Piše: Prof. dr. Hanka Vajzović – NAP
U intervjuu (objavljenom 13.10.2017. na portalu Novinske agencije “Patria”), govorila sam o Pelješkom mostu, i to prije svega s aspekta odnosa bh. vlasti prema tom spornom bilateralnom pitanju što, uostalom, i jeste bio u osnovi predmet moga interesovanja vezano za ovaj slučaj otkad sam pokrenula inicijativu da se ta priča rasvijetli. O tome sam i ranije u više navrata pisala naglašavajući kako mi nikad nije ni bila namjera baviti se “hrvatskom stranom” niti se uplitati u odnose između dvije susjedne prijateljske države. Uostalom, nije mi to ni posao, pa je logično da nemam ni takva prava ni ikakve mogućnosti takvoga djelovanja. Ako sam pak i ulazila dublje u tu pelješku “priču”, bila je to samo čista deskripcija i analiza stanja (sa potvrdama iz medija) ili pak traganje za odgovorima, ali bez ikakvoga miješanja u meritum stvari.
Doduše, za razliku od mnogih smatrala sam to od početka prvorazrednim političkim pitanjem za obje zemlje (Ugovor o granici), ne negirajući, dakako, da je veoma važno ili čak nezaobilazno i pitanje struke. Kako je, međutim, za bh. stranu prioritetno bitan (međunarodno)pravni aspekt, nejasno je ko nam je podmetnuo da se Pelješkim mostom godinama bavimo kao građavinskim i arhitektonskim pitanjem koje može i treba biti prioritetno važno samo hrvatskoj strani. I upravo je ta nelogičnost (šta mi imamo sa samom građevinom?) unijela najviše “zbrke i frke” u ovo sporno i odavno otvoreno bilateralno pitanje: neko nam na početku priče podmetnuo gabarite, mi se time intenzivno bavili i zaboravili na pravo mora i konvencije; kad smo shvatili svoju grešku i vratili se vlastitim interesima (političko-pravni aspekti), problem se nije dao tako jednostavno na početne pozicije vratiti jer to, razumljivo, nije odgovaralo RH – zna se i kako i zašto. Nejasno je, međutim, ostalo pitanje: kako to da i u BiH neke strukture i pojedinci u vlasti još uvijek kazanu suštinu ne razumiju, pa i dalje istrajavaju isključivo na pitanju struke i to isključivo one “gabaritske”. O ovome sam u više navrata govorila i pisala, ali je to i ovaj put (s posebnim razlogom) bilo važno potcrtati.
Baveći se Pelješkim mostom, i u posljednjem sam tekstu (navedeni intervju) analizirala dešavanja i neke dvojbe proistekle iz evidentnih potvrda netransparentnog rada Vijeća ministara BiH, odnosno, nekih zamagljenih odluka ili poteza i gotovo “konspirativnih” aktivnosti Ministarstva prometa i komunikacija BiH koje je, ne radeći svoj posao ili ga radeći kako ne treba, zapravo i najviše doprinijelo konfuziji vezanoj za bh. priču o gradnji spornoga mosta. Budući pak da sam se navedenim pitanjima bavila isključivo kao zastupnica u PSBiH (parlamentarni je nadzor jedna od temeljnih zadaća zastupnika), te govorila iz iskustva člana (dopredsjedavajuća) Komisije za promet i komunikacije koja i jest “zadužena” za to resorno ministarstvo – logično je da sam neizbježno morala poimence spomenuti i čelne ljude tog ministarstva, pa tako i zamjenika ministra Sašu Dalipagića. Pri tome, naravno, nije moglo biti ni govora i o kakvoj interpersonalnoj relaciji ili, ne daj Bože, osobnoj netrpeljivosti.
Hoću reći, lično čovjeka uopće ne poznajem – ne dolazi na Komisiju, očito ne zamjenjuje ministra na sjednicama (inače se u odsustvu ministra Juske ne bi skidale tačke dnevnoga reda iz ovoga resora i usmeni odgovori na pitanja zastupnika), ne izlazi za parlamentarnu govornicu (osim dva-tri puta do sada, mada bi mu osobno zasigurno bilo bolje da nije ni toliko), malo ga je u medijima (osim u slučaju epizode sa Pelješkim mostom, nekakvih službenih putovanja “biznis klasom”, rijetkih spominjanja u kakvim novinarskim izviješćima – da je negdje prisustvovao ili eventualno učestvovao, uključujući i nekoliko video izjava), što bi se možda moglo tumačiti i kao medijska diskriminacija prema njemu (ne znam!?), jer i ono što nudi internetska pretraga, uglavnom su lokalni hrvatski portali.
Iako, dakle, o zamjeniku ministra i njegovome radu ili političkom djelovanju ranije nisam bila gotovo ništa znala, priliku da ga “pobliže upoznam” omogućilo je upravo njegovo reagiranje na spomenuti moj intervju, objavljeno 16.10.2017. na portalu HMS – što nisam ni vidjela dok mi drugi nisu na to skrenuli pažnju, potom nepromijenjeno preneseno na Poskoku i nekim drugim hrvatskim portalima (pod naslovom: “Dalipagić: Vajzović izmišljotinama zateže odnose BiH s Hrvatskom i EU”), pa na portalu Bljesak (naslov: “Dalipagić odgovorio na laži zastupnice Demokratske fronte”), ali i u Slobodnoj Bosni (pod naslovom: “Zamjenik ministra Saša Dalipagić: Zastupnica DF-a Hanka Vajzović podiže tenzije između Hrvatske i BiH”) .
Međutim, s obzirom na, makar i oskudno znanje o Zamjeniku ministra i mišljenje o njemu koje sam tokom ovoga mandata mogla steći, te dodatno iz spomenutoga teksta “obogatiti” – bila sam u dilemi da li da se na njegovo navedeno reagiranje uopće oglašavam. Dugo sam se dvoumila, jer pitanje je bilo: šta odgovoriti čovjeku koji ne samo da ničim ne dokazuje ni znanje ni upućenost, već evidentno potvrđuje (i u ovome svome tekstu svjedoči) da čak ništa i ne razumije, pa onda interpretira kako mu paše, te nabjeđujući druge za nekakve “izmišljotine”, zapravo sam bezočno laže. Šta onda takvoj osobi u nekakvom uobičajenom reagiranju poručiti? Da negiram njegove neargumentirane tvrdnje, da uzvratim ozbiljnijim tekstom ili da, ne daj Bože, otvorimo debatu? Najzad sam se, evo (i opet na nagovor drugih, jer je, mišljenja su, tekst ne samo neargumentiran već i nedopustivo zločest), ipak odlučila oglasiti i to više zbog javnosti negoli radi samoga Zamjenika ministra koji nikakav ozbiljniji trud u tom pogledu, zbilja i ne zaslužuje. Dakle, žali Bože truda, ali svašta je “nadrobio”, pa valja krenuti redom.
Prvo što se pažljivom čitaocu ovoga Dalipagićevog “uratka” nameće, jest pitanje: gdje je autoru teksta (ako je to on?) uopće logika, makar i ona alanfordovska: želiš li biti pametan, ne smiješ biti glup; ako hoćeš govoriti istinu, ne smiješ lagati! Jer, ako je, primjerice, Zamjeniku ministra na početku teksta “jasno da je izjava DF-ove zastupnice obično politikanstvo s ciljem stjecanja određenih političkih poena”, što se “može smatrati dijelom već započete izborne kampanje” (ovo je bilo baš “originalno”!) – kako li to onda ista zastupnica kao procijenjeni “obični akutni politikant” ima, na kraju teksta, moć da “utječe na zatezanje”, nije šala (!),“odnosa BiH s EU” ili “sa Hrvatskom” ili čak i “s Hrvatskom i EU”, zavisno od varijacija u objavljenim naslovima. Dakle: čista, potpuno neargumentirana, opasna i veoma zločesta objeda! Ili možda još gore i još zločestije sročeno: da zastupnica DF-a “podiže tenzije između naše dvije prijateljske zemlje”!? Štaviše, Dalipagić naglašava da “se slaže s konstatacijom zastupnice da je Pelješki most postao mjesto zastoja odnosa između BiH i Hrvatske” (mada to nigdje nisam rekla), ali i “meritorno” procjenjuje “da je ona jedna od najodgovornijih osoba za to”, jer (baš ona – k'o biva Ja?!) “svojim djelovanjem podiže tenzije između naše dvije prijateljske zemlje i time utječe i na zatezanje odnosa BiH s EU”. Sreća je, međutim, kako procjenjuje ovaj “veliki poznavalac” političkih prilika, da EU “ne gleda blagonaklono na takvo djelovanje nje i njenih političkih istomišljenika”. Prosto nevjerovatno – da nije opasno, bilo bi za šalu, pogotovo uz tolike, već podugo aktuelne političke turbulencije ne samo između BiH i RH već i među drugim zemljama u Regionu.
Drugo, ako se moji navodi nazivaju izmišljotinama, otkud onda te iste “izmišljotine” u tolikim medijima, poglavito onima iz Hrvatske, na koje sam se pozivala i citirala ih? Ako pak i mediji lažu, onda će biti da je po srijedi ona čuvena Kukanjčeva: “Svi pucaju ‘sem Armije!”. Jer šta drugo reći ako Zamjenik ministra činjenice naziva izmišljotinama s evidentnom namjerom da svoju laž nevješto pokuša podmetnuti kao istinu pa, perući sebe, “nakrupno i nasitno” i logici protivno, napada druge? A da tako jest “izvan svake razumne sumnje”, vrlo se jednostavno da provjeriti usporedbom moga i njegovoga teksta.
I još nešto zanimljivo: mada nema veze ni sa mojim tekstom ni sa njegovom potrebom da na njega reagira, Zamjenik ministra, opet s namjerom da zamagli neke činjenice iznesene u mome intervjuu, hvalisavo nabraja “velike” uspjehe Ministarstva, pripisujući ih očito sebi i drugoj dvojici-trojici čelnih ljudi u ovome resoru (sve je, veli, krenulo nabolje poslije Matanovića). I pritom je toliko nabrajao da se čak zaboravio pohvaliti dvaput postavljanim “kamenom temeljcem” na budućem mostu kod Svilaja, pa i nekim drugim važnim nerealiziranim aktivnostima i projektima koji će nakon dugih kašnjenja, “ako Bog da” nekad biti urađeni, kako to otprilike iz Ministarstva u pravilu odgovaraju. I nije, dakako, spominjao silu problema u Ministarstvu prometa i komunikacija BiH, koje bi nadležne institucije (zna se koje) trebale hitno i ozbiljno provjeriti: od Pelješca i Svilaja do Širokog Brijega, od tendera i Strabaga do CEMT dozvola, od avijacije do homologacije, od zloupotrebe položaja do suspenzija, od prava šofera do javnih emitera, od riječi do djela. Hoće li opet Zamjenik reći da su to moje izmišljotine? Moje je da kao zastupnica pitam i pitala sam za mnogo šta od navedenoga (pa tako i za Pelješki most), samo što valjan odgovor iz Ministarstva ne možeš dočekati. Mislim da za ovakve sumnje ne trebaju posebni dokazi. Puno je o tome i u medijima bilo, ali to gospodin Dalipagić očito ne čita ili ne razumije, pa onda napamet tvrdi da svi lažu. U tom slučaju, za početak bi bilo korisno da barem još jedanput pročita (ako je uopće čitao) i pokuša komparativno analizirati moj intervju i svoje reagiranje, mada bi materijala za čitanje i mimo toga bilo napretek.
Čitajući reagiranje Zamjenika ministra na moj intervju, više sam puta bila u dilemi: da li čovjek zbilja “ne konta” ili se možda samo pravi da je tako, pa sve ispadne kao “klin i ploča”. Jer, dok se ja čudim kako država nekome tako neupućenom i nevještom može dati priliku da odlučuje (bilateralno dogovara ili pregovara) o nekim tako važnim pitanjima, On me “napada” kako ne znam da on kao zamjenik ministra na to ima pravo i kako se “legitimno i kredibilno” sastao “sa ministrom druge zemlje”. Pa ja onda svoje pitanje ilustrujem njegovom izjavom datom “u kameru” neposredno nakon spornoga bilateralnog susreta (19. aprila 2016.), a On opet da je nešto do mene. Doduše, u intervjuu je ta izjava prenesena kao transkript, pa ako to nije bilo dovoljno ilustrativno, ovaj put je za puni ugođaj “toplo” preporučujem u video izvedbi (NTV Hayat, Youtube.com, 19. april 2016., od 1,50 min.).
Dakle, naravno da je meni jasno kako je Zamjeniku ministra po funkciji dato “legitimno pravo” (kadroviranje je u rukama stranaka), ali njemu nije jasno šta znači “kredibilno”. O tome sam govorila – ne može uz institucionalno dobijeno “legitimno pravo” ići osobno viđenje, neznanje, neupućenost, lični ili uskostranački interes, pa niti ponašanje “zbunite zavjesu – spustio sam se!”, koje je evidentno (i evidentirano) (i) u navedenoj Dalipagićevoj izjavi.
Gore od prethodno kazanog možda jest samo spoznaja da je na dnevnom redu tog spornog bilateralnog susreta (od 19. aprila 2016.) uz Pelješki most bilo još “nekih dvadeset otvorenih pitanja između BiH i Hrvatske”, sve važnije od važnijeg (on to u svome tekstu navodi), i sve to u rukama “Zamjenika u ulozi ministra”, odnosno (na stranu sada meritornost), uzgred kazano, u rukama Delegacije u kojoj (znakovito!?), prema ranijem pisanju nekih medija, nije bilo čak ni “krnjeg”, u nas inače uobičajenog “nacionalnog ključa” – ni jednog jedinog Bošnjaka ili Srbina već “sjele” dvije delegacije HDZ-a, jedna iz BiH i druga iz RH, da razgovaraju ili se dogovaraju o dvadeset spornih pitanja između dvije zemlje. Je li i to izmišljotina? Situacija je, dakle, bila sljedeća: Matanović “otišao”, Jusko samo što nije “došao”, pomoćnik ministra Bajrambašić “odstranjen” (nakon Juskinog imenovanja uskoro i suspendiran), a RH u “top fazi” za dobijanje sredstava EK za gradnju Pelješkog mosta. Ima li bolje prilike da jedan zamjenik u ulozi ministra, “poduprijet” sekretarom Ministarstva, svojim šefom kabineta i svojim savjetnikom “legitimno i kredibilno” pristupi rješavanju tolikih otvorenih i tako krupnih bilateralnih pitanja? Možda u ponečemu griješim (možda ne znam pouzdano stranačku pripadnost Zamjenikovih bliskih saradnika?), ali sigurno ne lažem (slike govore više od tisuću riječi).
No, šta se na tom sastanku dešavalo, još uvijek ne znamo, čak ni nakon jednu i po godinu. Zato je zastupnik DF-a Damir Bećirević i tražio da mu se dostavi zapisnik, ali ni od toga već dva mjeseca nema ništa. Pa ipak, Saša Dalipagić bezočno laže (a lako je provjerljivo) da je Bećireviću Ministarstvo dostavilo odgovor, pa još drsko kaže da je “čista izmišljotina” to što “zastupnica Vajzović tvrdi da ne zna šta se na tom sastanku razgovaralo”, jer “nema nikakve sumnje da je zastupnica Vajzović upoznata s prednjim činjenicama”. A ja pritom uistinu ne znam čak ni šta su mu te “prednje činjenice”. I čudom se tako čudim, jer razumijem potrebu da se nešto sakrije ili ne otkrije, ali negirati administrativno provjerljive činjenice ili preinačiti medijski zabilježene sadržaje, dakle lagati o bjelodano jasnim i dokazivim stvarima, zvuči u najmanju ruku djetinjasto – ne znam samo je li više ružno ili tužno.
I ne znam kako bi se to kao fenomen imenovalo, no kad Zamjeniku ponestane ideja za vlastite laži, onda počne smišljati moje “čiste izmišljotine”. Tako ja, primjerice, u ozbiljnoj analizi događanja potkrijepljenih medijskim informacijama kažem sljedeće (citiram iz intervjua):
“Iz Ministarstva je, u vremenskom rasponu od oko pola godine, prvo rečeno da RH ne može jednostrano odlučivati i da je BiH eksplicitno protiv priče o gradnji mosta prije negoli se razgraničimo na moru i dobijemo poveznicu sa međunarodnim vodama (1. novembar 2015. – ministar Slavko Matanović iz DF-a), da bi zatim uslijedio posve suprotan javno izrečen stav da „prijepora gradnji Pelješkog mosta nema“ (19. april 2016. – zamjenik ministra Saša Dalipagić iz HDZ-a), što je onda ubrzo pritvrđeno i na bilateralnom susretu u Neumu (15. juli 2016. – ministar Ismir Jusko iz SBB-a).”
Iz navedenoga, međutim, Zamjenik ministra zaključi (ustvrdi) kako sam rekla: da se ministar Jusko sastao s ministrom Butkovićem “da bi dao navodnu suglasnost za gradnju mosta”, pa onda i: kako na tom susretu u Neumu predmet razgovora nije ni bio Pelješki most već most na Savi kod Svilaja, mada istovremeno “lažljiva” HINA sa tog susreta izvještava pod naslovom “Hrvatska i BiH izgladili sve nesuglasice oko gradnje Pelješkog mosta“. I da više ne dužim – neugodno mi je tako govoriti, ali čovjek uistinu neviđeno laže i “petlja”.
No, jedno je, pošteno govoreći, zbilja bilo istinito. Želim se zato, na kraju ovoga “osvrta na reagiranje” iskrenu izviniti gospodinu Zamjeniku ministra prometa i komunikacija. U intervjuu sam ga, naime, na jednome mjestu pozicionirala kao “pomoćnika ministra” umjesto “zamjenika” (kako sam to korektno navela na drugome mjestu u tekstu), pa me Dalipagić u svome reagiranju ozbiljno upozorio kako on “nije pomoćnik ministra nego zamjenik …i da je ta funkcija znatno veća od funkcije pomoćnika Ministra”. Dakle, to je živa istina i zato se ispričavam zbog evidentnog lapsusa. Naravno da kao član Komisije za promet i komunikacije vrlo dobro znam ko je na koju poziciju imenovan, pa bi bilo glupo i pomisliti kako sam Zamjenika pokušala tendenciozno “degradirati”. Naprotiv, gotovo bi se moglo reći da sam to, govoreći upravo o upitnoj meritornosti, greškom uradila blagonaklono, jer je jasno da “pomoćnik ministra” kao državni službenik ne bi smio toliko ne znati a kamoli biti institucionalno neodgovoran ili nekontrolirano “solirati” (mimo VM, Predsjedništva, Parlamentarne skupštine), dok izgleda “zamjenik ministra” u nas može svašta ili sve što od njega neki “njegovi” zatraže. Kako god, uz kazanu ispriku naglašavam da je ovo ujedno bila i jedina moja “izmišljotina”, ali i jedina Dalipagićeva “istina”.
***
P.S. Na samome kraju ovoga teksta, a manje-više izvan konteksta njegovome povodu, koristim se prilikom da se izvinim i čitateljstvu (ne samo Zamjeniku ministra), ovaj put zbog vokabulara neprimjerenog javnom diskursu, kakav mi nikad svojstven bio nije. Studente sam u okviru predmeta Kultura komuniciranja učila da u javnoj komunikaciji neke riječi nisu poželjne, te da, izbjegavajući sve što može zvučati nepristojno i pežorativno, treba nastojati zamijeniti eufemizmima. Sama sam to, međutim, upotrebom riječi laž, lagati i slično, evidentno prekršila. Dva su razloga tome, pa imam potrebu to pojasniti.
Prvo, između izraza “ne govoriti istinu” (ne reći što jest, prećutati, prikriti, zaobići činjenice) i “govoriti neistinu” (reći što nije, negirati stvarnost, izmisliti ili preinačiti nečije postupke ili riječi, dakle “slagati”) – ozbiljna je značenjska razlika, koja se u ovome slučaju nije mogla ignorisati ili relativizirati čak ni u ime govorne kulture. Budući da je Dalipagić pokazao sklonost ka objema leksičko-semantičkim vrijednostima (da ne kaže istinu i da kaže neistinu, pa čak i da provjerljive činjenice proglašava izmišljenima ili da vlastite “izmišljotine” podmeće drugome, pa ih onda kritizira) i sama sam, radi boljeg razumijevanja poruka, morala prihvatiti njegov stil, naravno uz napomenu da laž i izmišljotina jesu gotovo pravi sinonimi, ali da se ovo drugo baš i ne može smatrati eufemizmom za ono prvo.
I drugo, u stilistici su poznata dva tipa nejasnoće: apsolutna (kad govornik iz nekih razloga nije jezički adekvatno sročio svoju poruku, neprecizno se izražava) i relativna (kad učesnici u komunikaciji ne vladaju istim jezičkim znanjem ili se različito odnose prema izboru izražajnih sredstava). Kako je Zamjeniku svojstveno i jedno i drugo, pokušala sam se njemu prilagoditi (da me ceo svet razume) prihvatajući upravo njemu blizak vokabular.
Dakle, da ne bi bilo nejasnoća i nerazumijevanja ili da me gospodin Dalipagić ne bi ponovo “tumačio” po svome i kako mu volja – svjesno sam odustala i od eufemizama s ciljem da se precizno detektuje ono što je Zamjenik ministra javno lagao, izmišljao i podmetao da jest “ono što nije” i da nije “ono što jest”. Uostalom, toliko je to drsko radio da i nisam imala izbora, a i ne bi bilo primjereno nekome ko vas pokuša nokautirati, kazati tek kako to nije lijepo.
S druge strane, učila sam studente (u okviru predmeta Retorika; generacije onih koji su dolazili na nastavu, većinom današnji novinari, mogu to potvrditi) da jedna od osnovnih odlika dobroga govora i vještoga govornika jest uvjerljivost. Zato sam izričito naglašavala: ne treba lagati (izreći neistinu), pogotovo ne bezočno (kao: bio sam u Sarajevu, a vide te u Mostaru ili izvještavam “sa Berlinskog zida”, pa te “provale” da snimaš na Ciglanama) i nipošto to ne činiti “u inat” logici. Nije to samo nepošteno već nije ni mudro, jer “u laži su kratke noge!”. I šta kad se sazna, dokaže, argumentirano demantira? Drugo je izbjeći istinu ako to koristi govorniku i ukoliko to neće biti “ašćare” vidljivo, pa i to tek u slučaju ako rizikuješ obraz da bi sačuvao glavu. To je vještina! U nju, nažalost, Zamjenika ministra očito nikad niko uputio nije.
I učila sam studente još jednoj mudrosti (i to mnogi mogu potvrditi), koje se, međutim, također nisam i sama pridržavala, a ona glasi: Reci nesposobnom da je nesposoban, pa ćeš vidjeti na šta je sve sposoban. Ovo pak u nas mnogi vrlo dobro znaju i toga se u praksi drže – radi vlastitoga se dobra ili konformizma ne žele nikome zamjerati, a onda se kolektivno pitamo otkud toliki pogrešni na pravim mjestima i zašto nam je kako jest. Naravno, ko navedeni naputak zanemari, postane remetilački faktor za “prijateljseke odnose sa susjednim državama”, pa čak i “kočničar na europskom putu”. Drugo sam pravilo, blisko ovom kazanome, dakako ispoštovala: nikad ne kritiziraj ljude već njihove postupke, ali ono očito ne vrijedi puno u kombinaciji sa onim prethodnim.
Hoću najzad još ponoviti (da ne kažem “pritvrditi” jer ni to gospodin Zamjenik očito ne razumije) da govornik koji vješto “zaobilazi istinu”, zaslužuje visoke retoričke ocjene čak i kad uvjerljivo štogod “sitno” slaže, dok se onaj ko nevješto laže, može smatrati tek lašcem, jer očita i lahko dokaziva ili prepoznatljiva laž može biti svojstvena samo površnim ljudima, neki bi dodali i nepametnim. Jasno je, dakako, da ljudi lažu iz različitih razloga: i da zaštite sebe i da naude drugome ili čak da bude “jednim metkom – dva zeca!”: korist sebi na štetu drugoga. U prvom slučaju ima smisla; u drugom je slučaju pogano i opasno ako zbog nečijega “manjkavoga” obraza ili bez-obraz-nog laganja i klevete, bude ugrožena tuđa glava. Tako vam je i pred Bogom i pred narodom, pa i pred pravosuđem ako ono išta vrijedi.
A obraz je čudo neviđeno: može ga se imati i nemati, čuvati ga, ne dati, osvjetlati i prodati, može biti svijetao i crn, može i pod noge, može se i s dva prsta mjeriti, ali je, kako god bilo, pouzdano mjerilo ljudi i ćudi, i ponaosob i komparativno. Naravno, i glava je ništa manje čudo: može biti u pitanju i na ramenima, njome se može mućnuti i kroz zid ići, može u nju nešto ne ići, ali može i ulaziti, može biti pametna, hladna i mutna, uzdignuta ili pokunjena. Dakako i kako god – svakom svačije! I obraz i glava.
