Radovan Krtolica: Jedna refleksija na ‘cogito ergo sum’

Svaki čovjek prolazi kroz različite misaone sklopove, pa je sigurno i jedan od njih upravo Dekartovo čuđenje iskazano u postavljanju pitanja: ,,Kako ja znam da postojim”? To je pitanje usko povezano sa pitanjem apsolutne istine i apsolutnog saznanja, sa pitanjem da li su ljudi koje gledamo u svakodnevnom životu živa bića koja misle i osjećaju, ili su prosto mehanizmi koji se kreću, ili su u krajnjem slučaju samo plod naše mašte.
Kako su ljudi skloni da druge gledaju prema veličini, tj. prema društvenoj kategoriji i akademskom položaju, mnogi bi pripisali Dekartu titulu prvog čovjeka koji je postavio pitanje ovakvog tipa. Međutim, ako bismo pogledali život bilo kojeg prosječnog građanina, sigurno bi se mogao pronaći trenutak kada se taj čovjek našao u blažem vidu depresije, imao potrebu da se otuđi od svijeta, pa čak i zapitao: ,,a zbog cega sve ovo?” ,,ko sam ja?”, ,,šta sam ja?”, “kako ja znam da postojim, kao i svijet oko mene?”. Mogli bismo to nazvati urođenom potrebom čovjeka za nihilizmom i poništavanjem svega oko sebe. Pretpostavimo da je upravo Dekart naišao na jednog marljivog seljaka koji je navikao da svaki dan radi na njivi, zaspavši uveče sa nadom da će sjutra biti povoljno vrijeme kako bi mogao nastaviti sa radom, i postavio mu pitanje: ,,A zašto ti radiš sve ovo? Kako ti znaš da postojiš? I kako ti znaš da ova njiva postoji?” Vjerovatno bi ga taj seljak pogledao kao budalu koja voli da se bavi glupim i uzaludnim stvarima i nastavio da radi.
A sada da vidimo da li je ta seljačka prostodušnost iz našeg primjera izraz njegove gluposti, ili ipak sadrži neku dubinu. Šta čovjek pretpostavlja kada se pita:,,Kako znam da postojim”? On tim svojim postupkom negira majčino mlijeko, odbacuje sva igranja sa drugovima, potrebu čovjeka da voli i mrzi, potrebu da stvara i čini nešto produktivno. Književnik koristi riječ kao sredstvo za opisivanje realnosti u svom duhovno-materijalnom smislu, dok se jedan filozof Dekartovog tipa prvo zapita da li ta realnost zapravo postoji. Ali se nije zapitao da li imao pravo da postavi to pitanje, ili je samo cinican. Da li bi bio u pravu onaj seljak iz naseg primjera koji ne bi dozvoljavao da ga neko ubjeđuje da život postoji, kada on umjesto da se iščuđava postojanju života bira da živi isti taj život.
Dekart, kao i svaki drugi čovjek misli pomoću kategorija jezika. A kako je on naučio upotrebu jezika ako ne od društva kojim je bio okružen. Upravo postavljanje bilo kakvog pitanja, bilo kakva misao organizovanja jezičkim kategorijama upućuje na postojanje drugih ljudi koji su stvorili taj jezik. Sada bi jedan um mogao da kaže kako ja znam da oni postoje, ali će ponovo ta njegova misao biti iskazana u jeziku, čime opet zapada u kontradikciju.

Dekartovo razmišljanje se temeljilo na sagledavanje dokaza za naše postojanje kada kaže: pa dobro, ja sumnjam u postojanje. Znači ja imam sumnju. Pa onda znači i da mislim. A to je dokaz da postojim. Mislim dakle postojim. Međutim, on je našao svoj mir ali je dalje zadržao pravo na vrijednost postavljanja tog pitanja. Pravo čovjeka da makar na kratko odbaci sav postojeći svijet, svu realnost koje je bio svjedok do tada. Ostavio je čovjeku mogućnost u vidu potrebe da postavlja to samoubilačko pitanje gdje treba da ubije sve oko sebe i ako mu se posreći, dođe do postojanja samo kao posljedice jednog zaključka. Suštinsko zlo iskazano u nihilizmu koji je Dekart raširio postavljanjem takvog pitanja je postavljanje postojanja na sporedno mjesto, postavljanje na mjesto jednog običnog zaključka za koji on smatra da je dovoljno univerzalan.
Sa pravom bismo Dekartovu racionalnost mogli nazvati iracionalnošću jer svoju logiku zasniva na jednom posebnom svijetu koji odbacuje postojeći, dok ga se podsvjesno drži. On uzima kao aksiom da razumije smisao svojih rečenica, ne razmišljajući odakle mu pravo da on sastavlja rečenice i misli pomoću jezičkih pravila. Postavlja svoje mišljenje prije postojanja, ne sagledavajući šta mu je omogućilo to razmišljanje.
Kada bismo zdravorazumno sagledali to pitanje, svakako da bi trebalo obratiti pažnju na suštinski glagol u toj upitnoj recenici: ,,kako znam da postojim?”. Taj glagol je ,,postojati”. Sada nam ostaje da vidimo kada se primjenjuje taj glagol. Vidimo da ga mi ljudi primjenjujemo za drvo koje vidimo, čovjeka kojeg sretnemo itd, i zatim se zapitamo, ako se za njih može upotrijebiti, da li se onda može prenijeti i na nas.
Da li je rečenica Ja postojim ispravna u sintaksičkom smislu? Jeste. Odgovor je jasan. Ja postojim. To postojanje je dato već u jezičkoj smislenosti te rečenice. A smislenost je uslovilo društvo koje je nastalo prije nas i bez kojeg mi ne bismo imali mogućnost razmišljanja. A to društvo je nezavisno od nas. Tako da je i naše postojanje samo preduslov naše misli, a nikako samo zaključak. Pa i onaj seljak koji bi nazvao Dekarta budalom bi imao potpuno pravo zato što je on vrlo svjestan svog postojanja, jer ga svakodnevno proživljava i stavlja na primarno mjesto, umjesto da ga sagledava kroz racionalne forme. I kada je Dekart konačno shvatio da ipak ,,postoji”, najmanje što bi se od njega moglo očekivati je da promijeni frazu: ,,Mislim, dakle postojim” promijeni u ,,Postojim, dakle mislim” i konačno stavi postojanje i pravo na život prije svega ostalog.

prometej.ba

| Radovan Krtolica |

čitatelj