AUTOR: ŽELJKO IVANKOVIĆ
I kad se na neko vrijeme fizički dovoljno daleko odmaknete od Bosne i Hercegovine i sve učinite da se, zarad vlastite mentalne higijene, distancirate od nje i njezinih problema, točnije rečeno – od njezinih življenja svojih vlastitih problema, onda vas tim problemima vrati iskrena zabrinutost prijatelja što, premda tisuće kilometara daleko od svega, tu brigu žele podijeliti s vama, ali im u njihovoj radoznalosti za cjelovitu sliku treba niz informacija.
I tako, sve i da hoćete, ne možete se ni daleko od BiH odmoriti od BiH. Pa neka bude tako, kažem sebi, ali onda barem želim čuti i vidjeti sve ono što oni, ti prijatelji ili barem dobri znanci, u svojoj dobronamjernosti i opreznom neznanju ipak znaju.
A onda vidim i čujem sve ono što nije daleko od zdravorazumskog razmišljanja koje izgleda svugdje još koliko-toliko postoji, osim u BiH koja od emocionalne zapjenjenosti ne vidi ništa od onoga što se nekom strancu čini tako normalnim ili barem samorazumljivim.
I tek onda mi ne ostaje drugo nego, zajedno s njima, samo postavljati pitanja. Jer, ničim se, uvjerio sam se, ne rješava problem, kao logičnim nizom pitanja koja otvaraju probleme i potom raditi na zatvaranju jednog po jednog otvorenog pitanja.
Da, naravno, osim što politika ne funkcionira u sferi logike, pameti, racionalnosti, zdravog razuma. Ona čak taj jezik ni ne poznaje, jer je njezin jezik jezik golog interesa.
Ali kako to reći nekome tko ti u pet minuta može postaviti niz pitanja što bi razoružala svaku pamet? Nikako.
No vrijedi ta pitanja barem napisati da bi ostalo zapisano kako, makar i ovako, ispunjavam dug prema tim svojim znancima, ali i kao podsjetnik na vrijeme u kojemu su, u iskrenoj zabrinutosti, postavljana.
Meni samome ona svejednako ne prestaju biti intrigantna, tim više što bih ih ja, kao životno zainteresiran, još više zaoštrio i preciznije adresirao.
Vidite li vi da današnja Srbija i Vučić rade isto što je Milošević radio devedesetih i da ta politika nikad nije prestala? Zar ne vidite da Vučić čak i oponaša Miloševića, predstavljajući se mirotvorcem, a preko svojih ljudi, pa i onog ministra policije, radi isto što je radio Milošević?
Zar ne vidite kako on gubitak Kosova kuša nadomjestiti dobitkom na nekim drugim prostorima? Vidite li da se čak ni u Bruxellesu više ne govori o Kosovu nego samo o BiH?
Ako je u BiH problem Dodik, a svi vide da jest, što se dosad čekalo da ga se zaustavi? Pa i sad kad ga se zaustavlja, zašto ga se kažnjava samo ekonomskim sankcijama, jer on državu ne ruši samo ekonomski, nego daleko prije i daleko više politički?
Ako ga se kažnjava zbog enormne korupcije, zar je on tu jedini? Pa deseci ljudi oko njega ili jednako toliko oko druga dva nacionalna lidera već desetke godina čine BiH najkorumpiranijom zemljom u Europi? Ako je sankcioniran zbog korupcije, zašto njega ili sve druge nisu kažnjavali prije tri, pet ili sedam godina?
Zar nije i stanje opće blokade u FBiH jednako proizvod sukoba interesa korumpiranih i visokokriminaliziranih političkih elita? Ili će ipak biti da nekima u Europi i svijetu treba jedna ovakva banana država u srcu Europe?
Zašto za korupciju nisu kažnjena sva tri lidera i njihovi stranački izvršitelji na raznim razinama vlasti? Ne možemo vjerovati da je neki direktor rudnika korumpiraniji od predsjednika vlade ili države, a ako jest, zar je doista jedini? Vi ste sretna zemlja ako je samo jedna firma toliko kriminalizirana i to zahvaljujući samo jednom jedinom čovjeku?
Slušam pitanja i nemam ni sebi odgovor, a onda jedan događaj sustiže drugi i ništa od moga odmora od BiH?
Šutim, a prisjećam se nekadašnjeg miljenika Vojislava Koštunice, direktora Televizije Srbije, Aleksandra Tijanića, koji je te i takve pljačkaške političke elite, očito kao svjedok s lica mjesta, kao insajder, okvalificirao kao ”bogati soj skotova” i ne znam bih li tom sintagmom, koliko god bila slikovito precizna, svojim stranim prijateljima išta mogao objasniti…
Osim da je ljudima na vlasti rat zadnja opcija da sačuvaju napljačkano, jer ih svaki mir i napredak zemlje u pravnom i demokratskom smjeru vodi u – zatvor!
A onda idu pitanja drugog tipa:
Vide li Srbi da samo oni pune stranice svjetskih medija? Malo im Vučića i Dodika, malo onog filma o Srebrenici, a sad eno i Đokovića i njegova ludog oca? Svoga sina prikazuje kao Isusa? A to, gle, nimalo ne smeta ni Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, to poređenje Đokovića i Isusa? Čudno?! Ta predbožićna blasfemija?
A kako to da tim istim srpskim patriotama ne smeta što Đoković ne plaća porez u Srbiji kad toliko i oni i on voli Srbiju i Srbija njega?
Nisam ni znao što je sve taj čovjek, Đoković Stariji, izgovorio dok mi moji znanci nisu na to ukazali, pa sam to dva puta čitao ne vjerujući svojim naočalama.
A i kako bih kad sam uživao gledajući čudesne ljepote jedne lijepe zemlje. Pa i kad bih, doduše urijetko, gledao televiziju, gledao bih Netfliks i meni veoma intrigantne filmove ”Dvojica papa” (2019.) i ”Ne gledaj gore” (2021.).
A kad su mi na slučaj Đoković svratili pozornost, premda je riječ o ozbiljnim ljudima, pomislio sam da cijelu stvar pomalo karikiraju. A onda šok. Ne možeš povjerovati da jedan čovjek u tako malo vremena može izreći toliku količinu gluposti.
I opet se pokazalo, mislim se, ali šutim i ne komentiram, da nijedna tzv. antisrpska propaganda, pa čak ni ona koju sami Srbi vide kao udar ”vascelog sveta” na njih (Vatikan, Kominterna, CIA, Njemačka, Iran, Islamska braća…) ne može učiniti protiv njih koliko samo dva-tri Srbina na pravom mjestu i u pravo vrijeme mogu učiniti protiv cijelog jednog naroda (svoga!) i njegova imagea u svijetu. Vraga dva-tri?!
Kao da namjerno na tren zaboravih sve manifestacije velikosrpskog nacionalizma, šovinizma, fašizma po bosanskim i sandžačkim gradovima, mjestima zločina iz devedesetih, pa sve te murale po Beogradu i drugdje!?
Da, jer pitanja su bila i zašto Srbi slave ratne zločince? Zašto negiraju genocid? Zar stvarno nisu svjesni da upravo slavljenjem ljudi osuđenih za genocid ne impliciraju da je RS genocidna tvorevina?
I kako je moguće da ništa od toga ne smeta Đokoviću? Pa, on je barem svjetski čovjek ili bi htio biti?
I najposlije dođem kući s punom glavom pitanja i bit će bez ijednog odgovora ne sebi nego mojim znancima, tužnim u nemoći da išta poslože u svojoj racionalnoj glavi zbog koje dobro žive i ne razumiju zašto mi ovdje ništa ne činimo da živimo bolje, ako već ne samo onoliko dobro kao oni?!
Da, i ovdje opet isto. Slavi se nešto što je Ustavni sud presudio neustavnim, negira se nešto što je međunarodni sud proglasio genocidom, retorika je kao 1991./92., a čelni čovjek te čudne tvorevine govori o potrebi mira, razgovora…
I onda još sve to zakiti kičersko-militantnom paradom kakve se ne bi postidio ni nekadašnji fašizam na vrhuncu svoje moći, a bogme ni današnji sjevernokorejski komunizam…
I opet je, gle, ”ceo svet” kriv i ”svi pucaju sem Armije, Armija ne”, kako nas je uvjeravao general Kukanjac u Sarajevu 1991./92.
A sad za kraj, imam i ja neka pitanja: Otkud u Banjoj Luci taj dan poglavar SPC-a? Otkud u Banjoj Luci Plenkovićev koalicijski partner Pupovac? Otkud srbijanska premijerka Ana Brnabić i otkud joj (je li ih sama smislila?) sve one gluposti što ih je izrekla? Otkud spomen ploča zločincu iz Bjelovara u Banjoj Luci?
Zašto o svemu tome šuti Dragan Čović? Nije smio doći u Banju Luku, znamo to, ali da nema ništa o svemu tome reći? Da se, pomislih, nije bavio zločinačkim grafitima, muralima i nazivima ulica u svom dijelu Hercegovine?
Premalo je to što se ”samo” nije ondje osobno pojavio. Premalo i njemu i Vučiću!
Nije li, najposlije, sve to ipak znak i Izetbegoviću da mora početi razgovarati, pa makar i ”samo” sa svojim partnerom iz Mostara, da mora kušati FBiH graditi s onim kojega je otjerao u Dodikove ruke, kad je već toliko pametan pa zna da su Mađari došli u današnju Mađarsku iz azijskih stepa…
Svašta bi on još mogao i morao naučiti, a još više uraditi prije nego ih sve zajedno stignu sankcije, pa makar i samo one ekonomske… One, zbog kojih i jesu svi tako nervozni…
Jer, ako neće Tužilaštvo i Sud BiH, gdje su instalirali svoje ljude, izgleda da ipak netko hoće, netko drugi hoće…
autograf.hr
