Kultura

M. Raguž: THE SPIRIT OF PRAGUE

Vaclav Havel

BUDIMO BOLJI

Najgora je činjenica da živimo u

 zagađenom moralnom okolišu.

 Moralno smo bolesni,

 jer smo naučili govoriti jedno

 a misliti drugo. Naučili smo

 ni u što ne vjerovati,

 ne primjećivati jedni druge

 i brinuti se samo o sebi.

 Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo,

 suosjećanje, skromnost i opraštanje

 izgubili su svoj dubinski smisao

 i mnogima od nas nisu ništa

 doli puke psihološke kategorije,

ili nam se pak čine kao

izgubljeni pozdravi iz davnina,

 pomalo smiješni u vremenu

 kompjutera i svemirskih brodova.

VACLAV HAVEL

Foto: M. Raguž  Staropramen-omiljeno pivo Vaclava Havela

Zimski kolorit  i prvi snijeg u prostor unosi umnožene dimenzije

 Stvarnosti, čiji obrisi poništavaju oblike.

Snijeg je zameo Prag – zlatni Prag,

 zagušio Svjetlost i ograničio kretanje.

Prostor je deformisan

 samo jedan pogled u Nebo, iz dubina

 Zavjesa od leda zastire trepavice, otapa se na licu  i topli dah

 ledi se na rubovima šala.

Zraci svjetlosti kao vitezovi šafrana

 Zaustavljeni u ledu.

Kamion-grtalica prolazi u prvo kruženje i pijesak od soli

 prosipa po asfaltu.

Na praznoj stanici stoji autobus, prozori su zamagljeni i sjedišta

 u autobusu su prazna.

Samo brujanje motora se širi eterom i odjekuje u suženom prostoru.

Tek još jedan god izrasta u betonskom

 stablu grada, samo još jedna kružnica od armature.

Sarajevo ih ima nekoliko stotina,  možda 500, prije toga je kotlina

ležala pusta, još od magnovenja stvaranja Svijeta.

Bijeli beton je urastao u bijelu stvarnost zime i Univerzum obnavlja

Prazan Prostor.

Bez njega, bez praznog prostora (kako je rekao Peter Brook)

dramaturgija Realnosti, ne bi bila moguća.

Prvi vijenci, i kugle od Svjetlosti prelamaju se, i pokazuju se

u dimenzijama  koje podsjećaju na

pogled insekta čije je oko podijeljeno na komore, tako da vidi više

 Realnosti istovremeno.

Sarajevo, usisano u centrifugalnu energiju Univezuma, pod ledom

kasnog Novembra.

Foto: M. Raguž  Sarajevo i njegovi mostovi

A baš u ovo vrijeme, samo 20 godina ranije,

nekim neobičnim slučajem posmatrao sam Nebo i olovne oblake

koji su skrivali duh i lijepo lice Praga.

Vožnja autobusom, zaleđenim autoputevima

i stvarnost izobličena  zamagljenim prozorima.

A vani je sve isto, kablovi na banderama koje promiču duž ulice

i Sivo Nebo.

A prije toga sumrak, i hladnoća Grada.

Promrzli stojimo na betonu podzemne željeznice i dahom grijemo ruke.

Svjetlost metroa, i tuneli podzemlja

u koje se još nije

Ulila zaleđena stvarnost tog predvečerja u Novembru.

 Misli i riječi su nošene vjetrom.

One koje su odjenute dubljim smislom postojanja,

brane se od zaborava:

 „o kad bi se moje riječi zapisale

i kad bi se u mjed tvrdu urezale;

kad bi se željeznim dlijetom i olovom

u spomen vječan u stijenu uklesale.

Ja znam dobro; moj Izbavitelj živi i

poslednji će on nad zemljom ustati.

A kad se probudim, k sebi će me dići;

iz svoje ću puti tad vidjeti Boga“.( V. Havel)

Nekoliko dana kasnije, prvi snijeg je prekrio usamljeno igralište

u planinskom odmaralištu.

Grad nas je primio nekom neobičnom toplinom.

Potom putovanje u Karlove Vary.

Grad kao jedan dragulj iz Srednjeg vijeka, baš kao da je iscurio

iz Bajke i ovaplotio se u ovoj Realnosti.

Krovovi grada su pod tankim slojem snijega i inje se uhvatilo na stablima

na kojima su se presijavali zimski ukrasi.

Stvarnost poput jedne Razglednice  dok Grad posmatramo

iz jedne kule sa vidikovcem.

Slike se nižu u mnogo vedrijim bojama.

A naš organizam je kao jedan stroj koji proizvodi toplinu i koji se opire

Hladnoći Stvarnosti.

Ali kao da neki balans postoji u Svemiru, jer hladni beskraj

prožima energija i hladni Gradovi u Novembru žive u unutrašnjoj

toplini  i nadi, u radostima stvarnosti koja se obnavlja.

Da, obnavlja jer kažu: smrt nije kraj.

Onda, do ponovnog susreta sa Vaclavom Havelom.

Nada postoji ako je Nikoli Tesli vjerovati:

„Sve je Svjetlost, kao što reče Tesla.

 U jednom njenom zraku je sudbina naroda;

 svaki narod ima svoj zrak

 u onom velikom svjetlosnom izvoru,

 koji vidimo kao sunce.

 I zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao, nije umro.

 Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i dalje.

 Tajna je u tome da se te svjetlosne čestice

 povrate u prvobitno stanje“.

Foto: M. Raguž  Tradicija i kvalitet je put ka uspjehu-SIMPLY CLEVER

Povodom godišnjice rođenja Vaclava Havela (05.10.1936 – 05.10.2019)

Autor: Marko Raguž

magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close