Broj radova i citiranja pojedinog znanstvenika predstavljaju se kao vrhovno mjerilo i sveto slovo akademskog zanata. Što otkrivamo kada te brojeve rastavimo na proste faktore?
„Otprilike, njegovi naučni članci su više citirani nego od svih naučnika zajedno koji rade na Univerzitetima u Bosni i Hercegovini“, jedna je od rečenica napisanih u slavu novog gradonačelnika Splita, Ivice Puljka. Isti autor u svečanom tonu je nastavio: „I kad smo kod nauke, naravno ona je mjerljiva. Mjeri se brojem objavljenih članaka u svjetskim bazama, brojem citata vaših rezultata i slično. Takve stvari sakupljaju i obrađuju računari sa svojim algoritmima, te se objavljuje na web stranicama poput google scholar, scopus i slično. Sve ostalo je nerelevantno.“
Autor citiranih rečenica nam ovdje nije važan jer u ovom kontekstu nije važan toliko on koliko sindrom akademskog baljezganja legitimiranog profesorsko-doktorskim titulama. Taj sindrom zajednički je mnogima, pogotovo onima iz akademije koji usput obavljaju i ulogu influensera na društvenim mrežama, i citirane rečenice nam služe tek za njegovu ilustraciju.
159.706 citiranja radova Ivice Puljka i drugi fenomeni
Ivica Puljak je izvrstan profesor i znanstvenik i – sudeći po dosadašnjem radu – dobronamjeran političar s potencijalom da pokrene mnoge pozitivne procese. Međutim, problem s gore citiranim rečenicama je u tome što su jednostavno promašene, lažne i manipulativne. Za to nije toliko kriv Puljak. No, radi održanja kakvih-takvih kriterija u društvenim raspravama i medijskim napisima, potrebno je da se pozabavimo dekonstrukcijom mitova i podmetanja iznijetih u citiranim rečenicama.
„Otprilike, njegovi naučni članci su više citirani nego od svih naučnika zajedno koji rade na Univerzitetima u Bosni i Hercegovini“, rečenica je koja odlično zvuči. Tek na prvu. U kombinaciji s drugom rečenicom, ona govori da je Puljak zapravo bolji od svih Bosanaca i Hercegovaca skupa. Svakome s imalo kritičkog aparata – ne mora uopće biti akademski radnik ili znanstvenik – na drugu bi se trebala upaliti lampica i nadoći mu pitanje: pa kako je moguće da je jedan profesor iz Splita bolji od svih naučnika u cijeloj BiH? Ako Mario Mandžukić, koliko god bio dobar nogometaš, nije bolji od svih nogometaša u Premijer ligi BiH zajedno, premda je činjenica da je u Ligi prvaka postigao više golova nego svi igrači Veleža, Sarajeva i Borca zajedno, ima li smisla nešto slično tvrditi za bilo kojeg znanstvenika u svijetu?
Umjesto da se iscrpljujemo u metaforama i usporedbama, prođimo malo kroz brojčane pokazatelje.
Prema Google Scholar profilu, fizičar Ivica Puljak autor je nekoliko tisuća znanstvenih radova. Na njegovom profilu izlistano je njih tačno 22.812, od kojih se neki ponavljaju. Očigledno je da je veći dio njih, na kojima Puljak nije izlistan kao autor, na osnovu nekih poveznica algoritam povukao na Puljkov profil bez njegove kontrole. Trebalo bi nekoliko dana da se samo pregleda tko su autori tih članaka. U hrvatskoj mrežnoj bibliografskoj bazi podataka CROSBI izlistano je 1.258 njegovih radova, a u SCOPUS-u njih 1.174. Na drugim mjestima, navodi se da je Puljak autor više od 500 znanstvenih radova.
Kako god, pa makar i samo 500, to je golemo. Uzevši u obzir da je za koliko-toliko ozbiljan znanstveni rad i najtalentiranijim primjercima ljudske vrste potrebno bar 2 mjeseca, pod uvjetom da ne rade ništa drugo, samo je u 500 radova Puljak dosad uložio više od 80 godina svog života, što je vrlo impresivno za jednog 51-godišnjaka s obitelji koji se usto bavi i politikom.
Ne zamjerite ironiju u gornjim rečenicama. Ona nije upućena Puljku, nego medijima, profesorsko-doktorskim snobovima i onom dijelu akademske zajednice koji s tim brojevima maše ili njima udara druge, bez ikakvog konteksta i autorefleksije. U čemu je kvaka?
Puljak je sam 2018. godine, kada su se iz njegove stranke pohvalili da je samo u 2017. godini on napisao 129 znanstvenih radova (mašala, svaka dva-tri dana jedan znanstveni rad, kao da se radi o članku za Sportske novosti), pošteno objasnio da nije „napisao 129 radova, nego ih je toliko objavio, ali u suautorstvu s brojnim kolegama iz međunarodnih kolaboracija, CMS i MAGIC“.
Gledajući koliko puta je profesor Puljak citiran – od toga smo i počeli, brojevi su još vrtoglaviji. Naime, on je do sada citiran 159.706 puta! Zagrebimo malo ispod površine tih brojeva.
Najcitiraniji njegov rad (njegov u smislu da se nalazi na njegovom Google profilu), iz eksperimentalne fizike, citiran je do sada 24.145 puta. Taj rad od 30-ak stranica ima ukupno 151 autora, a među njima, usto, nismo našli Puljka. Na drugom najcitiranijem radu s njegovog profila (4.737 citata) brojali smo do 100 autora i prestali smo brojati, ali opet nismo našli Puljka. Ista priča je i s trećim najcitiranijim radom, kao i s četvrtim, petim… Istina, postoje tu i radovi na kojima ima samo 6 autora, a postoje i samostalni radovi koji prema Google Scholaru nisu bivali citirani.
Kako vam sada zvuči rečenica: „Otprilike, njegovi naučni članci su više citirani nego od svih naučnika zajedno koji rade na Univerzitetima u Bosni i Hercegovini“?
Rad od 5 tisuća autora i druga čuda fizike
O ovom fenomenu je prije nekoliko godina pisao teorijski fizičar, društveni kritičar i pisac Antonio Šiber, u tekstu Mi znanstvenici – ja znanstvenik! Povod njegovom tekstu bio je HDZ-ov političar i tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner, tačnije podatak istican u medijima da je akademik Reiner „najcitiraniji medicinar u Hrvatskoj“. Objasnivši o čemu se tu zapravo radi (da navedem ključnu rečenicu: „(…) velika većina citata koje je akademik skupio tiče [se] radova koji su zapravo preporuke za dijagnozu, prevenciju i tretman bolesti srca. Na velikoj većini tih radova (sa ~ 70-ak autora) autori dolaze iz organizacija koje se bave zdravstvom i bolestima srca (npr. ESC, HFA, ACCF, AHA, WHF …) i akademik Reiner tamo figurira kao jedan od predstavnika / članova tih organizacija“) Šiber se dotakao i sličnih fenomena u prirodnim znanostima.
„U fizici, naprimjer, imamo eksperimentalnu fiziku čestica koja je danas potpuno grupni pothvat. Navoditi pojedine autore iz npr. ATLAS, ALICE ili CMS kolaboracija nema nikakvog smisla, osim onih desetak imena koja nose kolaboracije. Tko zna imena 5154 autora na članku Aad, G. et al. (ATLAS Collaboration, CMS Collaboration) Phys. Rev. Lett. 114, 191803 (2015) ?! Možete li uopće zamisliti 5154 ljudi na jednom mjestu? A možete li sad zamisliti da svakome od njih znate ime? Ja ne mogu. Oni zapravo ni nemaju svoje ime, oni postoje samo kao dio mase.
Koliki je doprinos svakog pojedinog znanstvenika takvim člancima? Zna li znanstvenik (hrvatski u ovom primjeru) koji godišnje objavi više od 100 članaka u takvim kolaboracijama što uopće u njima piše?! Ja sam siguran da ne zna. On zna samo da je u kolaboracijama koje proizvode članke.
U hrvatskom kontekstu je zanimljivo da upravo takvi znanstvenici, zapravo slabo prepoznatljivi po bilo čemu osim po pripadanju kolaboracijama, uporno pokušavaju davati tempo znanosti.”
Slični zaključci mogu se prenijeti i u bosanskohercegovački akademsko-istraživački kontekst. Razlika je u tome što naša zemlja, za razliku od Hrvatske, ne financira sudjelovanja u tim masovnim kolaboracijama pa smo pošteđeni naučnika koji bi se s tisućama radova i desecima tisuća citata proisteklih iz tih međunarodnih kolaboracija za eksperimente mogli hvaliti kao da su njihovi vlastiti. Međutim, imamo dovoljno onih kojima je glavni motiv pisanja radova to da ih bude što više, pa ma kakvi i koliki bili (često kraći od 4 stranice), što se često pretvara u niskokvalitetnu hiperambicioznu hiperprodukciju koja je svrha sama sebi i služi bildanju naučnikove slike o sebi te njegovoj društvenoj i društveno-mrežnoj prezentnosti.
(Naša akademska zajednica ima i brojne druge probleme, veće od gore opisanih. Onima koje to detaljnije zanima, preporučujemo knjigu Akademsko šarlatanstvo – nauka o književnosti i univerzitet u tranziciji, etnografski pristup autora Nenada Veličkovića.)
Znanost na vagu, u rinfuzi
Sve bi to bilo u redu i u skladu s vremenom u kojem živimo, jer život je kratak i težak i neka svakome njegovog veselja – influenserima s Instagrama i Facebooka njihovih pratilaca i lajkova, znanstvenicima njihovih brojeva radova i citata, i tako dalje, te se na to ne bismo ni obazirali, da ih ne ponese u tolikoj mjeri da sa svojih uobraženih visina svojim skromnijim kolegama dociraju kako je nauka „naravno mjerljiva“, kako se „mjeri brojem objavljenih članaka u svjetskim bazama, brojem citata vaših rezultata i slično“, jer „takve stvari sakupljaju i obrađuju računari sa svojim algoritmima, te se objavljuje na web stranicama poput google scholar, scopus i slično“ i kako je sve ostalo – dakle sve ostalo, dakle nema razlike između stabilne teorije homotopije i laboratorijske analize uzorka vode – „nerelevantno“. Pitanje je samo što tako nadnaravni rade ovdje, s obzirom da su – brojevi kažu, a „sve ostalo je nerelevantno“ – i do pet puta bolji od mnogih profesora s Browna, MIT-a i Harvarda koji su ušli u kanon svjetske znanosti, ali su s aspekta postatističenog svijeta imali tu nesreću da budu teorijski matematičari.
Franjo Šarčević, Prometej.ba
Ilustracija: www.sciencefriday.com