Ima li ikoga na svijetu kome rat odgovara? Ima, jasno, inače ne bi bilo ratova. U najmlađem svjetskom ratu, onom koji su zadnja dva tjedna vodili izraelska vojska (IDF) i palestinski Hamas, svi putevi vode do izraelskog desničarskog premijera Benjamina Netanyahua.
Upravo je njemu, kažu, politički najviše odgovarala eskalacija nasilja u Gazi (donekle odgovara i Hamasu, ali to je druga priča).
Jer da nije tog nasilja, Netanyahu bi vjerojatno već bio bivši premijer, odnosno izgubio bi vlast koju drži još od 2009. godine (računajući i mandat od 1996. do 1999., Netanyahu ima četiri premijerska mandata i ukupno 15 godina premijerskog staža).
Štoviše, mnogi su uvjereni da bi u tom slučaju Netanyahu bio na dobrom putu prema – zatvoru. Ili barem prema sudnici. Optužnica za korupciju, prijevaru i zlouporabu moći – za što mu prijeti do 13 godina zatvora – podignuta je još lani u siječnju. Suđenje je tada odgodila pandemija, a sada bi sukob u Gazi i političke posljedice tog sukoba mogle Netanyahuu kupiti još vremena do suočenja s pravdom.
Nevjerojatno kako su mu se stvari poklopile. Ili “poklopile”.
Izrael ne može sastaviti vladu već dvije godine. Za to vrijeme izraelski su građani čak četiri puta izlazili na izbore, ali svaki put bi ispala pat-pozicija, bez jasnog pobjednika: ni Netanyahu ni oporba ne bi uspjeli formirati većinu u Knessetu, a time ni funkcionalnu vladu. Tako je bilo i nakon zadnjih izbora u ožujku, kad je Netanyahu od predsjednika Izraela Reuvena Rivlina dobio mandat za formiranje vlade, ali u tome nije uspio. Rok mu je istekao 4. svibnja.
No, za razliku od prethodnih izbora, sada se dogodilo da opozicija ima realne šanse stvoriti stabilnu većinu: vođa oporbe, centrist Yair Lapid iz stranke Ješ Atid, uspio je u nekoliko dana dogovoriti savez s više stranaka centra i ljevice, uključujući i partiju izraelskih Arapa, ali i stranku Yasmine radikalnog židovskog nacionalista Naftalija Benneta.
Činilo se da je Lapid na pragu formiranja većinske koalicije koja će 72-godišnjeg Netanyahua konačno detronizirati i otpremiti u ropotarnicu povijesti, s presjedanjem na izraelskim sudovima.
A onda, 7. svibnja, “odjednom” nastaju veliki neredi u Jeruzalemu, koji se ubrzo šire na Gazu i Zapadnu obalu, kao i izraelske gradove u kojima živi veća arapska manjina. To će nasilje slomiti nesuđenu koaliciju: napustit će je najprije Arapi, a onda i židovski nacionalisti.
Ovdje je važno uočiti da su neredi u Jeruzalemu (koji su bili otponac za Hamasovo raketiranje izraelskih gradova) počeli nakon niza provokativnih poteza izraelske policije: od ograničavanja okupljanja islamskih vjernika na njima svetom Platou džamija za vrijeme svetog mjeseca ramazana – uz istodobno dopuštanje marševa židovskih ultradesničara koji su skandirali “Smrt Arapima!” – do planiranja deložacija više palestinskih obitelji iz četvrti Šeik Džarah u Istočnom Jeruzalemu.
A vrhunac je bio upad izraelske policije u najsvetiju džamiju Al-Aksu u petak 7. svibnja (petak je i inače sveti dan u islamu, a ovo je bio zadnji petak svetog mjeseca ramazana), uz bacanje šok-bombi na prisutne vjernike.
Da je netko smišljao što će najviše razjariti Palestince, izveo bi točno sve ovo što je izvela Netanyahuova policija: na sveti dan svetog mjeseca upasti s oružjem u najsvetije palestinsko mjesto.
“Zašto ramazan? Nema slučajnosti u politici ove vrste. Ući za vrijeme ramazana na plato Al-Akse nije isto kao drugih dana”, komentirao je za bosanski N1 ponajveći ekspert za Bliski istok s naših prostora, sarajevski novinar i diplomat Zlatko Dizdarević, istaknuvši krucijalnu ulogu Netanyahua u raspirivanju palestinskih strasti i izazivanju novog rata:
“Ključni operativac cijele priče je Netanyahu koji odlazi. Istekao mu je rok da formira vladu. Petnaest godina je na vlasti. On je samo zlo. On je po meni najsurovija ličnost koja se pojavila na toj cionističkoj izraelskoj strani. (…) U ova tri-četiri dana s provociranjem Hamasa, ulaskom vojske Izraela u Al-Aksu, stvoren je novi stupanj netrpeljivosti i mržnje”, poručio je Dizdarević.
Netanyahuov plan je upalio: Palestinci su gnjevno izašli na ulice i sukobili se s policijom, Hamas je stao ispaljivati rakete iz Gaze, a IDF odgovarati bombama po Gazi. Učas se izrodio pravi mali rat, a koalicija koja je trebala Netanyahuu doći glave samo se u tišini raspala.
Prvi su, rekosmo, iz pregovora izašli izraelski Arapi, u znak solidarnosti sa sunarodnjacima iz Gaze. A potom je iz pregovora istupio i židovski nacionalist Naftali Bennet, ustvrdivši da zbog “izvanrednog stanja” u izraelskim gradovima odustaje od koalicije s Lapidom i vraća se pregovorima s Netanyahuom.
I tako je izraelski premijer ostao u sedlu.
“U trenutku kad je buknuo požar, vlada promjene je umrla, a Netanyahu se vratio u život”, piše izraelski list Maariv, a direktnu vezu između eskalacije nasilja i raspada anti-Netanyahu koalicije ističe i politolog s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu Gajil Talšir:
“Upravo su htjeli nazvati predsjednika i reći: ‘Postigli smo dogovor, imamo koaliciju.’ Neredi su došli baš na vrijeme da spriječe smjenu vlasti u Izraelu”, rekao je Talšir za Washington Post.
Iako Lapid ima još dva tjedna da formira vladajuću koaliciju, izraelski analitičari daju mu male šanse. Po svoj prilici, Izrael će dobiti i pete izbore u dvije godine, koji bi mogli biti održani krajem ove godine.
Drugim riječima, rat u Gazi omogućio je Netanyahuu da politički preživi kao premijer te da još barem na pola godine odgodi sudske procese protiv sebe. Cijena – prava sitnica. Par stotina mrtvih Palestinaca i desetak mrtvih Židova. Nikad povoljnije. Ako netko misli da rat ne može izbiti samo zbog želje jednog čovjeka da zadrži vlast, donosimo vrlo sličan primjer iz bliske prošlosti, također s Bliskog istoka. U glavnoj ulozi tada je bio novovjeki sultan Recep Tayyip Erdogan, koji Turskom vlada već 18 godina: od 2003. kao premijer, a od 2014. kao predsjednik države.
Priča o kojoj govorimo datira iz 2015. godine, kada nakon izbora u lipnju Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) prvi put nakon 13 godina nije uspjela formirati vlast: iako relativni pobjednik s 41 posto glasova, AKP je osvojio 258 zastupničkih mjesta, što mu nije bilo dovoljno za parlamentarnu većinu (turski parlament ima 550 mjesta, a za većinu treba 276 zastupnika).
Drugo mjesto, s 25 posto glasova, uzela je kemalistička stranka CHP (dobivši 131 zastupnika), a najveće iznenađenje bio je visoki rezultat kurdske stranke HDP, koja je sa 16 posto glasova dobila 80 zastupnika, što je bio gotovo trostruki skok u odnosu na izbore iz 2011. godine (tada je dobila manje od šest posto glasova). Izborni prag od deset posto prešla je još samo radikalno desna partija MHP (13 posto, 79 zastupnika), a preostala dva mjesta držali su zastupnici koji su istupili iz svojih stranaka i postali nezavisni.
Bio je to veliki poraz Erdogana, čiji je AKP prethodnih 13 godina uvijek imao apsolutnu većinu u parlamentu. Štoviše, na novim izborima, zakazanima za studeni iste godine, mnogi su očekivali daljnji pad rejtinga Erdoganove stranke.
A onda je, “odjednom”, izbilo nasilje na ulicama turskih gradova: zaredali su se misteriozni teroristički napadi – najveći su bili u Ankari i Surucu – i u zemlji je zavladala nesigurnost.
Erdogan je za napade okrivio Radničku stranku Kurdistana (PKK) te je poslao vojsku da bombardira kurdska uporišta na istoku zemlje, kršeći primirje iz 2013. godine. Tako se Turska preko noći našla u ratu protiv kurdske manjine, baš uoči novih izbora.
Pokazalo se da se Erdoganova ratna taktika isplatila: na novim izborima u studenome njegov AKP osvaja 49,5 posto glasova, što mu donosi apsolutnu većinu od 317 zastupničkih mjesta, te je AKP uspio sastaviti jednostranačku vladu, što je i bio Erdoganov cilj. Cijena – prava sitnica. Par stotina mrtvih Kurda i pokoji mrtvi turski vojnik. Nikad povoljnije.
U odnosu na prve izbore u lipnju, prije bombardiranja kurdskih položaja, kurdski HDP pao je sa 16 na 11 posto glasova (odnosno s 80 na 59 zastupnika), ali najgore je prošao krajnje desni MHP, čiji se broj zastupnika u odnosu na lipanj doslovno prepolovio: sa 79 na 40 zastupnika.
I to je bio glavni efekt Erdoganovih bombi po Kurdima: tim ratnim manevrom pridobio je polovicu radikala u zemlji, koji su umjesto za MHP sada glasali za njega. Baš kao što je nakon Netanyahuovih bombi po Gazi izraelski radikal Naftali Bennet odustao od centrističke koalicije i priklonio se Netanyahuu.
To je taj desničarski recept Bliskog istoka: ako ne možeš formirati vladu, moraš bombardirati najveću nacionalnu manjinu, pa ćeš na idućim izborima privući krajnju desnicu. Pišem Netanyahu, pamtim Erdogan.
Jastreb izraelske politike
I prije ovog rata Netanyahu je iznosio antipalestinske stavove. Među ostalim, u predizbornoj kampanji 2015. upozoravao je svoje birače da izraelski Arapi izlaze na birališta “u gomilama”, što je ocijenio kao opasnost za Izrael.
U kampanji iz 2019. arapske je stranke nazvao “egzistencijalnom prijetnjom” Izraelu ako uđu u vladu, a na zadnjim izborima, ovog ožujka, koalirao je sa suprematističkom židovskom strankom Židovska moć (Otzma Yehudit).
Također, 2018. je donio novi “temeljni zakon” – po snazi ravan Ustavu – koji definira Izrael kao “nacionalnu državu židovskog naroda”, čime je Palestince svrstao u građane drugog reda.
Iako Netanyahu redovno optužuje lijeve izraelske stranke za popustljivost prema Palestincima, mnogi drže da je upravo njegova tvrda politika prema Palestincima i dovela do sloma suživota u Izraelu.
AUTOR: DAMIR PILIĆ
(Prenosimo sa portala Slobodne Dalmacije).
