-TopSLIDEKultura življenjaLifestyleZdravlje

Krhko mentalno zdravlje

Unatoč tome što psiholozi upozoravaju o paralelnoj pandemiji, tema mentalnog zdravlja rijetko zauzima značajnije mjesto u javnom prostoru, a gotovo nikad u kontekstu javnog zdravstva.

Aktualna pandemija nije pogodila sve društvene skupine na jednak način. Dok se starija populacija našla pred najizravnijim rizikom oboljenja i smrti, mladi su bili zakinuti za uobičajene oblike druženja, prijateljstava, romantičnih veza, istraživanja seksualnosti itd. Posljedice socijalnog distanciranja još nisu očigledne, a prema nekim izvorima trebat će proći godine da bi se s bilo kakvom sigurnošću moglo govoriti o efektima pandemije na oblike društvenosti, kao i mentalno zdravlje – kako opće populacije, tako i mladih. Međutim, zbog sistemskih i egzistencijalnih nesigurnosti koje društvena pozicija mladih osoba podrazumijeva, izvještavanje o mentalnom zdravlju postalo je nemoguće bez obveznog osvrta na pandemijski kontekst.

Prema dostupnim istraživanjima, provedenima na europskoj i svjetskoj razini, gotovo je dvije trećine mladih ljudi pogođeno poteškoćama u osobnom psihičkom stanju i osobnom razvoju. Izolacija, visoki stupanj nesigurnosti, nezaposlenost, nezadovoljstvo promjenama na poslu ili obrazovanju, opći osjećaj egzistencijalne anksioznosti, tek su neki od faktora koji su pridonijeli povećanju stopa mentalnih poremećaja. Podaci također redovito potvrđuju kako je pandemija postala katalizator za podležeće strukturne probleme i nejednakosti, što znači da su ranjive skupine pogođene u posebnoj mjeri.

Veliko istraživanje o utjecaju pandemije na hrvatski obrazovni sustav, koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu na uzorku od 27 tisuća učenika srednjih i osnovnih škola, također je potvrdilo značajne posljedice po mentalno zdravlje mladih. Primjerice, više od polovice učenika završnih razreda srednjih škola smatra da je pandemija negativno utjecala na njihovo psihičko stanje. Stručne osobe zaposlene u školama – pedagozi, psiholozi, socijalni pedagozi – svjedočile su povećanoj učestalosti simptoma mentalnih poremećaja u usporedbi s pretpandemijskim razdobljem. Gotovo ih je 90 posto primijetilo veću incidenciju simptoma anksioznosti, a 78 posto stručnog osoblja opazilo je povećane stope depresije. Značajan broj je pak prepoznao porast fobija i straha, kao i učestalije provale bijesa.

Unatoč tome što psiholozi, terapeuti i psihijatri govore o paralelnoj pandemiji, tema mentalnog zdravlja mladih rijetko zauzima značajnije mjesto u javnom prostoru, a gotovo nikad u kontekstu javnog zdravstva. Percepcija brige o mentalnom zdravlju zapravo je još uvijek poprilično obilježena određenom stigmom prema kojoj se poremećaji shvaćaju kao karakterne mane pojedinaca. Zbog toga je u prosincu Mreža mladih Hrvatske organizirala dvije tribine na temu mentalnog zdravlja mladih. Prva tribina pod naslovom Osnaži se iznutra – brini za svoje mentalno zdravlje problematizirala je načine na koje mladi pristupaju vlastitom psihičkoj dobrobiti pokušavajući pridonijeti osvještavanju i detabuizaciji teme, dok se druga tribina doticala specifičnih problema brige o mentalnom zdravlju LGBTIQ osoba.

Psihoterapeutkinja s višegodišnjem iskustvom u terapeutskom radu s mladim osobama, Ivana Grabar, u svojem je izlaganju na tribini Osnaži se iznutra ukratko predstavila psihološke probleme s kojima joj pacijenti najčešće dolaze. Budući da je kompleksnost odrastanja i sazrijevanja velika, kao što je i društvena nesigurnost koja prati taj period, ona stvara plodno tlo za razvoj raznih psiholoških smetnji. Razdoblje od petnaeste do tridesetpete godine prožeto je nebrojenim nepoznanicama – kako se upisati u srednju školu, nastaviti školovanje ili se zaposliti odmah nakon srednje, koji fakultet odabrati, treba li se voditi financijskim ili osobnim interesima, dolazak u novi grad itd. Stoga nije iznenađujuće da je upravo anksioznost jedan od najčešćih psihičkih problema. 

Mladi se također nalaze u životnom razdoblju tijekom kojeg stupaju u prve seksualne odnose i romantične veze, kao što doživljavaju i prve krize u tim odnosima, prijateljske svađe, prekide veza i sl. Međutim, budući da se o takvim stvarima izuzetno malo govori u sklopu školskog kurikuluma, a većina ih ne traži stručnu pomoć,  obrasce za rješavanje problema u bliskim društvenim odnosima još uvijek pretežito pronalaze u primjerima ponašanja koja primijete u okviru obitelji, što se u najmanju ruku pokazuje kao nedostatno. Pritom je Grabar naglasila da nije rijetkost da mladi uopće nisu svjesni koliko ih muči odnos s roditeljima i obitelji.

Grabar je također podcrtala kako su mlade osobe – unatoč tome što je tema mentalnog zdravlja institucionalno zapostavljena – itekako spremne prihvatiti psihološku pomoć, kao i primijeniti ono što im se tijekom terapije savjetuje. Međutim, mnogi nisu svjesni i informirani kome se uopće mogu obratiti te je pitanje postoje li dovoljni institucionalni kapaciteti da se zbrine sve kojima je pomoć potrebna. Mentalno zdravlje također dobrim dijelom ovisi o kvaliteti socijalnih mreža potpore poput prijatelja i obitelji – suicidalnost je posebno učestala kod osoba s niskom razinom društvene uključenosti – ali te mreže nisu dovoljne kod težih oboljenja.

Ostalo dvoje panelista, psiholog Sandro Kraljević i pedagoginja Maja Delač, predstavili su dva alata za osvještavanje potrebe za brigom o mentalnom zdravlju. Edukativne kartice koje su osmislile zaposlenice Centra za mladež iz Zaprešića predstavila je Delač, a Kraljević je predstavio Naomi, aplikaciju koja funkcionira kao svojevrstan virtualni asistent koji korisnicima pomaže u vođenju brige o psihološkom stanju. Iako su potencijalno korisna, važno je napomenuti da su rješenja koja se oslanjaju na gejmifikaciju izuzetno ograničena i ne mogu biti zamjena za terapiju i smislene sistemske politike koje mentalno zdravlje shvaćaju kao nezanemariv dio javnog zdravstva.

Upravo je druga tribina Mreže mladih, ona o mentalnom zdravlju mladih LGBTIQ osoba, ukazala na blisku povezanost zdravlja i društvene marginalizacije ranjivih skupina – i time podsjetila da je pitanje mentalnog zdravlja itekako društvena stvar. Matea Popov sudjelovala je na tribini kao predstavnica udruge Dugine obitelji, te također ima iskustvo rada u savjetovalištu i pružanju psihološke pomoći LGBTIQ osobama. Budući da ovakvih tema u javnom prostoru manjka, Popov je napomenula da se o psihičkom stanju mladih LGBTIQ osoba u Hrvatskoj ne zna mnogo toga – izuzetno je malo dostupnih istraživanja te se ona uglavnom bave iskustvom diskriminacije. Jedino što preostaje jest osloniti se na intuitivne i anegdotalne uvide, kao i istraživanja iz zemalja poput SAD–a, koja se zatim prevode u hrvatski kontekst. 

Popov je ustvrdila da su prema određenim procjenama mlade LGBTIQ osobe dva i pol puta sklonije razviti poremećaje poput anksioznosti, depresije, ovisnosti i suicidalnosti. Važno je pritom imati na umu da postoje i velike razlike unutar same LGBTIQ populacije – riječ je o izuzetno heterogenoj društvenoj skupini čiji se pripadnici suočavaju s različitim formama opresije – pa je spomenuta incidencija kod trans osoba i do deset puta veća. Kao i u slučaju opće populacije, velik utjecaj na rizik razvoja poteškoća vrše faktori poput materijalnog stanja i kvalitete socijalnih mreža podrške – u prvom redu obitelji, zatim i ostalih bliskih osoba, kao i šire javnosti. 

Mladim LGBTIQ osobama jedan od najznačajnijih izvora anksioznosti predstavlja autanje najbližim ljudima, a posebno briga oko autanja u obiteljskom krugu. Nerijetko se događa da od trenutka kada LGBTIQ osobe otkriju vlastiti identitet pa do trenutka autanja u krugu obitelji prođe sedam do deset godina. Mnogima se teško suočiti s činjenicom da možda nikad neće doći do razine odnosa koji priželjkuju s bliskim osobama – stoga je Popov napomenula da je važno odrediti granicu i oblik odnosa na koji su spremni pristati.

U nastavku tribine mladi je dramaturg Espi Tomičić podijelio vlastito iskustvo tranzicije, kao i glavne sistemske prepreke koje utječu na psihičko stanje trans osoba. Kao najveći problem istaknuo je nedostupnost zdravstvene skrbi. Nije rijetkost da se trans osobe ni ne mogu posvetiti brizi za mentalno zdravlje jer ih preokupira nedostatak osnovnih potrepština poput hormona  ili osiguravanja sredstava za potrebne medicinske postupke. Zbog izuzetno prekarne materijalne situacije mnoge se trans osobe suočavaju i s ograničenom mogućnošću uzimanja hormona. Produbljivanju lošeg materijalnog stanja pridonose i institucije koje otežavaju stvari poput prilagodbe osobnih dokumenata. Odluku za odobrenje promjene oznake spola donosi Nacionalno zdravstveno vijeće, a ona se ponekad čeka i do dvije godine što trans osobama efektivno onemogućuje zapošljavanje, jer u tom periodu bez ispravnih dokumenata.

Cijeli taj splet socioekonomskih i institucionalnih okolnosti ostavlja značajne psihičke tragove, kako je Tomičić ispričao: “Moje iskustvo je da sam prije tranzicije imao konstantne napadaje panike, anksioznosti i anksiozno–depresivni poremećaj. Zapravo sam se tek nakon tranzicije – kad se više nisam morao baviti svojim fizičkim obilježjima i time prolazim li kao muškarac ili ne – počeo baviti svojim mentalnim zdravljem. “

Važnost materijalnih mogućnosti potvrdila je i psihologinja i savjetovateljica Senka Sekulić Rebić istaknuvši kako se u svojem radu često susreće s mladim osobama koji se suočavaju sa strahom gubitka prihoda ili izbacivanja iz doma. To je posebno čest slučaj s mladima u ranoj punoljetnosti koji imaju potrebu za emancipacijom, ali nemaju snažnu mrežu potpore pa su ovisni o obitelji koja ih ponekad ne prihvaća. Sekulić Rebić je također istaknula kako kod gotovo svih klijenata primjećuje postojanje neke traume, što upućuje na važnost obučavanja psihologa za rad s LGBTIQ osoba. Međutim, kod nekih terapeuta izostaje čak i bazična osjetljivost, što može dovesti do daljnje traumatizacije. 

Važnost osposobljavanja i obrazovanja psihologinja i terapeutkinja za rad s LGBTIQ osobama također je nužna kako bi se izbjegla potreba prevođenja iskustva u cisheteroseksualne termine. “Heteronormativnost je posvuda”, podcrtala je Sekulić Rebić, “terapeuti i terapeutkinje trebale bi shvatiti da rade s osobama kojima će vjerojatno trebati bitno više da artikuliraju vlastite potrebe jer nisu bili podržani od okoline na načine koji bi im pomogli u shvaćanju vlastitog identiteta. Ono što nedostaje u školama ili na fakultetima je govor da postoji nešto drugo osim strejt veza. Mladi uopće nemaju ideju da nelagoda koja proizlazi iz prvih romantičnih veza može značiti da se za njih ne radi o hetero priči. Neki to shvate odmah, ali nekima treba nešto više vremena. Kad bi postojala podrška u sustavu na način da se mladima otvori širi prostor za otkrivanje identiteta, smanjila bi se razina neprihvaćanja samih sebe.” 

Problemi predstavljeni na obama tribinama ukazuju da je široka javna rasprava o mentalnom zdravlju prijeko potrebna – pogotovo kad se uzme u obzir da tema u javnost dospijeva gotovo isključivo kroz sporadične poruke o potrebi za individualnom brigom i samoosnaživanjem. Mentalno zdravlje ovisi o sistematičnom pristupu u okviri javnog zdravstva, ono treba biti dostupno i priuštivo, a za to je u prvom redu potrebno graditi snažan sustav.

Matko Vlahović, Kulturpunkt

Ilustracija: Pixabay

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close