Grobar hrvatske socijaldemokracije
Formalni predsjednik Hrvatske, a stvarni predsjednik samoga sebe, Zoran Milanović, iznenada je nekidan otkazao odlazak u Čepin na proslavu obljetnice tamošnjeg ogranka Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata zbog „reputacijskog rizika“, jer je navodno u zadnji čas uzaznao da je čelnik tog ogranka osuđeni silovatelj. Da bi sutradan u Kninu bez ikakvog rizika za svoju reputaciju svesrdno podržao proslavu okrugle da okruglija ne može biti tridesetidruge (brojkama: 32-ge) obljetnice tzv. Hrvatskog vijeća obrane, zločinačkog vojnog krila zločinačke tzv. Hrvatske zajednice odnosno Hrvatske republike Herceg-Bosne. Njegovu reputaciju ne dotiče to što se proslava jedne od bosanskohercegovačkih soldateski održava u hrvatskom („kraljevskom gradu“) Kninu. Njegova reputacija ne dozvoljava da bi se zapitao: pa priznajem li ja, priznaje li Hrvatska koju predstavljam, i ovim činom svoju zločinačku umiješanost u rat u susjednoj državi.
Pustimo Milanovićevu reputaciju na stranu, ona je definitivno njegova osobna stvar, stvar njegova bezgraničnog ega. Ali kako razumjeti sve silne čelnike i uglednike hrvatske ljevice, od SDP-ovih Grbina, Bauka, Ahmetović, Glasovac, Hajdaš Dončića, Ostojića, Borzan, Matića…; pa preko koalicijskih pratner(ic)a, dojučerašnjih „narikača“, Orešković, Puljak, Mrak Taritaš, sve do dubrovačko-korčulanskih podanica na koalicijskoj listi ljevice u našoj izbornoj jedinici: Gugić, Knežević, Silić Maroević i Bonačić Obradović. Podanika i podanica koji su listom svoje reputacije utopile u „rijeke pravde“ koje uviru u ocean grobara hrvatske socijaldemokracije. Zorana Milanovića.
Darko Kaciga Evropljanin
Glas Grada, Dubrovnik
