Razočarali su me i izdali neki ljudi oko Alije

Hase Tirić, brigadir, ratni komandant “Crnih labudova”, povodom Dana Armije RBiH

(Sead NUMANOVIĆ – avaz)

– Znao sam ja da revolucija jede svoju djecu. Ali nisam očekivao da će pojesti mene – kaže Hase Tirić, komandant jedne od najboljih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine ?Crni labudovi?, “zlatni ljiljan”, brigadir po činu, čovjek koji je dva puta ranjavan u borbenim djelovanjima…

Razočarali su me i izdali neki ljudi oko Alije

Tirić je danas direktor JU “Komuna”, institucije koja se bavi liječenjem ovisnika od droge, a u posljednje vrijeme upustio se u posao okupljanja talentirane djece koja se bave fudbalom. Istovremeno, predsjednik je Općinskog odbora Saveza za bolju budućnost Ilidža i vijećnik te stranke u OV.

Iskustvo iz Bijeljine

– Agresija me zatekla u Bijeljini, gdje sam se s grupom prijatelja suočio s JNA i arkanovcima. S njima sam ja ratovao tog prvog bajramskog dana 1992. godine. Srpske formacije će tek kasnije doći, kaže Tirić.

Kako je to Vas “pojela revolucija”?

– Kad se nađete u okruženju, onda shvatite da je u pitanju goli opstanak i da se za to morate izboriti. Nezavisna BiH, suverena, ovakva, onakva – to su sve bili neki više ili manje ideali koje smo mi gajili kako bismo lakše podnosili surovu svakodnevicu. Sada, 15 godina poslije, jasno mi je da je u temelju svake moje i naše aktivnosti tih dana i godina bilo puko preživljavanje.

 

 

No, vjerovao sam da nakon tog kijameta koji smo preživjeli mora doći bolje doba. I to sam svoje uvjerenje prenosio na vojnike u mojoj jedinici. Sa 25-26 godina bio sam jedan od najstarijih članova “Crnih labudova”. Prosjek godina u mojoj jedinici bio je 21 godina. Svako je dobrovoljno pristupao. Ponosan sam na ono što smo radili. U jedinici je dugo vremena bilo svih nacionalnosti, ne samo iz BiH već i ljudi iz Njemačke, Belgije, Francuske… Svaki je vojnik morao potpisati da će poštivati kodeks – da neće ubijati civile i zarobljenike, pljačkati… Tada nisam znao da postoji Ženevska konvencija, ali sam pravio jedinicu po nekim – barem po meni – zdravorazumskim kriterijima. Da išta ima, neko od “Labudova” bio bi pred licem pravde. Hvala Bogu, nema.

Kako smo pravili “Crne labudove” vjerovali smo da će se praviti i država. A mi smo funkcionirali kao porodica, brinuli se jedni o drugima, pomagali smo se… Očekivao sam da će država iznaći snage da se pobrine o onima koji su branili i odbranili zemlju, kakva god ona ispala. Umjesto toga, “Labudovi” su nestali, a ja sam godinama bio na birou za zapošljavanje.

Hoću da kažem ovo – sad da se ponovi ista situacija – opet bih svim srcem branio Bosnu. Ne bih ništa promijenio. Pa makar opet prošao isto.

Oficiri JNA

Jeste li tih godina, dok ste bili nezaposleni, razmišljali o odlasku iz BiH?

– Jesam. Ali nisam uspio otići. Pokušavao sam, tražio načine. Nije išlo. Bio sam odlučio da uzmem suprugu i troje djece i odem bilo gdje na Zapad. Ostao sam.

 

Kako se desilo da se nađete u takvoj situaciji? Ipak ste brigadir, “zlatni ljijan”, bili ste bliski i s Alijom Izetbegovićem…

– U “Crnim labudovima” nije bilo oficira JNA. To nisam dopuštao. Htio sam, kao čovjek iz naroda, da napravim jedinicu koja liči na taj narod. Priznajem da sam bio i nekad bahat. Ne jednom sam namjerno ostavljao neke generale da čekaju na kapiji kad ću ih primiti. To mi je stvorilo neprijatelja koji su bili jači nego sam mislio. Znate, mi smo Generalštab smatrali “deponijom”. Kad ono – nakon rata, ta “deponija” određuje ko jeste, a ko nije.

Zar Vam Izetbegovići nisu pomogli?

– I dan-danas je slika rahmetli Alije u mom stanu. Amanet mojoj djeci je da ona ostane. Razočarali su me, pa i izdali neki ljudi oko Alije. Oni su i u vrijeme rata bili s njim, odlično se znamo. Ne želim govoriti o imenima, naučio me život da ne brzam kao nekad.

Od njih sam očekivao da urade ono što su pričali. Kad je došlo vrijeme da počnu raditi, nisu htjeli. Tu je i tako revolucija pojela još jedno od svoje djece. I boljelo me i sad me boli što nisam jedini. Što je došlo do toga da neki tamo moralisti, logističari, kojekakvi špijuni postanu oni koji se istinski pitaju. A oni koji su krvarili, a nisu ruke okaljali ničim, postanu nepoželjni!

Mene su ti isti tokom rata optuživali da sam “Alijin čovjek”. Pa čiji sam trebao biti? Njihov? Abdićev? Alija je bio šef države, vrhovni komandant. On je bio otjelotvorenje države. I njega sam slijedio.

I on je često bio gost u komandi Vaše jedinice?

– Između hotela i vojničke sobe, on je izabrao vojničku sobu. To što je nekad prespavao u mojoj jedinici je privilegija koja se morala zaslužiti. Ali je bila i neka vrsta tereta. Kod nekih se rađala zavist i stvarala nam protivnike. Sad me može tješiti spoznaja da se isto desilo mnogima, ne samo među Bošnjacima, ne samo u BiH već i u svijetu.

Predsjedništvo SDA

A Vi ste ušli u Predsjedništvo SDA.

– Jesam. Tada, u vrijeme rata, imenovali su me za predsjednika Muslimanskog omladinskog saveza, tako se tada zvao podmladak SDA. I ja sam sjedio u tom tijelu zajedno s Alijom, Ejupom Ganićem, Harisom Silajdžićem, Hasanom Čengićem. Mislio sam da su članovi Predsjedništva SDA sveci. Onda sam počeo da uviđam i drugu stranu nekih ljudi tamo.

Mene su znale često ponijeti emocije. Kada je umro Tito, s jaranima sam pješke otišao u Kuću cvijeća. To je bio hod od nešto više od 140 km. Bio sam i u radnim akcijama. I opet bih sve isto uradio. Ali nisam bio član Saveza komunista. Kada je došla SDA, jedan od prvih u Bijeljini bio sam ja. Bio je to za mene pokret koji će donijeti bolje.

 

 

A boljeg nije bilo?

– Došla je agresija. Danima smo gledali JNA kako paradira i kako s njima paradiraju i arkanovci. Opet sam se s grupom ljudi odlučio na pripremu organizacije otpora. Pravili smo Patriotsku ligu.

Odakle naziv “Crni labudovi”?

– Ja sam ga dao. Senad Mehdin Hodžic je u jednoj radiokomunikaciji sebe nekom tamo “Žutom” predstavio kao “Labud”. Ubrzo nakon toga Senad će poginuti kod Zvornika. Mi smo tada bili opkoljeni u jednom zvorničkom selu, u šumi. Sa svih strana na nas su krenuli vojnici JNA. Senad ih je “upustio” u klopku, a da ni mi nismo bili svjesni. Kada smo mislili da je gotovo, da nećemo preživjeti ni šačica nas naoružanih i stotine civila, isto kao ono u partizanskim filmovima čulo se gromoglasno “ura” i eksplozije. Četnici, koji su se zvali JNA, razbijeni su i mi smo spašeni. Pri samom kraju akcije odnekud je metak pogodio Senada. U spomen na njega, odlučio sam da se jedinica zove “Crni labudovi”.

Malo ljudi zna da je njegovo ime jedno od onih na tabli DIF-a u Sarajevu. On je završio taj fakultet. Malo ljudi zna da je to naš prvi general i narodni heroj. Posthumno su mu dodijeljeni taj čin i priznanje.

U sjećanje na njega, odlučili smo da budu “Crni labudovi”. Nismo htjeli biti ni tigrovi, ni mambe, ni orlovi… Crni labudovi su rijetki i požrtvovani. Jednim udarcem kljunom odraslom čovjeku može slomiti ruku, a u odbrani svoga spreman je poginuti.

Špicasta stijena

Na kojim ste ratištima bili?

– Lakše mi je reći gdje nismo bili. Ratovali smo svuda gdje nas je komanda poslala. Mi jesmo bili “narodska vojska”, ali nismo bili izvan sistema. Krajem 1992. učestvovali smo u pokušaju deblokade Sarajeva. Samo je “Labud” prošao kroz četničke linije i ušao u Sarajevo. Bili smo na Vlašiću, Nišićima, prema Vlasenici, u Krajini, Goraždu, po Hercegovini, dva vrhunska borca poginula su nam na Špicastoj stijeni u Sarajevu… Vremenom je od “Labudova” napravljena fama. I dan-danas pročitam da su “Labudovi” bili i tamo gdje nikad nismo bili. Našim neprijateljima trebalo je da naprave neko čudo, zlo na ovoj našoj strani i “Labudovi” su bili jedni od tih.

Koliko je vojnika poginulo?

– Labudovi su dugo bili ne toliko brojna jedinica. Tek negdje pri kraju je to izraslo na gotovo hiljadu ljudi. Poginulo nas je 84. Svaka ta žrtva je za mene bila gubitak nečeg vlastitog. Znao sam i zaplakati. Jednom sam se čak i posvađao s jednim od naših “generala” koji mi je to prigovorio. Razlika između njih i mene je u tome što je za njih to broj, a za mene čovjek. I to moj čovjek!

Kad se stalno prisjećate, šta ste pogriješili?

– Znam da nisam pogriješio što sam ostao da se borim. I rekao sam već, opet bih! Ovo je moja država i druge nemam. Neko je dezertirao i to se mora uvijek reći.

Iako i sada pomislim da bih ipak trebao otići… A “uspješan” sam čovjek, riješio sam neke osnovne stvari u životu. Ali bih se uvijek borio za BiH!

Nakon rata očekivao sam sigurnost – posao, mir, pa će biti bolje… Desilo se puno suprotnog od toga.

Rat nije bio bolji

Imali ste čin brigadira. Zašto niste ostali u vojci?

– Bio sam jedan od najmlađih tako visokih oficira. Smatrao sam da sam svoj posao tu završio i da trebam ići dalje, raditi nešto drugo. Moram ovdje biti iskren i reći da je na tu moju odluku utjecalo i dijeljenje generalskih činova. Tu su u prvim redovima bili oni s “deponije” o kojoj sam govorio ranije. Ljudi koji su krvarili bili su kažnjeni što su prolijevali krv za ovu državu.

Možda nekome danas ovo što govorim izgleda komično, no u to vrijeme imali ste u ARBiH jasnu podjelu na “narodske” i JNA kadrove. A istina jeste da ja tada jesam bio i prijek i da sam burno reagirao na nepravdu. Ima nešto čudno – ja vrlo rijetko pričam o ratu. Danas je Dan Armije i volio bih da je moja priča ljepša. Ali nije. Skinuo sam uniformu i počeo preživljavati agoniju s porodicom. Ja bez posla. Bez posla i moja žena, koja je bila u Armiji… Vidio sam da nisam jedini i da je još mnogo istih kao ja. Imao sam san da pomognem svakom svom borcu, a našao sam se u situaciji da ni sebi ne mogu pomoći… U jednom momentu proradio je inat u meni i krenuo sam se ponovo boriti…

 

 

Prošlo je 15 godina. Ja sam se promijenio. Nepravda me i danas istim intenzitetom boli, ali nisam više onako prijek. Umjesto da me nepravda jede, ja se nastavljam boriti i ne dam da ona ovlada mnome. I moja poruka onima koji imaju problema – ne posustajte. Nemojte pasti!

Jeste li i Vi jedan od onih koji misle da je u ratu bilo bolje?

– Ne! Ko god tako misli, grdno se vara. Ili stvarno nije bio u ratu. Nema ništa teže nego kad ti pogine borac. I kad moraš otići njegovoj majci i reći joj to. A onda ga spustiti u kabur.

Nisam znao za “Ševe”

– Nisam znao da “Ševe” postoje u vrijeme rata. Sada, kada sam se suočio s tim, još ne mogu vjerovati da je postojalo takvo nešto. Dio mog razuma još odbija tu spoznaju. Kad vidim da je “na mojoj strani” postojala jedna jedinica koja je vršila egzekucije, koja je za to napravljena, počne me hvatati strah. Pa onda sebi kažem da sam još i dobro prošao. Neke je ljude pojeo mrak! Mene je samo pojela revolucija. Ako je tačno i pola od onoga što čitamo, Bože…

SDA je privatni tal

– Za mene je SDA bila pokret za preporod mog naroda. Godinama sam bio u njoj. I kako je vrijeme odmicalo, SDA je prestajala biti ono zbog čega sam u nju ušao. Inadžija kakav jesam, čak sam ušao i u neke organe SDA i bio tamo negdje do polovine prošle godine. I vidio da se ništa ne može promijeniti. Da ista revolucija koja je pojela mene, sve više jede sve veći broj ljudi. Sve je tamo bilo podređeno privatnom interesu jedinke ili grupice ljudi oko nje. Nisam htio biti dio nečijeg tala.

Moj prelazak u SBB

– Rekao sam da ću pokušati nešto promijeniti u SDA. Ako ne uspijem, napustit ću je. Ljudi s kojima sam se tako dogovorio nisu bili takvi. S nekim bliskim prijateljima razgovarao sam o tom neuspjehu i jedan mi je predložio da se aktiviram u Savezu za bolju budućnost. Razgovarao sam s ljudima iz SBB-a i doživio ono što mi je u SDA stalno uskraćivano. U SDA su me trebali kao maskotu – ratni heroj, komandant jedne od najboljih jedinica… U SBB-u su mi rekli isto to, ali i kazali da moram biti na njihovoj listi jer imam jak bekgraund.

Dobio sam priliku da počnem raditi ono što sam vjerovao da SDA treba raditi, a nije, niti će.

Ponosan sam na “Kampus”

 

“Kampus” je proglašen najboljom ustanovom u KS  

– Moram odati priznanje nekadašnjem premijeru Kantona Sarajevo Nerminu Pećancu. On je taj koji je inicirao stvaranje “Kampusa”. To je prva javna ustanova ove vrste u Evropi.
Mnogo toga se u mom životu desilo slučajno. Pričao sam s jednim uglednim čovjekom koji je bio ovisnik. On mi je rekao da je – da bi se izliječio – morao promijeniti ime, vjeru… Nije bilo drugog načina da se izliječi. Pećanac je predložio, Skupština KS tada prihvatila i “Kampus” je počeo. Stalno sam se suočavao s opstrukcijama ljudi iz SDA. Moj jači angažman tamo bio je motiviran i time da kroz “Kampus” pomognem. Imao sam velikih problema. Brojni projekti koji bi ovoj zemlji donijeli milione KM godinama stoje u ladicama.

 

 

Ovdje imamo nekih 60 dunuma zemlje. Predlagao sam da se sve socijalne službe smjeste ovdje i da time uštedimo na milionima koji se izdvajaju za kirije. Predlagao sam da se ovdje napravi azil za pse. Čak sam uspio napraviti dokument koji su potpisali svi načelnici sarajevskih općina. A onda je Senaid Memić odlučio da svoj potpis ne poštuje. Predlagao sam i da se ovdje otvori zatvor za maloljetne delinkvente. Džaba. A ovdje imam i obučene ljude koji su u stanju da rehabilitiraju tu djecu. Opet ništa.

Pogledajte, mi ovdje liječimo samo muškarce ovisnike. Nemamo ženskih pacijenata. To je nepošteno. Ali nikoga to ne zanima, uključivši i sva ta silna udruženja koja se, kao, bore za ravnopravnost…

Trenutno u “Kampusu” imamo 30-ak ovisnika i imamo ogromnu listu čekanja. Sada smo u prilici da počnemo “podvlačiti crtu”. A prema svim svjetskim standardima, procent izlječenja je od dva do pet posto. Rehabilitacija ide u dvije faze – prva je ovdje i traje godinu, a naredne četiri godine kući. Mi bismo bili sretni da imamo pet posto potpuno izliječenih.

Ponosan sam na to da je “Kampus” proglašen najboljom ustanovom u Kantonu.

Za pet godina napravit ću čudo u fudbalu

 

Tirić s mladim fudbalskim talentom Radovcem

– Dok su moji drugari ganjali loptu, auta, ja sam sa 16 godina napravio prvi skok padobranom iz aviona. Nisam ni neki ljubitelj fudbala, za razliku od moje žene, koja je tu živa enciklopedija. No, kroz druženja s ljudima spoznao sam jednu apsurdnu situaciju – imamo jako puno talenata u fudbalu, ali nemamo dobrih domaćih igrača. Samo oni koji uspiju otići vani, dobiju šansu i “vrate” se kroz reprezentaciju. Pokrenuo sam “HT Scout” i počeo okupljati ekipu. I nisam njihov menadžer!

E, ja sam se odlučio napraviti nešto drugačije i obećavam da će se za nekoliko godina vidjeti uspjeh. Imam već sada niz vrhunskih talenata – starosti od 15 do 19 godina. Nisam njihov menadžer, već neko ko brine o njima i pomaže koliko god može. Družimo se, oni dolaze i sami i s porodicama, sjedimo, pričamo… Brinem se da im je dobro, da imaju uvjete.

Evo, naprimjer, talent u rangu Alen Halilović je Samir Radovac. Iza Halilovića je jedna institucija – Zdravko Mamić. A ovdje Radovac igra u Sarajevu, ima obeštećenje od 250.000 eura i do sada je odigrao u FK Sarajevu 10 minuta. A vrhunski je potencijal. I ima puno radovaca, a mi nismo u stanju da ih iskoristimo. Naprotiv, eksperti smo da ih upropastimo. E, ja to neću dopustiti.

Cilj mi je da za pet godina proizvedemo potpuno nove igrače. Ovo mi je izazov. Nisam imao gotovo nikakvo iskustvo s ratovanjem, a napravio sam jednu od najboljih jedinica. Pojma nisam imao o narkomaniji, a ?Kampus? je proglašen najboljom institucijom u KS. Treba samo, dakle, biti uporan i znati jasan cilj. Siguran sam da ću s mladim ljudima na fudbalskoj sceni BiH i šire za godinu napraviti preokret.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close