U Bosni i Hercegovini danas postoji politička struktura koja nema sjedište, nema članstvo, nema izbore i nema odgovornost, ali ima ogroman uticaj na javni prostor. To je sloj medijskih analitičara i javnih intelektualaca koji se predstavljaju kao nezavisni, racionalni i distancirani posmatrači politike, dok njihovo djelovanje često proizvodi vrlo konkretne političke posljedice. Savremena politika više se ne vodi samo kroz stranke i institucije. Ona se vodi kroz raspoloženje društva. Kroz atmosferu. Kroz osjećaj mogućeg i nemogućeg.
Piše: Dino Mustafić. tačno.net
Upravo tu analitičari postaju ključni akteri. Oni ne pozivaju ljude da glasaju, ali oblikuju uvjerenje da glasanje nema smisla. Ne nude ideologiju, ali stvaraju uvjerenje da svaka ideja nužno završava razočaranjem. Pozicija „nezavisnog komentatora“ postala je jedna od najmoćnijih političkih pozicija našeg vremena. Umorna javnost, razočarana partijama i političkim elitama, spremno vjeruje onima koji tvrde da stoje iznad politike. Međutim, neutralnost u duboko političkom društvu rijetko je stvarna. Ona je najčešće pažljivo konstruisana maska. Još je Antonio Gramsci upozoravao da vlast ne održavaju samo institucije nego i intelektualci koji proizvode društvenu saglasnost. Govorio je o „tradicionalnim intelektualcima“ koji djeluju kao da su izvan politike, dok zapravo stabiliziraju postojeći poredak. Njegova misao danas zvuči gotovo zastrašujuće savremeno:
„Stari svijet umire, novi se još ne može roditi; u tom međuvremenu pojavljuju se razni morbidni simptomi.“ U takvim međuprostorima historije, intelektualac često bira sigurnost komentara umjesto rizika promjene. Posebno je zanimljivo da se u bošnjačkom javnom prostoru već godinama reproducira diskurs koji ne mobilizira nego demobilizira. Dok političke elite u drugim zajednicama insistiraju na interesu, strategiji i političkom cilju, dio domaćih analitičara sistematski proizvodi osjećaj besmisla. Poruka se ponavlja gotovo ritualno: ništa se ne može promijeniti, svi su isti, država nema perspektivu, političko djelovanje je znak naivnosti, a svaka artikulacija kolektivnog interesa proglašava se opasnom ili nazadnom. Na površini, to izgleda kao kritičko mišljenje. U praksi, rezultat je politička paraliza.
Nihilizam je postao intelektualni stil. Cinizam se prodaje kao mudrost. Rezignacija kao dokaz superiornog razumijevanja stvarnosti. Analitičar više nije neko ko otvara prostor mogućnosti, nego neko ko zatvara svaku ideju prije nego što se uopšte pojavi. Sve se relativizira, sve se ismijava, sve se unaprijed proglašava uzaludnim. Upravo je George Orwell upozoravao da najveći problem modernih društava nisu otvorene laži nego intelektualna ravnodušnost obrazovanih slojeva. Njegova dijagnoza ostaje bolno precizna:
„Najveći neprijatelj istine nisu laži nego ravnodušnost obrazovanih.“ Takva pozicija donosi savršenu sigurnost: moralnu nadmoć bez političke odgovornosti. Ne treba nuditi rješenja, ne treba ulaziti u politički rizik, ne treba preuzeti posljedice. Dovoljno je stalno dokazivati da su svi drugi pogriješili. Medijski sistem dodatno pojačava ovaj obrazac. Defetizam je urednički najbezbjedniji sadržaj. On ne traži promjene, ne mobilizira građane i ne proizvodi društveni pritisak. Radikalna analiza destabilizira postojeće odnose moći, dok cinična analiza zapravo održava status quo. Zato isti komentatori kontinuirano cirkulišu između televizija, portala i javnih tribina, uvijek kao glasovi razuma, a gotovo nikada kao politički subjekti. Francuski filozof Jean-Paul Sartre odbacivao je ideju neutralnog intelektualca. Za njega je šutnja bila politička odluka, a distanca često oblik bijega: „Intelektualac je neko ko se miješa u ono što ga se ne tiče.“ Drugim riječima, intelektualac postoji upravo onda kada preuzima rizik javne odgovornosti. Najveća iluzija savremenog javnog prostora jeste vjerovanje da postoji apolitična analiza. U društvu kakvo je bosanskohercegovačko svaka riječ ima političku posljedicu. Intelektualac koji stalno obesmišljava političko djelovanje ne djeluje izvan politike; on djeluje u korist jedne vrlo konkretne politike — politike pasivnosti. A pasivno društvo je najlakše društvo za upravljanje. Dugoročne posljedice ovakvog diskursa nisu samo političke nego duboko psihološke. Društvo koje konstantno sluša da je svaka borba uzaludna počinje gubiti vjeru u vlastitu političku sposobnost. Nastaje kolektivni osjećaj nemoći koji prethodi svakom stvarnom porazu. Ljudi se povlače iz javnog života ne zato što su poraženi, nego zato što su unaprijed uvjereni da pobjeda nije moguća. To je možda i najefikasniji oblik političke kontrole. Ne propaganda koja uvjerava da neko pobjeđuje, nego narativ koji uvjerava da pokušaj nema smisla.
Demokratsko društvo ne može postojati bez kritičkih intelektualaca. Ali postoji jasna razlika između kritike koja oslobađa i kritike koja paralizira. Prva otvara prostor djelovanja, druga ga zatvara. Prva proizvodi odgovornost, druga proizvodi apatiju.
U trenutku kada javni intelektualac prestane širiti mogućnost političke imaginacije i počne širiti uvjerenje da je svaka politička ambicija besmislena, on više nije samo komentator stvarnosti. Postaje njen tihi čuvar.
Jer najveća politička pobjeda ne ostvaruje se kada osvojite vlast.
Najveća pobjeda nastaje onda kada društvo prestane vjerovati da ima pravo da je mijenja.
tačno.net
