Ugo Vlaisavljević za Vijesti.ba
VIJESTI.BA: Posljednje presude Haškog tribunala ponovo su izazvale polemike u društvu oko uloge tog tribunala. Mnogi su skloni reći da Haški tribunal nije dao doprinos pomirenju. Međutim, da li jedan sud čiji je zadatak da ustanovi činjenice pozvan da radi na pomirenju, jer ako se narodi u ovoj državi ne mogu izmiriti ne može ih izmiriti nikakav sud? Uostalom presude Haškog tribunala su obiman materijal, a čini se da su mnogi skloni paušalno ocjenjivati rad tribunala bez toga da je taj materijal ozbiljno analiziran te da su na bazi toga doneseni zaključci.
VLAISAVLJEVIĆ:Pred Haškim tribunalom je od njegovog osnutka bila neizmjerno važna zadaća i ne čudi da je danas, kada smo pred njegovim zatvaranjem, iznevjerio mnoge u njihovim velikim očekivanjima. Ako na njegova postignuća budemo gledali na dovoljno realističan način, a to doista znači sa izuzetno skromnim očekivanjima, onda ćemo moći govoriti i o nesumnjivim uspjesima. Najviše su razočarani oni koji su vjerovali da je to „prijeki sud“: upravo je najvažnija stvar da to nije sud „pobjednika“, a niti „žrtve“ – kao „moralnog pobjednika.“ Sami temelji Haškog suda, od početka pa do kraja njegovog postojanja, morali su biti sačuvani po svaku cijenu: a to je bilo nastojanje da se održi logika, forma, operativnost samog sudskog procesa shodno najboljim iskustvima pravosuđa u najširim razmjerima. Iz najveće daljine se to vidi: radio je predugo, previše temeljito, kao da je sve trebalo učiniti da zainteresirane strane izgube strpljenje. A upravo u tome je bila njegova glavna svrha: pružiti arhimedovsku točku u zagušenom univerzumu krvavog i nestišanog etničkog sukoba. Podsjećam na pouke iz „tranzicijske pravde“: da nema ništa drugo već ogromni arhiv prikupljenih dokumenata, danih svjedočenja, unakrsnih ispitivanja, tumačenja i osporavanja koja su se morala oslanjati na argumente, itd., postojanje ovog suda bi bilo opravdano.
Same presude predstavljaju neprocjenjivu tekovinu, jer su ih potpisivali suci nesumnjivog kredibiliteta donoseći svoje odluke u takvoj ogromnoj strojarnici sudskog pogona. Nipošto time ne sugeriram da su presude neupitne, „pravedne“: čak i ako bi se u budućnosti moglo pokazati da su sve do jedne bile „pogrešne“, podložne reviziji, to će biti izvodivo prije svega zahvaljujući svemu onome što nam je sam Haški sud ostavio u nasljeđe. Ako je u načelu upitno ono što je izašlo iz sudske mašinerije, pogotovo je krhko ono što je i kako je u nju ulazilo kroz neizbježnu „politiku tužiteljstva“. Nema sumnje da je ova glomazna i troma mašinerija mogla dohvatiti samo nekoliko desetaka ratnih zločinaca i da je to samo vrh ledenog brijega. Međutim, čitav svijet „dugova prema pravdi“ se u načelu mogao pokrenuti na „nižim“, nacionalnim razinama s ovako moćnom polugom i čvrstim uporištem. Izgledi za suočavanje s istinom koja bi bila „zajednička“ leže na toj strani, na naknadnom kretanju čiji je zamašnjak trebao biti Haški sud. Ciljano pomirenje, za kojim ustvari nitko nije žudio, izgubilo je svoj oslonac u onome praznom prostoru koji neizostavno postoji između onoga što je Arendtova imenovala kao „istinu činjenica“ i „istinu mnijenja“. Ništa ne odaje pravo lice lokalnih političara kao njihovo utrkivanje da danas ospore svaku kredibilnost i svrhu postojanja Haškog suda.
VIJESTI.BA: Zbog čega je u današnjem društvu toliko politički nekorektno govoriti o kolektivnoj odgovornosti, dok se u isto vrijeme poziva na suočavanje sa istinom. Njemački filozof, Karl Jaspers u svojoj studiji “Pitanje krivice” decidno je naglasio tu vrstu odgovornosti. Iako je sam bio žrtvom nacističkih progona nije porekao ni vlastitu građansku odgovornost u odnosu prema nacističkom režimu. Kako i na koji način razgraničiti pitanje, individualne krivice i kolektivne odgovornosti.
VLAISAVLJEVIĆ: Nisam primijetio da se smatra „nekorektnim“ govoriti o „kolektivnoj krivici“. Naprotiv! Ako je išta trend ovog vremena i prostora to je kolektivna odgovornost, što je shvaćeno samo kao eufemizam za „kolektivnu krivnju“, pa se radije o njoj govori. Naša djeca odrastaju poučena o kolektivnoj krivnji Srba, Hrvata, Bošnjaka, koja nije čak ni vezana uz ovaj rat nego uz sve prethodne. Sjetite se izjave Mladića u Srebrenici. Odatle i dolazi stoljetni san o kolektivnoj osveti kolektivnom krivcu, pa tu nikakav haški sud ne može ništa izmijeniti. Kada netko misli da može nešto emancipatorski značajno reći upotrebljavajući riječ „kolektivno“, grdno se vara, zapravo igra s vatrom, jer ovdje nema nikakvog prijelaza od „kolektivne odgovornosti“ do suštog „zla kolektiva“.
Sve je u doba etničkog oblika zajedništva „kolektivno“: pa samo etničko biće je najkolektivniji oblik „zajedništva“. Ništa nije toliko prijetvorno nego kada se danas govori u ime politike koja nije „etno“: pa se onda čitavi narodi vide kao mi/dobri i oni/zli. Kada bi se samo jednom napokon u ovom dijelu svijeta prestalo govoriti u „ime naroda“. Tu je tzv. „humanistička inteligencija“ najopasnija društvena grupa. Ne želi nitko da analizira stvarne oblike vladajuće etničke samosvijesti. Mnogo lakše se držati matrice fašisti/antifašisti, jer bi se inače otkrio rasizam toliko blizak ogromnoj većini ljudi bez obzira na etničku pripadnost: jer je to upravo ono što čini istinsko tkivo etničke pripadnosti. Ako imalo oslušnete kako SE misli, kako SE govori, u šta SE vjeruje itd., uočit ćete to što na tragu Balibara (i ne samo njega) zovem „rasizmom“. Pa ne morate imati nikakav istančan sluh, dovoljno je da pogledate anonimne komentare na Internetu, pa da vam se krv sledi u žilama. Ili da čujete „europske intelektualce“ koji malo-malo pa javno ustvrde da drugima „ne žele brojati krvna zrnca“. Od tolike dreke oko fašizma, što je zajednička odlika svih vođa i ideologa lokalne etnopolitike, puno smo se naslušali o „tlu“, ali premalo ili nikako o „krvi“. To je istinska tabu tema lokalnih etničkih zajednica. Trebalo bi jednom napokon vidjeti u što doista vjeruju prosječni ljudi iz našeg susjedstva kada govore, recimo, o „miješanim brakovima.“ Na kakvo to miješanje „krvi“ i „gena“ oni pritom misle? To nije nevažna stvar: takva vjerovanja su bila preduvjet pokolja u kojima je bilo dovoljno znati nečije ime da bi ste ga ubili kao „bolesnu životinju“, otpadnika ljudskog roda. Citiram svog profesora marksizma, koji je nakon pada ideologije za koju je bio ekspert, napisao zastrašujuću knjigu o animalnoj antropologiji, o ljudima-zvjerima s kojima njegov narod mora da živi. Nitko se ne pita kako su nastala takva vjerovanja, šta je s njima bilo u socijalizmu, kako su ga preživjela. Možda je problem u tome što je to posve perfidan oblik rasizma koji se skriva iza blještave reklame nacionalizma, ali je kao njegova pozadina ovaj prvi mnogo dublji i daleko otrovniji, pa se pojavljuje i u najrazličitijim oblicima antinacionalizma. Znam puno „humanista“ i „kozmopolita“ s kojima se treba malo združiti da vam otkriju svoj pritajeni i duboko njegovani rasizam.
VIJESTI.BA: BIH je prije dva mjeseca predala aplikaciju za članstvu u EU. Da li taj čin, makar i na simbolički način, predstavlja početak kraja tranzicionog razdoblja i tihi ulazak u jednu novu epohu građanskog društva za koje se plebisciratno izjasnilo 90te godine, iako su snage koje su ga tada proklamovale bile daleko od građanskih koncepcija društvenog uređenja.
VLAISAVLJEVIĆ:Da, imate pravo: još ćemo čekati na vjerodostojno građansko izjašnjavanje. Možda jednom kada kod većine ljudi nestanu duboki osjećaji za kolektivne odgovornosti i za kolektivno preživljavanje. Sreća je da su „mali narodi“ (Istvan Bibo), kao povijesni proizvodi ili, radije, nusproizvodi velikih imperija uvijek bili spremni ući u neki poredak koji makar izdaleka nalikuje na neku njihovu bivšu imperiju. Divno je što se i svi nacionalisti raduju tom ulasku, mada zabrinjava činjenica da se više nitko od njih, makar kada je riječ o vođama, javno i izričito ne izjašnjava kao „nacionalista“.
VIJESTI.BA: Ponovo je akutelizirana priča oko statusu Grada Mostara, što je ujedno i šire pitanje administrativnog uređenja Federacije, ali i BiH. Može li se po Vašem mišljenju pronaći neki način po kojem konsocijacijski model ne bi automatski podrazumijevao etnički čiste teritorije koje nisu rješenje nego civilizacijski korak unazad.
VLAISAVLJEVIĆ: Netko je rekao „konsocijacija“?! Uh, to je opasna riječ! Neke su zbog toga denuncirali i vrijeđali. Moglo bi Vam se desiti da Vas više nikada ne pozovu na Federalnu televiziju ili… (dug je spisak). Iskren da budem, mene konsocijacija kao tema uopće više ne zanima. Htio sam prije nekoliko godina doprinijeti javnim raspravama uvodeći i taj koncept. Uostalom, bio sam među prvima, ako ne i prvi, koji je uveo koncept etnopolitike, kojeg sada svi upotrebljavaju, ili „konstitutivne manjine“, koji je i dalje veoma opasna alatka. Pored bijesa politikanata, veoma me iznenadila neupućenost onih koji bi o tome kao univerzitetski profesori morali nešto znati. Recimo da je „konsocijacija“ prije nego normativno rješenje faktičko stanje, kako o tome govori jedan Michael Walzer, naime stanje nakon „povlačenja“, „oseke“, velikih imperija. U takvom stanju smo se „mi“ zatekli nakon pada posljednje imperije. Nisu Bosanci jedni drugima govorili: „Eto mi smo napravili pravoslavnu crkvu, pa ćete vi, eto odmah tu do nas, napraviti svoju džamiju, a onda je red na katolike.“ Tradicionalne imperije nisu moderne nacije-države koje hrle u „etnička čišćenja“. A kakav tek jad je izašao na vidjelo kada se ispostavilo da mnogi od onih koji veličaju famoznu formulu ZAVNOBiH-a ne znaju da je to tipična formula konsocijacije. Sad znate zašto me ta tema više nimalo ne privlači.
VIJESTI.BA: Može li Bosna i Hercegovina opstati kao država sa ovakvim uređenjem. Ili će njena sudbina biti vrlo ozbiljno ugrožena prilikom prvih većih geopolitičkih pomjeranja u svijetu koja su neminovan historijski proces. Kako definirati minimum zajedničkog interesa u BiH prije što ne bude kasno?
VLAISAVLJEVIĆ: Ako se ne može voditi plodonosna rasprava u akademskom prostoru, ako nema ni minimalnih pretpostavki za „javni um“ i vijećanje na temelju argumenata, ako se neistomišljenicima oduzima pravo na ljudsko dostojanstvo (itd.), kako se onda nadati parlamentarnoj raspravi u kojoj će doći do najrazboritijih rješenja? Pogledajte samo medije, pogotovo „javne servise“, i tzv. „civilno društvo“ za čiji politički angažman sam se veoma zalagao više od jednog desetljeća nakon rata i jedva čekao kada će se to napokon desiti. Sada me strah za moju djecu i za budućnost ove zemlje.
Razgovarao: Nihad Hebibović
(Vijesti.ba)
