Bosni i Hercegovini i Kosovu, pa možda i Makedoniji, zemljama koje se u predmetnom i političkom smislu nalaze u najtežoj reformskoj i pristupnoj situaciji od šest zemalja, nova Strategija EU-a za Zapadni Balkan ne nudi gotovo ništa što bi im moglo dati mjerljiv i vidljiv poticaj ka članstvu, kaže u intervjuu za Al Jazeeru bivši ambasador Njemačke u Bosni i Hercegovini i na Kosovu Michael Schmunk.
Ekspert za jugoistočnu Evropu smatra da bez “emancipovanog građanina” Zapadni Balkan u evropskom smislu ne može napredovati, te da bi šest zemalja regije trebalo u paketu biti primljeno u EU.
Schmunk kaže da Evropska unija i visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini imaju mogućnosti zaustaviti političare kao što je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, pa čak i smijeniti ga, ali da se Brisel i drugi glavni gradovi EU-a ne usuđuju to uraditi.
“Pogotovo ne u Evropskoj uniji u kojoj su, kako se čini, simpatije prema Srbima i bosanskoj Republici Srpskoj porasle. Čini se i da je rat zaboravljen. Evropska unija prvenstveno misli na svoju koheziju i političko preživljavanje. Ono što bi tome moglo naštetiti ne razmatra se, tako da su jedino Amerikanci Dodiku u nekim slučajevima pokazivali crveni karton. To bi za EU trebalo biti sramota”, ističe on.
Nedavno ste rekli da zemlje zapadnog Balkana samo u paketu imaju šansu za prijem u Evropsku uniju, izrazivši time skepsu prema tzv. principu regate. Zašto?
– Od pristanka na proširenje, kad su u pitanju zemlje zapadnog Balkana, u Solunu u junu 2003. godine (bivša Jugoslavija i Albanija) prošlo je dosta vremena, u kojem ni Evropska unija, a ni navedene države nisu istinski napredovale. Iako su Slovenija i Hrvatska u međuvremenu primljene u EU, te zemlje ne pokazuju uvijek pozitivnu sliku prema Uniji. Podsjećam na spor Hrvatske i Srbije o zajedničkoj ratnoj prošlosti, situaciju u vezi s vladavinom prava u Hrvatskoj, kao i granični spor Slovenije i Hrvatske u Piranskom zaljevu. I hrvatski projekt gradnje mosta na granici s Bosnom i Hercegovinom (Pelješki most) finansijski nije razumljiv niti se u njemu vidi prijateljsko ponašanje koje dolikuje EU-u. I nastupi današnjih članica Evropske unije, Bugarske i Rumunije, od njihovog iznenadnog prijema, pa do danas, s vremena na vrijeme izazivali su kritike, npr., na polju pravne države.
Ove primjere navodim kako bih ukazao na to da EU generalno više nego ikad treba gledati na to da problemi ove vrste budu riješeni prije konačnog prijema. Evropska unija, zbog institucionalne krize koja traje već neko vrijeme, unutrašnje političke rastrganosti i manjka solidarnosti, nije u stanju takvu vrstu problema i sporova nakon prijema “interno” riješiti. Iznenađujuće je da je predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker 6. februara 2018. predstavio novu Strategiju za Zapadni Balkan, koja, između ostalog, Srbiji i Crnoj Gori prvi put daje konkretan datum za prijem – 2025. Dosad je isključivao mogućnost prijema balkanske šestorke u sljedećem periodu ili je ta perspektiva bila jako zamagljena.
I u “novoj” Strategiji Evropska komisija računa na tzv. princip regate: najbrži brod osvaja utrku – ko prvi ispuni sve kriterije za članstvo i to bude zadovoljilo Brisel taj će biti primljen. Iz perspektive Brisela Srbija i Crna Gora jasno su ispred svih, Bosna i Hercegovina i Kosovo su na začelju. Te su zemlje, kao jedna zemlja, Srbija i Crna Gora, uspostavile administrativne strukture, diplomatska predstavništva, a dobile su i druge resurse. To znači da bi dvije zemlje (Srbija i Crna Gora), koje su nastale raspadom Jugoslavije i u kojima je stanovništvo relativno homogeno, mogle postati članice pod ovim jeftinim uvjetima. Za to postoji i, ne uvijek razumljiva, politička volja Brisela i nekih zemalja članica. Izgleda da je činjenica da su te dvije zemlje (tada jedna) bile odgovorne za ratne užase u Jugoslaviji zapostavljena u ovom birokratskom procesu.
Koliko je zajednički prijem zemalja regije u EU realan u ovom trenutku, uzimajući u obzir razlike među državama?
– Ne može i ne smije biti novih rundi proširenja dok sve kandidatske zemlje ne provedu potrebne reforme i ispune jasno navedene kriterije – to se podrazumijeva. Ali, kad bi se slijedila logika Evropske komisije, onda bi to na kraju značilo da, npr., zemlje kao Bosna i Hercegovina i Kosovo ne bi imale gotovo nikakve šanse, barem gledano dugoročno, da ostvare punopravno članstvo: unutrašnji etnički problemi i dugotrajni konflikti sa Srbijom i Srbima u obje zemlje čine članstvo malo vjerovatnim iz današnje perspektive iako političko rješenje nikad ne treba isključiti. Ni spor Makedonije i Grčke o imenu ne daje najjužnijoj zemlji zapadnog Balkana optimističnu perspektivu.
Također pitam: šta ako Srbija i Crna Gora uspiju ostvariti članstvo u Evropskoj uniji i onda kroz njihov veto spriječe druga članstva balkanske šestorke?
Sve ovo govori protiv tzv. principa regate. Ako je želja da iz političko-strateških razloga i razloga koji se tiču evropske stabilnosti i sigurnosti Solun postane stvarnost za svih šest zemalja zapadnog Balkana, onda treba razmišljati o “paketnom rješenju”: jer samo svih šest zemalja zajedno mogu kroz političke odluke zemalja članica, njihovih 27 parlamenata, postati punopravne članice. “Brži” će tako biti motivisaniji da pomognu “sporijima” iz solidarnosti i da stare konflikte (etničke, geografske i ratne) ostave po strani. Šest zemalja Balkana trebalo bi za tu stvar zajedno nastupati u 27 glavnih gradova: nakon svih tih strukturnih promjena u Evropskoj uniji, nakon finansijske i izbjegličke krize, nacionalizama i populizama, sada te odluke donosi 27 parlamenata, a ne, kao prije, tehnička komisija. Kada su u pitanju ove odluke, težina komisije bit će manja nego što je to bio slučaj u prošlosti.
Nije realistično, bolje rečeno, isključeno je da će Srbija 2025. pristupiti, a da dotad ne riješi pitanje Kosova, i to na način da to zadovolji Prištinu, Brisel i 27 glavnih gradova. Balkanska šestorka, s obzirom na slabu perspektivu svih tih zemalja, uključujući i Srbiju, teško će odlučiti pokušati zajedno, ali ipak mislim da je to moguće. Evropska unija (ali i SAD, koji i dalje ima odgovornost na Zapadnom Balkanu i koji se i dalje sluša), treba svim tim zemljama pomoći i bolje primjenjivati finansijska sredstva nego u prošlosti. Onda šestorka mora u svih 27 glavnih gradova pokazati na koji način želi uspjeti i ispuniti sve kriterije i zašto je paketni prijem dobitak za stabilnost i sigurnost.
Posebno ste istakli Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, ocijenivši da je politička situacija u tim zemljama najkomplikovanija. I u nedavno objavljenoj strategiji Evropske unije za Zapadni Balkan te dvije zemlje našle su se u “posljednjem vagonu za EU”. Kako ocjenjujete Strategiju EU-a, posebno dijelove koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo?
– Bosni i Hercegovini i Kosovu, pa možda i Makedoniji, zemljama koje se u predmetnom i političkom smislu nalaze u najtežoj reformskoj i pristupnoj situaciji od šest zemalja, nova Strategija za Zapadni Balkan ne nudi gotovo ništa što bi im moglo dati mjerljiv i vidljiv poticaj ka članstvu. Bosna i Hercegovina i Kosovo, zemlje koje nisu etnički homogene i u kojima su većina muslimani, glavni su gubitnici srpske agresivnosti. Za Evropu bi, po mom mišljenju, historijski i politički bilo katastrofalno kad bi muslimani, koji se uglavnom odlikuju umjerenim islamom, drugi put “izgubili rat”. Tim zemljama zato ne treba samo naše moralno razumijevanje nego i naša susretljivost i podrška.
Ali, to ne znači da je političke elite od kraja rata u Bosni i Hercegovini i na Kosovu ka ovamo trebalo osloboditi odgovornosti. Upravo suprotno: oni su uradili premalo kako bi njihove države odgovorno i nesebično krenule naprijed. Elite, vlade i parlamenti glavni su krivci za to što je ukupno stanje tih zemalja – politički, ekonomski i pravno – daleko od standarda Evropske unije i što je perspektiva za mlade tamo tako potresno negativna. Ali, i stanovništvo u tim zemljama, birači, civilno društvo, ako ono uopće postoji i ako ga možemo tako nazvati, također je krivo, što se uvijek previdi. Moraju se konačno probuditi i birati po evropsko-zapadnim standardima. Ne smiju dopustiti da ih samoprozvane vođe, koje, navodno, zastupaju njihov etnički interes, zastrašuju. Bez “odgovornog građanina” Zapadni Balkan ne može napredovati u evropskom smislu. Bez “emancipovanog građanina” Zapadni Balkan u evropskom smislu ne može napredovati.
Iako je Bosna i Hercegovina prije nekoliko dana usvojila odgovore na Upitnik Evropske komisije, koji joj je uručen još u decembru 2016, mnogi analitičari ocjenjuju da se ta zemlja, opterećena stranačkim i nacionalnim prepucavanjima, presporo kreće ka EU-u. Šta bh. vlasti moraju uraditi kako bi ubrzale procese EU i NATO integracija?
– Kao nekadašnji ambasador, Bosnu i Hercegovinu poznajem jako dobro i pratim dešavanja u toj zemlji s najvećom pažnjom i brigom. Politički Bosna i Hercegovina podsjeća, kao što je to napisao veliki pjesnički sin zemlje, Dževad Karahasan, na nešto poput “svijeta tame”. Nijedna od šest zemalja kandidatkinja na zapadnom Balkanu ne mora se pripremati za članstvo u EU-u unutar tako komplikovanog i često nezgrapnog ustavnog poretka kao što je Dejtonski sporazum. Iako je taj sporazum imao velike zasluge za kraj rata i krvoprolića te za novi početak, nesporno je da je on danas dio problema. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj su suvereni tzv. entiteti, a ne građani. Etnička grupa mijenja individuu. To je zemlja koja ima toliko “nacionalnosti”, ali nema građana države. To ne može dobro proći, to bez dileme ne može u Evropu. Jesu li ljudi krivi? Sigurno nisu. Ali, građani i birači trebali bi zabraniti svojim političkim vođama da se uvijek pozivaju na Dejtonski sporazum, da im je on uvijek izgovor i da konstrukcijom pripadnosti “nacionalnostima” osiguravaju moć kako bi usporili reforme ili ih čak spriječili. Bosanci i Hercegovci su Evropejci, kao mi Nijemci, s bogatom kulturom i historijom. To im treba konačno dati samopouzdanje da jednostavno ne biraju više duž etničko-nacionalnih linija nego s pogledom na Evropu.
Naravno da za takvo nešto mora postojati i politički personal. Siguran sam da on postoji u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj zemlji Evropske unije, posebno kad se uzmu u obzir mlađi ljudi koji već imaju iskustva u susretanju s demokratijom i pravnom državom u inozemstvu. U ovom kontekstu ja još stojim pri mom starom prijedlogu koji se odnosi na Evropsku komisiju: dajte što više inozemnih stipendija za mlade Bosance i Hercegovce, žene i muškarce jednako. One koštaju malo, a daju mnogo. Također, Bosni i Hercegovini potrebno je što više nezavisnih savjetnika za mnogo oblasti koje se tiču reformi i života. To trebaju biti iskusni, posvećeni, stručnjaci koji će zemlji, političkim institucijama i administracijama, kao i civilnom društvu i privredi, kontinuirano pomagati. Kratkotrajni “projekti” dosadašnjeg tipa ne pomažu mnogo, novac se nerijetko baca i nema efekta.
Iako međunarodna zajednica poziva na hitno rješavanje pitanja izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, posebno zbog opasnosti za implementaciju rezultata općih izbora koji trebaju biti održani u oktobru ove godine, rješenje se ne nazire. Kako gledate na to pitanje?
– Reforma izbornog zakona od fundamentalne je važnosti za političku stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine. Kao i očekivano, otpor se pojavljuje kod onih koji kroz tu reformu mogu nešto izgubiti. Među tim ljudima postoje oni koji su zemlji mnogo više naštetili nego što su joj pomogli. Ne samo Brisel nego i zemlje članice EU-a ovdje moraju upotrijebiti svoj utjecaj. Ali, i potencijalni birači, ako bude potrebno, trebali bi izaći na ulicu i mirno demonstrirati za reformu: riječ je o njihovoj budućnosti! Sad ili nikad!
Nedavno je objavljeno da će sadašnji predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik biti kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. On svojim izjavama, akcijama i prijetnjama da će se taj bh. entitet otcijepiti ne doprinosi stabilnosti zemlje, ali ni regije. Štaviše, nedavno je i podržao formiranje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, što je zahtjev koji se s vremena na vrijeme čuje od dijela političkih predstavnika bh. Hrvata. Kako gledate na politiku Milorada Dodika i njegovu kandidaturu?
– Poznato je da je Milorad Dodik političko biće Zapada. On tvrdi da je u evropskom smislu “socijaldemokrat”, ali on kao predsjednik Republike Srpske nije zastupao socijaldemokratske vrijednosti i principe. Upravo suprotno: vodi etničko-nacionalističku politiku, kojom želi dalje cijepati Bosnu i Hercegovinu. Produbljuje rovove zbog svojih interesa. Možda misli da će se sa svojom RS, ako Srbija bude ranije pristupila Evropskoj uniji, također moći prokrijumčariti u Uniju. To je, naravno, daleko od realnosti, ali on uvjerava bosanske Srbe da tako može biti samo ako ga budu slijepo slijedili. U principu, Evropska unija i visoki predstavnik međunarodne zajednice imaju mogućnosti zaustaviti ga, pa čak i smijeniti, ali Brisel i drugi glavni gradovi ne usuđuju se to uraditi. Pogotovo ne u Evropskoj uniji, u kojoj su, kako izgleda, simpatije prema Srbima i bosanskoj Republici Srpskoj porasle. Čini se i da je rat zaboravljen. Evropska unija prvenstveno misli na svoju koheziju i političko preživljavanje. Ono što bi tome moglo naštetiti ne razmatra se, tako da su jedino Amerikanci Dodiku u nekim slučajevima pokazivali crveni karton. To bi za EU trebalo biti sramota.
Najavljeno je da bi spor Kosova i Srbije ove godine mogao imati konačni epilog. Dok dio evropskih političara tvrdi da Srbija mora priznati nezavisnost Kosova kako bi postala članica EU-a, drugi kažu da Unija to ne traži od Srbije. Očekujete li Vi konačno rješenje spora u 2018. godini?
– Srbija će moći biti primljena u EU tek kad sva pitanja, a pogotovo politička “metapitanja”, budu riješena. Vlada Njemačke još je jednom ukazala na to povodom predstavljanja “nove” Strategije za Zapadni Balkan, što se mora u potpunosti podržati. Bez rješavanja pitanja Kosova to sigurno neće ići. A razmišljanja nekih da je Kosovo iz perspektive Beograđana (i nekih Evropejaca) dio Srbije i da će u slučaju članstva Srbije automatski biti “povučeno” spadaju u domen maštanja. To sve, naravno, znaju i u Beogradu.
I realni političari evropskih stremljenja u Prištini trebaju to uzeti k srcu. Evropska unija postat će realnost tek onda kad obje strane naprave korake jedna ka drugoj i to pretvore u sporazum. Dotad ćemo gledati uspjehe i padove obje strane. Čini mi se da vrijeme za to još nije zrelo, da još nema dovoljno sposobnog vodstva, ali ni demokratskog pritiska građana i birača.
Kakve interese na Balkanu, po Vašem mišljenju, ima Rusija?
– Turska, Rusija, ali i neke zemlje Bliskog i Srednjeg istoka pokazuju, osim Evrope i Sjeverne Amerike, politički interes za regiju. Riječ je o geopolitičkom interesu, podrivanju Zapada, Evropske unije i zapadnjačkih kulturnih vrijednosti. Sredstva za provođenje tih interesa u većini su slučajeva vidljiva. Primjeri su energetska i infrastrukturna politika ili religija. Čak se opet pojavljuje “historijska povezanost”, kao što se vidi na slučaju Rusija – Srbija. Vehabizam, na sjeveru Bosne i Hercegovine, dobija na snazi podrškom iz inozemstva. Regija ostaje nestabilna, fragilna i nesigurna u svakom pogledu: to olakšava inozemstvu da utječe. Upravo je Moskva to prepoznala. Pokušava pogoditi EU i NATO i naštetiti im. Svaki novi član tih organizacija predstavlja iz ruske perspektive udarac za ambicije Moskve. Opipljiv su primjer izbori u Crnoj Gori. Zbog toga prije svega Evropska unija mora više raditi na tome da stvori opipljive stvari kako bi se usprotivila tim pokušajima.
Izvor: Al Jazeera
