i akademskom zajednicom? Gdje Vi vidite osnov za izgrađivanje svijesti o važnosti kritičkog mišljenja? Da li epistemološko, etičko i društveno značenje kritičkog razumijevanja povijesne tradicije islama u dovoljnoj mjeri prepoznaju i primjenjuju naše obrazovne institucije?

Hafizović: Bosna ima kakvu-takvu akademsku zajednicu, ali intelektualaca tako malo da ih se na prste lahko nabrojaui može. Stoga je zadaća makar i to malo istinskih intelektualaca da upotrijebe svoju najbolju duhovnu energiju i odnjeguju nove intelektualne nade u javnom prostoru Bosne. Pravi intelektualci su istinski alimi, što se barem islama tiče, a tradicionalni alimi ove zemlje, kakvi jesu sada, naprosto su kvazi-intelektualci. Raspolažu diplomama i visokim naslovima, ali jedva ikakvim relevantnim znanjem o sebi, o drugima i o svijetu. A značenje arapskog pojma ‘alim baš to zahtijeva i pretpostavlja, jer rečeni arapski pojam dijeli isto semantičko polje sa arapskim pojmom ‘alam – svijet, kozmos, univerzum i znak. Glede islamskog svjetopogleda, univerzum je makrokozmički Kur’an pisan formom i suštinom Božijih imena, koja stalnim aktualiziranjem čine da stvorenja izlaze na svjetlost Bitka. A sva ona su potencijalni predmeti spoznaje stavljeni pred lice svakog istinskog intelektualca. To bi naročito morali znati oni koji se danas alimima vole zvati, jer reduciranje ovog naslova na puku juridičku dimenziju vjere izdaja je kur’anske objave i jezika na kojoj je ona otkrivena.

Bosna ima svoje svakovrsne institucije, koje njeni građani trebaju voljeti, ali ne i ljude koji u njima rade, jer se dušmanski odnose prema Bosni, prema njenim državotvornim institucijama i prema njenim građanima, istinskim patriotama koji vole svoju zemlju.

Bosna je, doista, prelijepa zemlja za koju bi mnogi dali sve što im oči vide. Za vrijeme agresije na Bosnu i nakon toga, sve do dana današnjeg, imao sam mnoštvo veorna dopadljivih poziva sa istoka i sa zapada da odem negdje u svijet i ondje nastavim sa svojim životom i svojom karijerom. Moja supruga je imala još više takvih poziva, jer njena ekspertnost u čitanju i interpretiranju starih povijesnih dokumenata osmanske administracije, koji čine samo pismo historije, spada u red najvećih svjetskih stručnjaka u tom poslu, koji se danas jedva broje na prste jedne ruke. Ali mi nikada o tome nismo htjeli ozbiljno razmišljati. Bosna je naša domovina. Uostalom, u njenim terneljima je polovina moje porodice. Iako su pozivi za odlazak i danas otvoreni, posve sam siguran da bih odlaskom iz Bosne izdao i povrijedio i nju i moje najmilije koji su položili svoje živote za nju. A baš bi to htjeli i njeni i naši dušmnani, među koje, svakako, ubrajam i ovdašnje aktualne bosanskohercegovačke političare.

Uostalom, vjerodostojni intelektualci nikada ne uzmiču ni pred čim, pogotovo ne pred vlastitim dušmanima i pred dušmanima svoje domovine. Oni nikada ne zaziru pred istinom, duhovna vrlina im je cjelodnevna navađa, a moralna krijepost njihov praktični credo. Oni ne lažu, ne manipuliraju, ne plagiraju, ne kradu i ne uzmiču pred bilo kojim autoritetom. Za račun istine sručuju najbrutalnije činjenice u lice svakom diktatoru i vladaru zulumćaru. A baš to pečatni Poslanik islama (a.s.) naziva najvrlijim džihadom u životu jednog muslimana. Takav stav i takvo držanje je vrhunac kritičkog i samokritičkog mišljenja jednog odgovornog i poštenog intelektualca. Njegov ethos nastoji da svjesno ne povrijeđi Boga, Poslanika, ljudsko dostojanstvo i istinu, a sve drugo mu je drugorazredno i podložno nesmiljenoj kritici. Takvi intelektualci bi bili potrebni ovoj zemlji. a njih ne proizvodi nekontrolirano otvaranje škola, fakulteta i univerziteta, ni svjetovnih ni duhovnih, kakav je danas slučaj u Bosni, već sposobni učitelji, izvanredni znanstveni kurikulumi i svježe spoznaje koje se stječu svaki dan sukladno izazovima i potrebama vremena.

Budemo li danas počeli raditi na izradi takvih kurikuluma i takvih učilišta, ova zemlja bi ubrzo mogla krenuti tračnicama koje vode europskim i svjetskim znanstvenim, kulturnim i civilizacijskim vrhovima. To bi moglo zaustaviti i odljev ovdašnje mladeži, a jednog dana možda vratiti iz svijeta i one mladiće i djevojke koji su već napustili Bosnu.

Bosna novoga vremena mogla bi biti Europa u svom najboljem izdanju, naročito ako profunkcionira pravna država, a morat će, koja će mnoge ovdašnje političke turbane smjestiti tamo gdje im je odavna bilo mjesto, a pomešće iz javnog prostora i mnogu kvazi-ulemu, duhovnu i svjetovnu, koja nije bila kadra dizajnirati javni prostor Bosne vrijednostima islamske kulture, kulture koja nije kultura zatvorenog, kućnog ozračja, već duša, boja i aroma javnog života u javnome ozračju ljudske zajednice. Dosegne li Bosna takvo vrijeme sa novim, poštenim, odgovornim intelektualcima, što nije ni nemoguće ni nezamislivo, ni hegemonističke politike njenih istočnih i zapadnih susjeda, pored ostalih njenih unutamjih i vanjskih dušmana, nikada joj neće moći nauditi, kao što nisu mogle ni proteklih hiljadu godina njene jedinstvene religijske, kulturne i civilizacijske povijesti.

Preporod: U mjesecu smo julu, prošle su 24 godine od onoga jula 1995. godine u kojem je počinjen Genocid u Srebrenici. U čemu bi se, prema Vašem mišljenju, trebao sastojati naš odgovor na Genocid nad Bošnjacima i naslijeđe genocidnih politika?

Hafizović: Propustili smo vrijeme za taj odgovor. Nismo napravili mapu genocida i postavili je na svakom prometnom mjestu u ovoj zemlji, kako bi svijet i novi naraštaji vidjeli zlo koje su dušmani počinili u ovoj zemlji. Propustili smo uvesti temu genocida u školske kurikulume na svakom pedlju ove zemlje. Nismo objavili mapu masovnih grobnica čije lokacije bi jasno pokazale svakom poštenom čovjeku na čemu pluta manji BiH entitet. Nismo proveli rezultate presude iz Haga i poništili dvije krunske institucije u manjem BiH entitetu, vojsku i policiju, koje su, uz vojsku Srbije i Crne Gore, bili glavni izvršitelji Genocida nad Bošnjacima u Bosni. Umjesto toga, pretvorili smo događaj Genocida u Srebrenici u običnu obrednu procesiju, dopustili mešetarima i prodavačima tuđeg bola da od ove kozmičke tragedije u Srebrenici grade svoje vlastite ko zna kakve karijere i sitnošićardžijske avanture. Tako je tragedija Srebrenice od sramne krvave mrlje na savjesti čovječanstva dvadesetog stoljeća na kraju postala mrlja i na savjesti bošnjačkih političkih i inih predstavnika ove zemlje, koji nisu zaštitili Srebrenicu, nego su je, usljed vlastitih politikantskih ujdurmi, na kraju izručili njenim dželatima. Da smo uradili sve naprijed spomenuto, od ovoga boljeg odgovora ne bi bilo na počinjeni Genocid u Srebrenici i na naslijeđe genocidnih politika.

Izvor: Preporod (Razgovarala Senada Tahirović)

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh