Refik Kurgaš: Privrednici moraju da budu hrabriji

Kad je u julu 2013. godine u Hrvatsku zabranjen izvoz bh. prehrambenih proizvoda animalnog porijekla, firma AKOVA Group pretrpjela je velik udarac. Usprkos činjenici da su ispunili sve zahtjeve Evropske unije, nemogućnost države da ispuni svoj dio zadataka opstruirao je daljni rast izvoza. O ovim problemima ali i o bavljenju politikom razgovarali smo s Refikom Kurgašem, direktorom kompanije “Brovis d.o.o.”, jednom od tri članice “AKOVA” grupacije

(novovrijeme.ba – Piše: Razgovarao Ajdin Perčo)

“AKOVA Group” jedna je od najuspješnijih kompanija u oblasti proizvodnje i prerade pilećeg mesa u Bosni i Hercegovini. Ali ulazak Hrvatske u Evropsku uniju te nemogućnost izvoza na tržište Hrvatske utjecao je na usporavanje daljneg rasta kompanije, uprkos činjenici da je firma ispunila sve zahtjeve EU ali je zbog nerada državnih organa došlo do obustave izvoza. Grupacija je podijeljena u tri firme od kojih je jedna “Brovis d.o.o.” sa čijim smo direktorom Refikom Kurgašem razgovarali o stanju u ovoj oblasti, planovima za budućnost te o političkom angažmanu bh. privrednika.

Možete li nam reći nešto o svom putu do ove pozicije?

Rođen sam u Bijelom Polju. Kao i svako sandžačko dijete imao sam želju da dođem u Bosnu, da tu živim, radim, doprinosim, i, zahvaljujući mom rahmetli daidži, došao sam u Sarajevo. Osim Bogu Koji je iznad svih nas, tom sam čovjeku najviše zahvalan i dužan za moj dolazak u Sarajevo. On je bio velik vizionar, izuzetno inteligentan čovjek. Osnovao je “Impex”, “Ovako”, ali nažalost nije doživio da se formira “Brovis”. Usadio je porodici taj osjećaj za posao, za zajedništvo, za uvažavanje, i mi smo samo slijedom onoga što je on započeo nastavili. Danas “AKOVA” grupacija posluje pozitivno i pozitivan je primjer bosanskih preduzeća.

“AKOVA Group” se sastoji od niza kompanija od kojih se svaka bavi posebnom djelatnošću. Možete li nam malo više reći o cjelokupnoj strukturi firme?

Sve firme u grupaciji postoje same za sebe i mogu funkcionirati zasebno. Međutim, mi smo ih povezali na način da naprimjer “AKOVA Impex” nabavlja sirovine, dok “OVAKO” preuzima te iste sirovine te ih distribuira i obrađuje. Mi smo zatvorili taj ciklus unutar kompanije, a firma “Brovis” u kojoj sam na poziciji direktora bavi se proizvodnjom pilećeg mesa. Tu fazu smo zaokružili time što posjedujemo stotinu hiljada jedinki, 11 miliona jajnih mjesta, posjedujemo također klaonicu u kojoj obrađujemo 4.000 jedinki na sat. Imamo i tvornicu stočne hrane te silose kapaciteta dvadeset hiljada tona. Tako, naprimjer, za deset sati možemo proizvesti 240 tona različite hrane. Roba se distribuira i na domaće i na strano tržište. Kao društveno odgovorna firma, posjedujemo kafileriju za uništavanje otpada te sistem za prečišćavanje voda.

Koliko kooperanata ima Vaša kompanija?

Broj kooperanata zavisi od veličine farmi s kojima sarađujemo. Trenutno smo broj kooperanata sveli na 150, ali nekada ih je bilo 1.300. To ne znači da je kapacitet smanjen, nego smo prijašnje farme udružili u nekoliko većih farmi gdje smo modernizirali opremu te smanjili broj osoblja, a uveliko povećali prihode. Imamo konstantan rast, od 10 do 15 posto svake godine. Kad smo preuzeli ovu firmu, imali smo 84 radnika. Ono što smo naslijedili od obaveza prema državi i dobavljačima mi smo izmirili. Rijedak smo primjer uspješne privatizacije. Naš biznis-plan je 2002. godine bio 300 radnika, s početnim kapitalom od oko 30 miliona KM. Taj plan smo prevazišli pa danas imamo više od 500 radnika. Možemo se pohvaliti da smo firma koja nikad nije kasnila s isplatom plaća, nadoknada itd., niti smo držali ijednog neprijavljenog radnika.

Koliko se od ukupne proizvodnje na godišnjem nivou proda na domaćem tržištu, a koliko se, i na koja strana tržišta, izveze proizvoda?

Većina robe se proda u BiH. Nažalost, ulaskom Hrvatske u EU mi smo još više hendikepirani, s obzirom na to da smo mnogo robe plasirali na njihovo tržište, a njihovim ulaskom u EU to više nije moguće. Mi još možemo izvoziti u Srbiju i Crnu Goru. Ali, nažalost, na Kosovo ne izvozimo zbog toga što je trenutna politička situacija takva kakva jeste, te naš državni vrh nije priznao državu Kosovo, čime nam je uvedena visoka carina. Također postoji drugi faktor poznat kao tihi bojkot, pri čemu kosovske kompanije odbijaju uzimati proizvode iz Bosne i Hercegovine.

Postoji li u BiH “politički reket” za privrednike?

Da, da, da! Postoji reket na privatne podsticaje. Postoji reket u periodu predizbornih kampanja. Imate reket kad inspektor dođe dvaput u mjesecu, što nije normalno. To nisu nezavisni inspektori, to su politički pijuni. Ja kad se pojavim s javnim preduzećem na sudu, ja gubim sto posto, bez obzira na moju argumentaciju. Ti isti inspektori od mene traže da im platim velike pare da bi se taj “legalni” proces zaobišao. I mnogi veterinari koji vrše inspekciju svoju su obuku završili ovdje, ali to zaboravljaju pa sutradan igraju onako kako političke stranke žele. Apelacioni sud, kojem bismo se mogli žaliti, nema ingerencije osim da vrati slučaj na niže nivoe koji su uveliko korumpirani.

Vi ste privrednik koji je politički angažiran. Međutim, postoji mnogo privatnika koji se ne angažiraju politički…

Pa naravno! Nisu svi privrednici hrabri. Mene nazivaju raznoraznim imenima zbog moje hrabrosti. Također me i kažnjavaju jer su zakoni kontradiktorni. Ako ste naprimjer prošli zakon o stočarstvu a niste zakon o higijeni, i to se naziva sukobom bliskih zakona koji su doneseni da bi se mogao vršiti monopol nad privrednicima. Masa privrednika ima priliku da se politički angažira, međutim, oni to odbijaju. Također ima i onih privrednika koji su prljavo zaigrali s politikom pa onda daju velike pare da izađu, ali ne mogu, to je nemoguće. A novac kao novac; u državi u kojoj je dug šest milijardi i koji i dalje raste, svako se bori za svoj dio kolača. Mi smo dali žile kucavice strancima. Banke i trgovačke lance smo rasprodali strancima. Je li u tome smisao rata koji je vođen?

Spominjete trgovačke lance koji su za proizvođače poput vas veoma važni. Kakav odnos imate s domaćim, odnosno stranim trgovačkim lancima?

Iako ima i nekih domaćih trgovačkih lanaca koji su aktivni, jedna lasta ne čini proljeće. Mi sa tranim lancima trgujemo aktivno, ali ima i mnogo kompenzacije. Mi smo od države tražili da se donese zakon da se za dva mjeseca domaćem proizvođaču mora platiti dug, pa ću ja birati od svojih para gdje i šta kupiti.

A šta je država rekla?

Ništa. Ministra nije briga. On ne brine o tome šta ostavlja djeci i budućim naraštajima. Ostavlja samo dugove i rupe koje će neko krpiti. Bosna spada u red rijetko naseljenih zemalja. Imamo tri i po miliona stanovnika, to je prosječan evropski grad. Bogati smo rudnim bogastvima i prirodnim ljepotama koje su neistražene. Imamo šumske izvore s kojih se ne bojimo piti jer nisu zagađeni. Ali mi pijemo nesretnu “Janu” koju Hrvati vade iz mulja i koju ni oni ne žele piti. No, kod nas u ministarstvu “Jana” stoji kao zaštitni znak. Znači, naši političari su za neuropsihijatra.

Šta mislite o pozitivnim primjerima ekonomskog razvoja na lokalnom nivou kakvi su Gračanica, Tešanj itd.?

Pitanje je pojedinca, načelnika kao menadžera. Imate nekoliko općina u kojima je SDA-ov načelnik, ali je privrednik i zna određene stvari. Uz neke od općina koje ste naveli, tu je i općina Cazin čiji je načelnik unio 20 miliona nepovratnih sredstava u općinu i riješio kanalizaciju, vodovod i ceste. Ja sam zagovornik da se općinama vrate ingerencije, jer da su načelnici prodavali kompanije, mnogo više para bi se zaradilo.

Naravno, jer političari na lokalnom nivou imaju mnogo više dodira sa stanovništvom.

Upravo to! Jer ja znam da bi se Ze-Do kanton mogao pretvoriti u čudo da se tako uradi. Jer svi pričaju kako je u Jugoslaviji Beograd sputavao Bosnu, ali šta uradi Sarajevo Bosni! Sarajevo pojede Bosnu! Zašto u Krajini nismo napravili autoput? Njima je bliži Zagreb nego Sarajevo, mi ništa nismo u tom smislu uradili. Oni su Hrvati više nego Bosanci. Dakle, moramo sagledavati probleme onakvima kakvi jesu. Mi moramo postaviti pitanje je li nacionalni interes smijeniti pet Bošnjaka i dovesti novih pet Bošnjaka? Šta je to lijevo, desno ili centar u Bosni? Nije li SDA vezao zastave sa SDS-om? Nije li Lagumdžija isto radio? Za nas je Dodik radikal, ali Lagumdžija veže zastave s njim.

Šta mislite, zbog čega je to tako?

Došao sam neki dan do pisma koje piše jedan kadija hafiz iz 17. stoljeća gdje kaže: “Ja mnogo brinem za Bošnjake, sporo dolazimo pameti i mijenjamo pamet.” Pogledajte danas Užice, nekad je tu bilo džamija i medresa, danas nema ni jednog ni drugog. Danas, Bijeljina koja je bila raj za muslimane, ima tri-četiri džamije. Tu nema povratka. Mi pričamo o aneksu 7, ali je on neprovodiv. Oni svjesno naplaćuju porez na neobrađivanje zemlje jer je narod prisiljen na to. Ne može se to promijeniti bez bošnjačkog zalaganja. Ali neko u bošnjačkom vrhu želi odron. Ja se sjećam Bosne kad smo se družili i kad nismo gledali ko je ko, šta je šta. Lijepo je znati šta je vjera, i ja sam se vratio vjeri i to je dobra stvar, sve drugo je otišlo nakaradno, izvan toga. Danas se vjera zloupotrebljava.

Ali kako probuditi svijest ljudi da mijenjaju situaciju?

Naravno, treba probuditi legitimnu svijest kod ljudi, ali kako? Ako imamo tri posto političke aristokratije, deset posto onih koji se vrte oko tih i čekaju da se nakače na budžet, dvadeset posto ljudi koji idu na liste i dva-tri posto onih koji se nakupe oko njih, onda postaje vrlo teško mijenjati stvari na izborima. To je smiješno, oni nama formiraju liste i ograničavaju nas za koga ćemo glasati. Ako nam se jedan sviđa i ako za njega glasamo, mi smo podržali cijelu listu iako ima mnogo nesposobnjakovića na njoj.

Ljudi su svoju volju nedavno izrazili i putem demonstracija…

Bile su demonstracije, izašli su obespravljeni. Neko je mudro uradio i zapalio Predsjedništvo BiH. Onaj ko je to uradio, on treba stajati na svim stupovima srama i stida kao opomena. Jesmo li mi to davali svoju krv za to? Jesam li ja radi toga postao 90-postotni invalid? Devedesetpostotni! Znači, velike stranke su zapalile Predsjedništvo. Ovo je bio psihološki udar da bi protesti izgubili prvobitni momentum. Mene je bilo stid, jer bih ja pucao na narod da branim svoje Predsjedništvo; jer to je institucija, to je država. Jer sam kao patriot naučen da volim zemlju, da ginem za svoju zastavu. Dok mi to ne naučimo, nećemo znati za bolje. Mi smo, nažalost, jeftin narod.

Problem s necarinskim barijerama

“Ako neka država želi opstruirati vaš izvoz, to može uraditi posredstvom raznih državnih organa. Naprimjer, optuže nas za salamonelu. I unatoč činjenici da smo ovdje obavili 7 do 10 laboratorijskih ispitivanja i ustvrdili da proizvod nijedan posto ne sadrži tragove bilo kakvih virusa, vi i dalje nemate nikakvu mogućnost da se žalite, jer oni su uspostavili sistem koji funkcionira onako kako oni žele. S obzirom na okolnosti, vi možete jedino da vratite meso i ponovno izvršite analize, ali vrijeme je već prošlo za te proizvode. Dakle, ono što smo mi govorili: želimo državni veterinarski ured koji sad postoji kao središnji ured, ali trenutno nema ingerencija. Nama i dalje entitetska ministarstva daju potvrde, ali izvan Bosne traži se državni ‘pečat’. Međutim, toga nema.”

Imamo konstantan rast od 10 do 15 posto svake godine. Kad smo preuzeli ovu firmu, imali smo 84 radnika. Ono što smo naslijedili od obaveza prema državi i dobavljačima mi smo izmirili. Rijedak smo primjer uspješne privatizacije. Naš biznis-plan 2002. godine bio je 300 radnika, s početnim kapitalom od oko 30 miliona KM. Taj plan smo prevazišli pa danas imamo više od 500 radnika
Refik Kurgaš je rođen 1962. godine u Bijelom Polju. Rat je proveo u Bosni i Hercegovini kao borac Armije RBiH, a nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma počinje se baviti biznisom. Zajedno s članovima uže familije pokreće kompaniju za proizvodnju i preradu pilećeg mesa, a 2002. godine “AKOVA Group” privatizira državno preduzeće i preuzima trenutna proizvodna postrojenja na području općine Visoko.