Protestantski poziv na slobodu je i temelj demokratskog poretka
AUTOR:
Protestanata ima u cijelom svijetu – i to oko 800 milijuna. Njih ne bi bilo bez reformacije, pokreta koji je nastao prije 500 godina.
Najpoznatija protestantkinja svijeta, njemačka kancelarka Angela Merkel, je 31. listopada na svečanoj proslavi petstote obljetnice reformacije u Lutherovom gradu Wittenbergu u upečatljivom govoru istakla ulogu Luthera kao pokretača nezaustavljivog pokreta koji je Europu i svijet zauvijek promijenio na bolje time što ga je pokrenuo u pravcu slobode.
Prema Merkelovoj je Lutherovo poimanje čovjeka u kojemu se svaki pojedinac po milosti Božjoj opravdava i posjeduje vlastito dostojanstvo temelj na kojem se gradi svaki slobodan demokratski poredak.
Demokracija i pravo na vjersku slobodu ne dolaze izravno od Luthera koji je ipak bio dijete svoga vremena, ali je reformacija pružila pokretačku razvojnu snagu za promjene koje su nakon burnog perioda vjerskih sučeljavanja i ratovanja, posebice u Njemačkoj, evoluirale u društvo uzajamnog respekta, slobode i tolerancije.
Sloboda savjesti i osobnog izbora u crkvi i teologiji su se brzo prenijele kao načela na cjelokupnu društvenu zajednicu unutar zapadne civilizacije. Individualno odlučivanje po savjesti, osobna vjera i osobni pristup biblijskom učenju stavljaju čovjeka u središte oblikovanja vlastite slobode u kontekstu življenja u društvenoj zajednici bez prisile.
Takvom antropologijom je reformacija sebe ugradila u temelje na kojima su se razvijali prosvjetiteljstvo, pojam univerzalnih ljudskih prava kao i moderna demokracija. Bez te teološki definirane čovjekove slobode nezamislive su društvene promjene koje naše sekularizirano vrijeme uzima zdravo za gotovo.
Protestantski poziv na slobodu je višestruk i dalekosežan. Sam Luther prvenstveno inzistira na slobodi savjesti pojedinca od kanonskih zakona i kleričke kontrole, kao i na slobodi lokalnog svećenstva od središnje papinske vlasti.
To je praćeno istovremenim pozivom na slobodu političkih dužnosnika od eklezijastičke moći i episkopalno-grofovski privilegirane prevlasti te na slobodu mladih protestantskih crkava od tlačenja crkve i države.
Opće je poznato da je upravo protestantski naglasak na individualnoj savjesti i odgovornosti pojedinca da osobno uči Božje istine izravno iz Biblije znatno oblikovao američki nacionalni identitet i politički eksperiment građen na individualizmu, ravnopravnosti i pravima, slobodi religije, izbora i mišljenja.
Uz to je protestantizam naglašavao radnu etiku, racionalni stil života i odgovornost pojedinca za vlastiti uspjeh ili poraz u životu.
Svojim kongregacionalističkim sustavom crkvene organizacije protestantizam je jačao opoziciju hijerarhiji i pretpostavku da slične oblike treba primijeniti i u upravljanju društvom.
Oni koji smiju birati svog pastora će prije ili kasnije birati i svoju vlast, a protivljenje vlasti z vjerskih razloga će brzo dovesti i do suprotstavljanja iz svjetovnih razloga. Tko se slobodno sastaje u crkvi će prije ili kasnije tražiti slobodu udruživanja iz političkih i inih razloga.
Na političkom planu treba istaći i kako je rani suvremeni kalvinizam bio jedan od ključnih razvojnih čimbenika zapadnog konstitucionalizma.
Neka temeljna zapadna poimanja građanskih i političkih prava, društvenog i konfesionalnog pluralizma, kao i federalizma i društvenih ugovora duguju mnogo protestantskim modelima konstituiranja crkvenog života, pa i protestantskim znanstvenicima koji su politološki razradili njihovo utemeljenje, praksu i društvenu primjenu.
Stoga su u pravu mnogobrojni njemački, skandinavski i američki crkveni i društveni lideri i mislioci koji ovih dana inzistiraju na tome da se reformacijski jubilej slavi u širem diskurzivnom, a ne užem ograničavajućem smislu, jer je reformacija bila pokret građana koji traže da se vrata crkve širom otvore, a vjernici izađu na ulice i trgove svojih gradova, svjedočeći i slaveći (kasnije) plodove reformacije kao što su ravnopravnost svih, obrazovanje za sve i socijalna država koja se neprestance razvija u primjeni pravednosti i subsidijarnosti.
Reformacija se, dakle, ne smije usko interpretirati isključivo kao religijski fenomen, jer je upravo naglaskom na savjesti i slobodi pojedinca postavila okvire za razvoj univerzalnih prava, te je njezina oblikovna snaga za kulturu i društvo, za individualni razvoj i politička prava nezaobilazna.
Slaviti reformaciju za protestante znači tražiti horizonte milosrdnosti u našoj kulturi naglasio je u Wittenbergu predsjednik evangeličkih crkava Njemačke. A milosrdnost je sestra velikodušnosti koja nas uvijek obavezuje da odgovorno postupamo prema najslabijima i najpotrebitijima, što uključuje i odgovornu otvorenost prema imigrantima.
Lutherov pledoaje je glas protiv straha i ozbiljan prigovor onima koji se poigravaju i manipuliraju ljudskim strahom.
Luther je živio u vrijeme u kojem se mnogo strahovalo: strah pred Bogom, strah pred crkvom, strah od bolesti ili nagle smrti, pa čak i strah od žena.
Luther je u traganju za milosrdnim Bogom i njegovim otkrićem pokrenuo mase prema slobodi i pobjedi nad strahom i osjećajima manje vrijednosti. Sloboda od anksioznost i poricanje strahova je doprinos protestanata slobodi od uskoće i straha koji su pratili srednjovjekovnog čovjeka.
Socijaldemokrat Sigmar Gabriel, savezni ministar vanjskih poslova i vicekancelar, citirajući Lutherov govor u Wormsu kojim kaže kako neće ništa opozvati “dok me se ne uvjeri na temelju Pisma i jasnim razumskim razlozima”, zaključuje kako je to ključna prekretnica u europskoj povijesti slobode, posebno slobode mišljenja te smatra da je najveći doprinos reformacije suvremenom životu upravo u naglasku na slobodi savjesti i odgovornosti korištenja vlastitog razuma.
Gabriel, uz mnoge druge, naglašava kako Europa duguje Lutheru i ostalim reformatorima ono što ju čini Europom: kritičko sučeljavanje s tradicijom, otvoreno dijaloško, pa i polemičko nadmetanje argumentima u konkurenciji ideja, ideologija i stranaka. Zaključuje kako “bez reformacije nema znanosti, funkcionirajuće demokracije ni otvorenog društva”.
Georg F. Hegel, koji je filozofski najzrelije i najsistematičnije obradio pojam slobode, tvrdio je da sloboda duha otpočinje s Lutherom. Pri tome je posebno naglasio važnost Lutherove knjige ”Von der Freiheit des Christenmenschen”.
Slično o tom djelu razmišlja i protestantsko-pijetistički odgojen Immanuel Kant.
Taj Lutherov klasični teološki spis – ”O slobodi kršćanina” – je prigodom proslave petstote obljetnice Lutherova rođenja (1483.-1546.) na hrvatski jezik preveo i značajnim pogovorom popratio Miroslav Volf, tada mladi profesor Sustavne teologije na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, a danas međunarodno proslavljeni profesor na sveučilištu Yale.
Povodom petstote obljetnice Lutherovih teza i u kontekstu šireg sveeuropskog obilježavanja obljetnice reformacije Visoko evanđeosko teološko učilište je priredilo novo izdanje tog klasika.
Dobra je to prigoda da nas Luther zaključnim riječima podsjeti kako “kršćanin ne živi u samome sebi, već u Kristu i u svome bližnjemu: u Kristu po vjeri, a u bližnjemu po ljubavi. Po vjeri se uzdiže gore do Boga. Od Boga po ljubavi silazi dolje, a ipak ostaje uvijek u Bogu i Božjoj ljubavi.”
(Čitateljima Autografa koji to pismeno zatraže na adresu [email protected] izdavač će kao reformacijski poklon poslati Lutherovo djelo ”O slobodi kršćanina” kao i skraćenu verziju Lutherova života iz pera glasovitog povjesničara Rolanda Baintona, koje je preveo i uredio Miroslav Volf.)
autograf.hr
