Kako je kazao, reindustrijalizacija je nužnost za BiH zbog protekla tri vala deindustrijalizacije kojim je došlo do devastacije industrijskih potencijala BiH.
– Prvi val deindustrijalizacije desio se u ratnom periodu u kome su fizički uništeni brojni potencijali industrije, a također pokidane veze tehničke i ekonomske suradnje u okviru bivše SFRJ i veze s inozemnim partnerima. Drugi val deindustrijalizacije desio se u vrijeme tranzicije kada je kroz neuspješan proces restrukturiranja, uključujući i neuspješne privatizacije, dodatno izgubljen veliki dio industrijskog potencijala. Treći val desio se nakon pojave globalne krize kada su mnoga industrijska poduzeća, gubeći tražnju na izvoznim tržištima izgubila jedan, ipak manji dio industrijskih potencijala – objašnjava Domazet.
Industrija je na sadašnjem nivou razvoja ključno područje za ubrzavanje razvoja, zapošljavanja i izvoza, naglašava.
– Pokretačka snaga industrije su investicije radi postizanja tehnološke modernizacije i efikasnosti kao osnova za konkurentske prednosti industrije na globalnom tržištu – govori Domazet.
Kako ističe, industrija stvara 19,6 posto radnih mjesta koncem 2014. godine, pri čemu u FBiH 19,2 posto, a u RS-u 20,3 posto radnih mjesta.
Lokalne zajednice u BiH pokazuju različit nivo industrijalizacije.
Udio industrije u ukupnoj zaposlenosti u lokalnim zajednicama ovisi od toga kakvo je naslijeđe industrije iz socijalizma i s kakvim uspjehom je ta industrija restrukturirana i od toga kakvim tempom teku investicije u stvaranje novih industrijskih poduzeća u lokalnim zajednicama.
Prema nivou industrijalizacije lokalne zajednice se mogu podijeliti u tri grupe.
Prvu grupu čine visoko industrijalizirane općine i gradovi u kojima je lokacijski kvocijent znatno iznad 1 (udio industrije u općinama znatno iznad udjela industrije u ukupnoj zaposlenosti po entitetima). U tom smislu se lokalne zajednice mogu podijeliti u tri grupe.
Među njima su vodeće općine – udio industrije u zaposlenosti: Kotor- Varoš, Petrovo, Maglaj, Visoko, Goražde, Brod, Derventa, Kostajnica, Gračanica, Tešanj, Gradačac, Šipovo, Novi Travnik, Konjic, Olovo, Gornji Vakuf, Teslić, Modriča, Šekovići, Odžak, Lukavac, Kozarska Dubica, Čelinac, Travnik, Prnjavor, Kalesija i Zvornik.
Drugu grupu čine srednje industrijalizirane općine – udio industrije u zaposlenosti: Drvar, Bratunac, Rogatica, Srebrenik, Široki Brijeg, Grad Trebinje, Šamac, Vlasenica, Bosanski Petrovac, Kiseljak, Donji Žabar, Velika Kladuša, Zenica, Srebrenica, Grad Prijedor, Breza, Bosanska Krupa, Doboj- Istok, Mrkonjić- Grad, Milići, Grad Bijeljina, Jablanica, Čitluk, Živinice, Glamoč.
Treću grupu čine niskoindustrijalizirane općine – udio industrije u zaposlenosti: Grad Istočno Sarajevo, Tuzla, Bihać, Višegrad, Nevesinje, Orašje, Kakanj, Čapljina, Stari Grad, Kupres, Grad Doboj, Stolac, Ljubuški, Novo Sarajevo, Čajniče, Mostar, Sarajevo Novi Grad, Vitez, Gacko, Banovići, Livno, Foča, Sarajevo Centar, Ugljevik i drugi.
– Dalji razvoj industrije mora biti podržavan mjerama industrijskih politika, razvoja malih i srednjih poduzeća i promocije investicija i izvoza, a posebno je značajno da se razvoj industrije nađe u fokusu lokalnog razvoja – rekao je prof. dr. Anto Domazet.
(FENA)
