Naučnu, kulturnu, historiografsku i svaku drugu duhovnu djelatnost prati odgovarajuća leksikografija, u vidu leksikona, rječnika, enciklopedija i drugih sličnih priručnika, u kojima se prati spomenuta produkcija. Nažalost, kod bošnjačkog naroda leksikografija nije pratila razvoj društva. Da bi se popunila ta velika praznina u našoj leksikografiji prišlo se određenom, smišljenom naporu, da se jedno ovakvo djelo napiše, koje ima svoje značenje i vrijednost u ukupnosti i raznolikosti postojećih problema današnjice. Djelo ističe, prvenstveno, njegov značaj za bošnjačko (bosanskohercegovačko) društvo i njegovu ideologiju, direktno se angažirajući u društvenim previranjima; težište promatranja postavlja na opće društveno – političke, naučne, kulturne, religijske, umjetničke i historijske vrijednosti Bošnjaka i njihove domovine Bosne i Hercegovine.
Ovo djelo – ENCIKLOPEDIJA BOŠNJAKA, knjiga 1 i knjiga 2, obrađuje vrlo složenu i bogatu tematiku, koja je nastalala, mijenjala se i nestajala u vrlo širokom vremenskom rasponu, od najstarijih vremena do savremenih zbivanja, u geografskom smislu obuhvaćeni su znameniti Bošnjaci od Kanade pa sve do Australije. U te dvije knjige se nalazi oko 1800 znamenitih Bošnjaka, od početaka Bosne pa sve do danas, poredanih leksikografski. O svakom pojedinom Bošnjaku je napisano od pola do nekoliko kucanih stranica formata A4. Enciklopedija Bošnjaka ima preko 1600 stranica sitno kucanog teksta. Izdavač je Udruženje Bosanski kulturni centar u Prijedoru i Fondacija za stipendiranje učenika i studenata „Idriz Jakupović“, a za izdavača navedeni su prof. dr. Sanel Jakupović, rektor jednog američkog univerziteta i dr. Ajdin Jakupović. Štampala je štamparija Grafotisak d.o.o., Grude, Bosna i Hercegovina. Štampanje Enciklopedije Bošnjaka finansirala je Bošnjačka nacionalna fondacija Švicarske, pa im se i ovom prilikom zahvaljujemo.
Ovom Encuklopedijom pružen je čitaocu sažeto napisan pregled dešavanja vezanih za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, na polju nauke, kulture, tehnike, historije, religije, književnosti, muzike, arhitekture, jezika, filma, pozorišta, likovnih umjetnosti i posebno kaligrafije, baleta i drugih oblasti.
Bošnjaci, naravno, kao i drugi narodi, imaju, i s pravom veličaju svoje velikane iz prošlosti. Tako Nijemci veličaju Friedricha Velikog i Otto von Bismarcka, Francuzi Karla Velikog i Napoleona, Rusi Petra Velikog, Česi Karla IV, Mađari Atilu i Kossutha, Talijani Garibaldija, Turci Mehmeda II El-Fatiha, Bugari Asparuhova, Albanci Skender-bega, Srbi Miloša Obilića i Lazara, Hrvati Zrinske i Josipa Jelačića, Bošnjaci Ali-pašu Hećimovića i Huseina-kapetana Gradaščevića …
Koliko su bili mudri stari Bošnjani (a upitno je, koliko smo mi danas), vidimo iz priloženog teksta: Kada je sultan Mehmed II El-Fatih 1463. godine stigao u Kraljevinu Bosnu, dobri Bošnjani tražili od sultana „… da se ne zatre ime Bosna, da se ne progoni bosanski jezik, da se ne diraju stećci, da se muslimanska djeca iz Bosne primaju u adžami oglane, da bosanski valija bude Bošnjak ili po volji Bošnjaka, da se ne dešava na bojištu da Stambolije jedu halvu a Bošnjaci puru i da na koncu Bošnjaci ne dobiju po turu.“
Stari Bošnjani, u najvećem broju, su bili čisti monoteisti, sljedbenici Isaa, a.s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, i nisu im smetali oni koji izražavaju svoju duhovnost na drugi način. To znači, da su već tada znali da je Bog jedan i da nam je zajednički, a nisu bili nikakvi dualisti i nisu vjerovali u dva boga, kako im podvaljuju i o njima pišu njihovi negatori. Vladajući monoteizam se zadržao u srednjovjekovnoj Banovini a potom Kraljevini Bosni. Postavlja se pitanje: Da li su i evropske države od kraja IV stoljeća pa sve do XIII stoljeća n. e. imale vladajući monoteizam? Činjenica je, da su vladajući monoteisti bili tolerantni i nije vladala jedna shema: jedan narod, jedna vjera, jedan kralj, jedna država. Ali, neminovno se postavlja, još interesantnije pitanje: Kako objasniti, kada su sagrađene stare džamije u Postdamu, Leipcigu, Sweitzingenu, Lednicama u Češkoj, Heidelbergu, Alhambra u Poljskoj i dr.? Koliko znamo, tim krajevima nisu vladali Arapi, niti Turci. Na pitanje, otkud ovdje ovakav sakralni objekat? – dobijete odgovor: „Investitor je izrazio želju da objekat ima orijentalnoislamski izgled.“ A na reagiranje, nije mi baš logično, da je investitor gradio džamiju u Leipcigu da bi služila kao tvornica duhana, ili u Postdamu da bi u nju stavio pumpu za vodu – naravno ne dobijete odgovor.
Kroz svu svoju historiju Bosna je organizirana na monoteizmu kao vladajućoj religiji (na arijanizmu – Objavi Isaa, a.s., a potom na islamu – Objavi Muhammedu, s.a.v.s.) i zbog toga je jedna od rijetkih evropskih država sa svojom multietičnosti, jer njenom dominantnom narodu koji je bio monoteustičke provenijencije – njenim Bošnjacima, nije smetao onaj drugi Bošnjak koji svoju duhovnost ispoljava na kršćanski/hrišćanski načun.
Mi smo danas u dolini rijeke Drine, konkretno u Goraždu, a doprinos Bošnjaka Goražda i ovoga kraja historiji, kulturi i toleranciji u Bosni je ogroman. Spomenuo bih ovom prilikom Sinan-pašu Sijerčića koji je bio vezir, paša (general), muselim, graditelj, vojskovođa, tolerantan namjesnik i koji je, još tada, uvidio potrebu saradnje pripadnika svih vjera i naroda. Rođen je u Sijerčićima kod Goražda, u plemićkoj (begovskoj) porodici Sijerčić, čije bitisanje na ovim prostorima zadire u doba srednjovjekovne Banovine Bosne, a potom Kraljevine Bosne. Sinan-paša Sijerčić je poznat kao vrlo tolerantan namjesnik (Bosniak Sinan-paša Sijerčić /died 1806/ was an Ottoman Pasha /general/ from the Bosnia Eyalet, who governed the area of Goražde). Uvidio je zajedničku potrebu saradnje svih vjera i naroda i da je to jedini ispravan put. Čuven je i kao graditelj. Sagradio je džamiju i ćupriju (most) preko Drine u Goraždu. Bio je čovjek izuzetne tolerancije, koji svojom ljubavlju, poštenjem i dobrotom želi da zagrli cijeli svijet. Turbe Sinan-paše Sijerčića nije srušeno tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995. godine, jer su pašu Sijerčića zapamtile generacije pravoslavaca tih prostora kao dobrog i tolerantnog pašu koji je štitio stanovnike svih vjeroispovijesti.
Ovdje, u Goraždu, od 1992. do 1995. godine, vodila se jedna od najvažnijih borbi za takva stajališta, za protagoniste kojima ne smetaju drugi i drugačiji, za opstanak države Bosne i Hercegovine kao historijskog bastiona toleramcije i ravnopravnosti svih njenih stanovnika na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, i Bošnjaka u njoj, i svih bosnocentričnih (bh. centričnih) građana.
Projekat „Enciklopedija Bošnjaka“ je direktan odgovor na bilo koju vrstu historijske propagande uperene protiv države Bosne i Hercegovine, protiv bošnjačkog nacionalnog blaga i kulturno-historijsko-znanstvenih dostignuća Bošnjaka i Bosne i Hercegovinre.
Zato poštujmo svoje velikane i historiju, poslušajmo šta nam veli Pavle Ostović (Otočac, 1894 – Montreal, Kanada, 1973), hrvatski pravnik, političar, osnivač zagrebačkog Rotary kluba, koji je djelovao među hrvatskim emigrantima liberalne orijentacije, autora knjige „Istina o Jugoslaviji“ (The Truth about Yugoslavia, 1952), koji kaže: „Vi ste Bošnjaci, ali ste zaboravili svoju predtursku historiju. Ako vi nećete tu historiju kao svoju, onda će Srbi i Hrvati reći da je njihova.“
Historija se lažirala, a i danas se lažira, ostavljaju se netačni pismeni tragovi kao legende sa cenzurom i danas se zloupotrebljavaju kao relevantni historijski dokumenti. Uzmimo primjer kraljice Katarine Kosača Kotromanić. Pokrštavanju i pogubljenju Bošnjana (sljedbenika Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, tj. bogumila kako ih je nazvao u XIX stoljeću hrvatski povjesničar Franjo Rački /Fužine, Hrvatska, 1828 – Zagreb, 1894/; patarena, katara i tome slično, uz obavezan naglasak da su heretici-krivovjerci, kako ih nazivaju katolički povjesničari i Rimski dvor) koje su naredili bosanski kralj Stjepan Tomašević i papa Pio II, žestoko se suprostavio herceg Stephan (Stjepan) Kosača (Stephan nije vlastito ime nego titular narednog koji vlada, u prijevodu i kruna, op. a.). Zbog toga je upućen poziv sultanu Mehmedu II El-Fatihu, 1463. godine, da vojno intervenira u Bosni, a poziv su uputili kraljica majka Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1424 – Skoplje, 25. 10. 1478) i njezin otac herceg Stephan (Stjepan) Vukčić Kosača (kod Foče, raniji naziv Hoča, 1404 – Herceg-Novi, 22. 5. 1466). Sultan Mehmed II El-Fatih s vojskom ulazi u Kraljevinu Bosnu, zauzima stari kraljevski grad Bobovac. Kraljevina Bosna, zajedno sa ostalim državama, sporazumno ulazi u sastav Osmanskog carstva (a istupila je iz sastava Osmanskog carstva 1831. godine), u kojem je bila corpus separatum.
Franjevci su uputili obavijest papi da je kraljica Katarina Kosača-Kotromanić “prodala” Bosnu Osmanlijama, pa su dobili naredbu da je sprovedu u Dubrovnik, a zatim u Vatikan. Katarina Kosača-Kotromanić (rođena u Blagaju kod Mostara, čijom udajom je unutrašnja razjedinjenost Kraljevine Bosne smanjena), udovica bosanskog kralja Tomaša Kotromanića, kidnapovana je i sprovedena, od strane kapelana-franjevaca, preko Fojnice, Kupresa, Konjica i Stona u Dubrovnik (taj njen put jasno pokazuje da je isključivo kidnapovana, op. a.). Godine 1467. nakon ponovljenih prijetnji Dubrovnik je isporučio, opljačkanu bosansku kraljicu Katarinu Kosača Kotromanić, Vatikanu, gdje je mučena i maltretirana, a trebala je papi da potpiše da Kraljevinu Bosnu ostavlja u amanet Vatikanu. Međutim, ona nije ništa potpisala. Pored svega, uz pomoć roda Kosača i vojvode Milana Galeazzo Maria Stonza, uspjela je pobjeći (1474) u odori časne sestre sa Margaritom Barzano iz Barlette u Apuliji, budućom suprugom svoga brata Vlatka, te je viđena u Dubrovniku iste godine, gdje je pismeno tražila muževu ostavštinu. U Herceg-Novom – gradu Kosača se kratko zadržala na bratovoj svadbi. Nastavila je putovanje u želji da stigne u Carigrad / Istanbul (Konstantinopolj) da vidi svoju djecu Katarinu (kasnije Fatima) Tomašević Kotromanić i Sigismunda /Žigmunda/ Tomaševič Kotromanić (kasnije Ishak-beg Kraljević Kotromanić / Ishak-beg Kraloglu), koju je prije izbijanja sukoba u Bosni poslala bratu, amidži i ostaloj rodbini u Istanbul / Carigrad (Konstantinopolj), pa se uputila u Skoplje, gdje je preselila na ahiret. U Skoplju je i ukopana. Nakon 1474. godine po naredbi sultana Mehmeda II El-Fatiha, kraljici Katarini (kasnije Emina Tarihi-hanuma) Kosača Kotromanić, koja ga je pozvala da vojno intervenira u Kraljevini Bosni, je podignuto turbe u Skoplju. Turbe u Skoplju je uradio Isa-beg Ishaković, utemeljitelj Sarajeva, Novog Pazara, Skoplja i Šapca, državnik, diplonata, graditelj, dobrotvor, vojskovođa i sandžak-beg u Bosni (1412-1472).
Na muslimanskom mezaristanu (greblju, groblju) Urjan baba općina Gazi baba u Skoplju u Makedoniji nalazi se Mezar i Turbe bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić / Emine Tarihi-hanume, princeze hercega Stephana (Stjepana) Vukčića Kosače, supruge bosanskog kralja Stephana (Stjepana) Tomaša Kotromanića. Godine 1955. u Skoplju se dogodio veliki zemljotres, pa 26. jula 1963. godine novi zemljotres kada je turbe totalno nastradalo. Godine 2014. turbe je obnovljeno, ali nažalost sa pločom pogrešnih podataka.
Spomen ploča u Rimu o bosanskoj kraljici Katarini Kosača Kotromanić (u crkvi Santa Maria in Arecoeli) okačena je (1593) na Stub srama. Grob je prazan, što će Vam reći i službenici u crkvi. Na spomen ploči piše: Catharinae Reginae Bosnensi Stephani ducis San(c)ti Sabbae sorori ex genere Helenae et domo principis Stephani natae Thomae regis Bosnae uxori quantum vixit annorum LIIII et obdormivit Romae anno Domini MCCCCLXXVIII dei XXV octobris monumentum ipsius scriptis positu. (Prijevod na bosanski jezik: Katarini kraljici bosanskoj sestri Stjepana hercega svetog Sabe od poroda Jelene i doma hercega, Stjepana Tomaša kralja Bosne ženi koja je živjela 54 godine i umrla u Rimu ljeta Gospodnjeg 1478. 25. dana oktobra, spomenik njenim pismom ostavljen). Kako vidimo iz natpisa na spomen ploči, Katarina Kosača-Kotromanić greškom je predstavljena kao sestra svome ocu, što indirektno govori da je spomen ploča naknadno napravljena i postavljena na stub i prazni grob (1593) i da su radili po sjećanju. Pojašnjenja radi, za one koji su manje upućeni, činimo digresiju za dio teksta „sestri Stjepana hercega svetog Sabe (Sabbae)“. Sveti Saba (Mutalaska, blizu Cezareje Kapadocijske, Mala Azija, danas Keyseri u središnjoj Anadoliji u Tursskoj, 439 – Mar Saba pokraj Jeruzalema, u Palestini, 5. decembra 532) je bio kapadocijsko-grčki redovnik, svećenik i svetac. Bio je Grk. Sin je rimskog časnika. Časti ga kao sveca i Istočna i Zapadna crkva. Svečeve relikvije dugo godina su se nalazile u Veneciji. U znak približavanja Istočne i Zapadne crkve papa Pavao VI odobrio je da se prenesu u samostan Sv. Sabe blizu Jeruzalema. Njegovo ime na aramejskom jeziku znači “starac”.
Na incijativu dr. Branimira Trezera 7. novembra 2007. godine Bosna i Hercegovina je od Rima tražila povratak ostataka bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić. Sačinjena je i grupa, na čijem je čelu bio Josip Pejaković, za prijenos ostavštine. Očekivani odgovor je glasio: Nema lijesa niti kostiju kraljice Katarine Kosača-Kotromanić niti su ikad bili u Rimu.
Fra Petar Vrankić (župa Glavatičevo u Hercegovini, 1947), katolički povjesničar crkve, koji je studirao u Splitu, a potom u Rimu i u Rimu zaređen za svećenika 1974. godine, u svojoj doktorskoj disertaciji “Stjepan/Ahmed Hercegović (1456? – 1517) u svjetlu dubrovačkih, talijanskih i osmanskih izvora” (doktorirao 1980, op. a.) konstatirao je odlazak kraljice Katarine Kosača-Kotromanić u Herceg Novi, pa na strani 34. piše:
“ (…) Troškovi prijevoza buduće hercežice Margarete iz Barlette u talijanskoj Apuliji do Herceg-Novog, u visini od 10 000 zlatnika, darovi za rodbinu i počasne goste među kojima je bila Vlatkova sestra i nekadašnja bosanska kraljica Katarina, sigurno Dubrovnik nije naplatio iz prazne Vlatkove kase, nego iz nekoga drugog zlatnog fonda. Istom poslije njegova odlaska u Carigrad prelazi Stjepan na islam, stupa u osmansku službu i sultan Mehmed II ga u pismu od 27. rujna 1474. predstavlja kao Ahmeda, muslimana …”
Pet stoljeća nakon smrti Katarine Kosača Kotromanić (kasnije Emine Tarihi-hanume Kosača Kotromanić. op. a.), katolička crkva i Hrvati pokušavaju prekrojiti historiju vezanu za Katarinu Kosača Kotromanić, falsificirajući historijske činjenice, podmećući i nazivajući je hrvatskom kraljicom, a, pored ostalog, falsificiraju i njezin tobožnji testament, koji su izmislili i koji ne postoji, navodno po kome Katarina Kosača Kotromanić “ostavlja” Kraljevinu Bosnu Vatikanu i katoličkoj crkvi. Kraljica majka Katarina Kosača-Kotromanić nije ostavila nikome bosansko kraljevstvo. To je izmišljeno i falsifikat je, kao što je falsifikat i tvrdnja da je ukopana u pomenutoj crkvi u Rimu. Uostalom, ako je Stjepan Tomašević zadnji kralj Bosne, a njegova žena Mara zadnja kraljica, kako je onda Katarina Kosača-Kotromanić, koja je supruga pretposljednjeg kralja Bosne Tomaša, mogla pokloniti Papskoj stolici Kraljevinu Bosnu? Pronađena je i sablja koju je sultan Mehmed II El-Fatih s posvetom darovao karaljici majci Katarini Kosača Kotromanić. U selu Oštroj Luci se nalazio tumul u kojem je obitelj Kristić tokom prve polovine XIX stoljeća pronašla sablju sultana Mehmeda II El-Fatiha sa posvetom kraljici Katarini. (Vidi: Vladimir Ćorović, Sablja kraljice Katarine, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, 28/1914, br. 26, str. 432-433).
Marija Jelena (Marija vladarsko ime, Jelena kršteno) Branković Kotromanić, supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, rođena u Smederevu, posljednja srpska despotina, kćerka srpskoga despota Lazara Brankovića, je otišla majci u Ugarsku, a potom odlazi u Istanbul na poziv sultana Bajezida II i živi na njegovom dvoru, bez potrebe da se odriče svoje vjere.
Ni jedna, ni druga, nisu legitimni nasljednici bosanske kraljevske krune, što forsiraju neki nedobronamjerni propagandisti, a i pojedini Bošnjaci koji žele da kopiraju dosadašnje historičare Srbe i Hrvate, a i ponekog Bošnjaka, te u svojim djelima pokušavaju dokazati nešto što opet nema nikakve historijske podloge, a niti istine. Ni jedna, ni druga, nemaju kraljevsku krv Kotromanića. Time se zapostavljaju i na njih se namjerno baca sjena, punokrvni Kotromanići: princ Sigismund (Žigmund) Tomašević Kotromanić (Ishak-beg Kraljević Kotromanić / Ishak-beg Kraloglu), sin bosanskog kralja Timaša Kotromanića i njegova sestra princeza Katarina Tomašević Kotromanić (princeza Fatima Tomašević Kotromanić), kćerka bosanskog kralja Tomaša Kotromanića. Princ Sigismund Tomašević Kotromanić je završio u Istanbulu, dobio je ime princ Ishak-beg Tomašević Kotromanić (Ishak-beg Kraloglu). Njegov djed je bosanski kralj Ostoja (druga polovina XIV stoljeća.- Bobovac 1418; čiji je otac prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić), pradjed bosanski kralj Tvrto I Kotromanić. Zapostavljaju se i Sigismundova djeca: bosanski princ Alija Kotromanić, bosanski princ Mustafa Kotromanić, bosanska princeza Hatidža Kotromanić i bosanska princeza Nilufer Kotromanoć, koji su posljednji živući punokrvni pripadnici dinastije Kotromanić, za koje zna savremena historija, i kao takvi legitimni nasljednici bosanske kraljevske krune. Amidžić Ishak-bega Kraljevića Kotromanića je Matija Kotromanić (1465-1471) nominalni kralj Bosne u vrijeme Osmanlija. Njegovi daidžići su djeca Ahmed-paše Hercegovića Kosače, sina Hercega Stjepana Kosače, koji je bio oženjen princezom Hundihatun, kćerkom sultana Bajezida II, i sultanija Hundihatun rodila je Ali-bega Hercegovića Kosaču Širija. Cirkumcisio (sunećenje, obrezivanje) i svečanost povodom sunećenja obavljena je 1509. godine. Ali-beg Hercegović Kosača Širi (nešto prije 1509-1550), pjesnik i sandžak-beg nekoliko sandžaka, unuk sultana Bajezida II (1481-1512) i Hercega Stjepana Kosače (kod Foče, 1404-Herceg-Novi, 22. maja 1466), sestrić 11. osmanskog sultana, prvog osmanskog halife Selima I Javuza (1512-1520), a tetić čuvenog Gazi Husrev-bega čija je majka sultanija (princeza) Seldžuka, kći sultana Bajezida II, je opjevao pohod na Egipat 1517. godine. To je dugačka poema Povijest osvajanja Egipta (Tarih-i Feth-i), koja ima ukupno 1443 distiha (2886 stihova). Djelo ima 23 poglavlja. Rukopis djela se čuva u Topkapi Saraju u Istanbulu (Emanet Hazinesi – 1433). To je historijska epika. (Vidi: Adnan Kadrić, „Ka narativnoj skici djela Povijest osvajanja Egipta 1517. godine bošnjačkog pjesnika Ali-bega Hercegovića Širija“, Prilozi za orijentalnu filologiju, 57/2007, Sarajevo, 2008, str. 79-110). Ali-beg Hercegović Kosača Širi je pisao, pored ostalog, kaside i gazele. Smatra se u bošnjačkoj književnoj kritici među utemeljitelje ljubavne lirike u bošnjačoj poeziji na orijentalnim jezicima i utemeljiteljem pripovjedne poezije u mesnevijskoj rimi. Svi se kritičari slažu da je bio dobro obrazovan i da je imao velikog pjesničkog dara. Prikazali su ga Joseph von Hammer i Safvet-beg Bašagić. Ali-beg Hercegović Kosača Širi je nosio pjesnički pseudonim Širi (Lavlji), što aludira istodobmo i na hazreti Aliju i, na potomka „Lava“ sa porodičnog grba Kosača i tako čini spoj duhovno-viteške tradicije. Pa ostala djeca Ahmed-paše Hercegovića Kosače: hafiz Ahmed-beg Hercegović Kosača, Mustafa-beg Hercegović Kosača i Huma Hercegović Kosača, prva bošnjačka plemkinja rođena kao muslimanka, koja objedinjuje u sebi evropsko plemićko porijeklo (od oca) i osmansko (od majke princeze/sultanije Hundihatun, kćerke sultana Bajezida II). Pradjedovi su joj Vukac Hranić (umro 1432) i sultan Mehmed II El-Fatih, nane kneginja Barbara, kćerka vojvode Bavarskog i Bulbul sultanija; tetke Katarina Kosača Kotromanić (Emina Tarihi-hanuma Kosača Kotromanić) i princeza Seldžuka, majka Gazi Husrev-bega. Udala se u Mostar za Ali-bega Alibegovića i tu podigla brojne zadužbine. Huma Hercegović Kosača je vodila sudski spor sa Dubrovčanima, zato što su samovoljno prisvojili Gruž i Konavlje, koji su bili vlasništvo njenog djeda Hercega Stjepana, odnosno porodice Kosača.
Ili uzmimo primjer Hercega Stjepana Vukčića Kosače. Godine, 1405. Sandal (Sandalj) i njegova braća knez Vuk, knez Vukac i bratić a nasljednik Stjepan Vukčić-Kosača, i svo njihovo muško potomstvo dobili su privilegiju i dubrovačko plemstvo, da može Sandal trošnu Hižu – bogomolju Dobrih Bošnjana u Dubrovniku da preuredi u džamiju, kao zahvalu za njegovo zalaganje za Republiku kod bosanskih vladara i zaštitu interesa Dubrovnika (Dubrovnik – Dubrava = što znači šuma duba-hrast).
Godine 1419, sklapa se ugovor o kupoprodaji Konavla. U ugovoru se navodi, Sandal i sva njegova braća da svoj dio Konavla daju Dubrovčanima, a za uzvrat u Dubrovniku Sandal za 3000 perpera (1000 dukata) kupuje i drugu palaču i baštinu, i ponovo je potvrđena privilegija i dubrovačko plemstvo iz 1405. godine, svom muškom potomstvu iz ugovora za kupoprodaju Konavla.
Uslijedila je velika adaptacija i gradnja te 1419. godine zatim 1420-1422. godine, kako bi bila što reprezentativnijeg izgleda, i te 1420. godine Dubrovnik sačinjava odluku o spajanju dvije Sandaljeve građevine u jednu cjelinu. Zabilježeno je, da su i godine 1423. naručeni zidni umivaonici, pozlaćeni prozori i rešetke na prozorima, te pozlaćeni grb Sandala, urađeni su 1425. godine čemu postoji odluka u Dubrovniku. Kompleks je rađen kamenom i pozlatama, a zlatom i azurom su oslikani stropovi. Taj Sandalov mediteranski, raskošni najluksuzniji objekat zvani „Hercegovina“ je vjerska islamska džamija sa pratećim objektima u Dubrovniku, i predstavljao je veoma važan element vizualnog identiteta Dubrovnika u 15. i 16. stoljeću. Ovaj islamski kompleks bio je smješten dvije kuće južno od Kneževa dvora i Vrata od Ponte, otprilike nasuprot apsidi srednjovjekovne dubrovačke Katedrale, srušene u potresu 1667. godine, kada je srušen i Sandaljev islamski kompleks, a činio je sastavni dio gradskoga zida prema istoku, odnosno, gradskoj luci.
Švicarski graver Matthaus Merian oko 1635. godine, u bakrorezu je uradio sliku Dubrovnika sa džamijom sa vitkim minaretom, koji se može vidjeti i danas u Medžlisu u Dubrovniku.
Te godine 1415. kao i ostalih, Sandalj (Sandal) u listinama piše: „Božijom milosti i velikog cara Mehmed bega gospodar Zahuma…“ (Vidi: Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850), Bosanska pošta, Sarajevo, 1990, p. 9)
Stephana (Stjepana) Vukčiča Kosaču je titulom hercega okitio rimsko-njemački car Wilhelm Fridrik III, koji je živio u Palermu na Siciliji kao musliman i u Palermu sagradio džamiju, koja je kasnije pretvorena u crkvu. (Daniel Farlati) Drugi sin hercega Stjepana Vukčića Kosače, Vlatko, donio je iz Venecije prvu štampariju u Bosnu. Ta štamparija je radila u Goraždu od 1485. do 1552, godine, a kasnije je preko rodbinskih veza prešla u obitelj Crnojevića. Kćerka Marija udala se za Ivana Crnojevića-Đurđevića i majka je Staniše-Skender-bega Crnojevića, osmanskog sandžak-bega Crne Gore. A, hercegova kćerka Milica je bila supruga Saliha Plavog iz Sirije.
Nažalost, krivotvore se dokumenta, i tako, u historiografiji katoličkih povjesničara stari Bošnjaci (Dobri Bošnjani) su patareni, katari i tome slično, i obavezno heretici, pripadnici Bosanske crkve. Vjernici te crkve su krivovjerci – heretici? Sandal (Sandalj) Kosača je pataren, ponekad i katolik, a nikada nije sljedbenik Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga.
Hercega Stephana (Stjepana) Kosaču, hrvatski povjesničari su proglasili katolikom, povezujući ga sa kćerkom Katarinom (kasnije Emina Tarihi-hanuma) Kosača Kotromanić, koju su proglasili svojom. Herceg Stjepan Kosača, po svim starim dokumentima, za katoličke povjesničare nije bio katolik nego pataren-heretik, a u tom periodu katolički velikodostojnici pod patarenom-heretikom podrazumijevali su one „krivovjernike“ koji su negirali da je Isus Bog, odnosno Bogočovjek, pa su ih nazivali patarenima-katarima i hereticima, jer ti „krivovjerci“ nisu vjerovali u Svetotrojstvo nego su ga i negirali, bili su monoteisti, a nisu bili kršćanski dualisti.
Katarina Kosača Kotromanić, kći hercega Stephana (Stjepana) Kosače, je katolkinja i pobjegla je u Rim od Turaka? Znači, pobjegla od svog brata, jer je Katarinin brat Ahmed-paša Hercegović Kosača, veliki vezir? Katarina, kao kraljica, dala Bosnu papi, ako se djeca ne vrate u katoličanstvo? Njenu djecu Žigmunda (kasnije Ishak) i Katarinu (kasnije Fatima) uhvatili Turci i prisilili u islam? Sve same izmišljotine i falsifikati. Nije Katarina (kasnije Emina Tarihi-hanuma) Kosača Kotromanić pobjegla od Turaka (to bi značilo, pobjegla od svoga brata, velikog vezira, što nema nikakvu logiku, op. a.), niti je dala Bosnu papi, a niti su njena djeca bila u katoličanstvu. Katarina Kosača Kotromanić, udovica bosanskog kralja Tomaša Kotromanića, je prije nastanka sukoba u Bosni, svoju djecu: Sigismund /Žigmund/ Tomašević Kotromanić (kasnije Ishak-beg Kraljević Kotromanić / Ishak-beg Kraloglu) i Katarina (kasnije Fatima) Tomašević Kotromanić), poslala bratu, amidži i ostaloj rodbini u Istanbul / Carigrad (Konstantinopolj). Niti je Katarina (kasnije Emina Tarihi-hanuma) Kosača Kotromanić, kći hercega Stephana (Stjepana) Kosače, ukopana u Rimu, što se trude da dokažu hrvatsko-latinski falsifikatori historije. Vrlo jednostavno je shvatiti da su to samo laži, jer niko u Rimu niti Vatikanu, kao ni u cijeloj Italiji, ni kroz jedan dnevni izvještaj hroničara, izvještača, kao ni sama crkva nisu opisali kojeg datuma je učinjen taj čin sahrane / sprovoda / pogreba ove bošnjačke ličnosti tog vremena? Ukratko rečeno, niko nije ostavio hronološki zabilježen datum da je obavljen tzv. obred sahrane, te ko je prisustvovao tom historijskom sprovodu, ko su bili gosti? Ko je bio prisutan od uglednih ličnosti tog vremena?
A, listine i povelje Hercega Stephana (Stjepana) Kosače su počinjale riječima: „Milosti Božijom i velikog gospodara mi cara Amir-sultana Mehmed bega“ …
Na planini Pišču u Pivi, 19. srpnja 1453. herceg Stjepan Vukčić Kosača u prisustvu žene Jelene, starijega sina Vladislava i drugoga sina Vlatka i dvorjanika, izdaje Povelju, i kaže: Herceg se obavezuje da će još za života podijeliti zemlju i predati je na upravu sinovima pod uvjetom da ostanu vjerni njemu, njihovu ocu i Hercegovu velikom gospodaru, sultanu Mehmedu. (Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/2, str. 66-72; S. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 198-199)
Iz gore nevedenog se vidi, da su Sandal (Sandalj) Kosača i Herceg Stephan (Stjepan) Kosača već tada priznavali vrhovnu osmansku vlast.
A da bi, široj čitalačkoj publici, pojasnili neke stvari činimo jednu malu digresiju: Musliman je vjernik monoteista, i mnogo ranije se koristio taj termin. Objavom Muhammedu, s.a.v.s., Allah, dž.š., je upotpunio monoteističko učenje o stvaranju. Objava je stizala sukcesivno u vremenskom periodu od 22 godine putem meleka Džibrila, od 610. do 632. godine A. D., kao tematske cjeline – Sure. Sure su ukomponovane kasnije u knjigu Kur’an, a.š. Kur’an ima 114 Sura, 6236 Ajeta. Svaki Ajet je aksiom. Islam nije nikakvo novo vjersko učenje, kako neki kažu najmlađa religija, nego je islam samo nova nadgradnja monoteizma koji je bio vjera starih Bošnjana. Tako da oni, koji su još od ranije imali monoteistički pristup stvaranju, imaju samo novu nadgradnju svog učenja, ali je Objava-Islam i za one koji su zalutali da se vrate na pravi put, a tom novom Objavom-Islamom obezbjediđuje se i dogradnja monoteizma.
Evropsku povijest je obilježilo, primarno, kršćanstvo i nekakvo iskrivljeno dualističko kršćansko učenje o Bogu, koje je negiralo Isusa kao Boga, kako negatori Bošnjaka kažu. To naravno nije tačno, jer baš to, po njima, iskrivljeno učenje o Bogu, koje je negiralo da je Isus Bog, bio je čisti monoteizam koji se na kraju ispoljava kao islam.
U dvije Jugoslavije, tj. u zadnjih !00 godina, bošnjački historičari se nisu oglašavali, a nisu se ni mogli oglašavati (izuzev onih koji su samo aminovali, šta im negatori Bošnjaka kažu), zato što se nisu ni pitali, zapravo, bili su isključeni i marginalizirani kao narod koji je mogao uticati na pisanu historiju, a što će reći, ujedno, i na historijsku istinu. Falsifikatori historijske istine su svo vrijeme neumorno radili., a i danas rade. Falsifikuju se povelje, ako ih ima, dodajući kršćansku simboliku, Povelja Kulina bana, Povelja bana Ninoslava, Povelja bosanskog kralja Ostoje itd. Svi originali koji nisu mogli pretrpjeti falsifikate su uništeni. Između ostalog, za potrebe historičara-falsifikatora, izmišljen je Gost Radin u cilju potvrde veze između kršćanske hereze koju je on kao zastupao i „Bosanske crkve“ u kojoj je kao djelovao. Po tom falsifikatu, sve što je povezano za Gostaa Radina trebalo bi biti kršćansko, pa i herceg Stephan (Stjepan) Kosača, jer mu je on kao bio kancelarijski pisar. Testament „gosta Radina“ (kako ga je Ćiro Truhelka nazvao i kojeg je vrlo površno analizirao) je falsifikat hercegove (Stephana /Stjepana/ Kosače) vakufname koja je stajala u njegovoj džamiji u Dubrovniku. Hrvatski arheolog, povjesničar i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka (Osijek, 1865 – Zagreb, 1942) ga je pronašao u arhivskoj građi Dubrovačkog arhiva kao falsifikat, i to u dva primjerka tj. kao prepise falsifikata, ali se o tome nije oglasio nego ga je pokušao deskribovati i to onako kako ih je zatekao. A za hercega Stjepana se zna da je bio incijator ulaska Kraljevine Bosne u Komonvelt islamskih država.
Sve do pred kraj XVII stoljeća u Dubrovniku je bila džamija, koja se u Truhelkinim dokumentima spominje kao sakralni objekat Bosanske crkve. Termin Bosanska crkva koristili su kršćani kada su željeli da stare Bošnjake okarakteriziraju kao kršćane dualiste. Džamiju je sagradio Sandalj (Sandal) Hranić Kosača. Sandal (Sandalj) Hranić Kosača je, po Truhelki, griješnik, jer je pataren-heretik, a dotična crkva je, po njemu, ogranak katoličke crkve samo sa iskrivljenim učenjem. Svoj stav je formirao na osnovu iskrivljenih dokumenata koje je našao u Dubrovačkom arhivu i iz nelegalnih prikaza papskih legata o Bosni. Tim dokomuntima se u potpunosti dehistorizuju Bošnjaci. Krivotvoreni dokumenti ne negiraju da u Bosni postoji narod koji se vjerskim učenjem razlikuje od katolika, ali po ovim dokumentima nisu to Bošnjani koji su temeljili Bosnu, nego narod koji je u Bosni slučajno, koga oni vide pod pojmom: pataren-heretik. Truhelka nam ih tako prikazuje, i takve tvrdnje, u našu povijest, ulaze kao „istinite“ činjenice. Otuda bošnjački povijesničari barataju činjenicom da su u Bosni u srednjem vijeku živjeli patareni, koje je Franjo Rački, u XIX stoljeću, nazvao bogumilima i pisao da su bogumili po vjerskom učenju kršćanska sekta, koji su imali svoju crkvenu hijerarhiju, kojoj je na čelu bio djed-did itd. i koji su kasnije odbacili kršćansko učenje i prihvatili islam. Mogao je hrvatski arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka da analizom dođe do istine tj. da u Bosni nisu bili nikakvi bogumili (dualisti), niti patareni-dualisti, nego sljedbenici Isaa, a.s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga.
Evlija Čelebija u svom putopisu, kada je bio u posjeti Dubrovniku, 1660. godine, piše, da je među dubrovačkim manastirima najljepši Hercegov manastir. Falsifikatori povijesti su Evlijinu riječ koja je trebala predstavljati muslimanski vjerski objekat zamijenili u prijevodu sa općom riječi za vjerski objekat – manastir. A u tom periodu u Dubrovniku nije bilo pravoslavaca, pa nije moglo biti ni manastira. Dakle, to je bila Džamija Kosača u Dubrovniku. Kada je Evlija Čelebija pohodio Dubrovnik, nije bio pod kontrolom katolika, jer će Dubrovnik tek koncem XVII stoljeća potpasti pod katoličku vlast, kada će svi dokumenti koji su zatečeni u Kosačinoj džamiji, doživjeti svoju preinaku – biće krivotvoreni prema njihovoj istini. Ti falsifikati su uzimani kasnije kao dokazi. Preko takvih falsifikovanih dokumenata, iz ovih arhiva, u njihovoj historiografiji stari Bošnjani su patareni, katari i slično, ali obavezno heretici, a niukom slučaju nisu sljedbenici Isa, a.s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga.
Interesantno je pogledati vedutu grad Dubrovnik s najužom okolicom (Merianova veduta); mada je pažnja posvećena prikazu odbrambenih zidina i kula, unutar grada vide se gradske palače, katedrala i džamija, za koju se smatra da je Džamija Kosača. (Frankfurt. Bakrorez. Ova Merianova veduta objavljena je u djelu „Newe Archelogica Cosmica“ Johanna Philipa Abelina, poznatijeg pod pseudonimom J. L. Gottfried. Djelo je izašlo 1638. godine /prvo izdanje/ i 1649. godine /drugo izdanje/ u Frankfurtu.)
Matthaus Merian (1593 – 1650), švicarsko-njemački topograf, grafičar i izdavač, je studirao u Zürichu, a radio je u Frankfurtu. Njegova najpoznatija djela su: „Theatrum European …“ , imalo je više izdanja 1629 – 1718. i „Archeologica Cosmica“, s više izdanja 1638 – 1649.
Misao vodilja „Enciklopedi je Bošnjaka“ je služba istini i našim narodnim potrebama, poruka, da trebamo, neustrašivo, braniti naše interese, ali da se, istovremeno, moramo čuvati, da drugi te iste vrijednosti ne trebaju braniti od nas, a suština ove mozaične konstrukcije nije u tome da li je neko prisutan u knjigama Enciklepedije ili nije, ili, da li je više ili manje obrađen, jer su enciklopedije dinamička materija koja se dopunjava, dograđuje i zanavlja. Suština je u tome da iznese, da je Bosna i Hercegovina nedjeljivo umotana u bosanskohercegovački povijesno – duhovni kontinuitet, da je „drijemajući“ duh domovine – genius patriae u bosanskohercegovačkom čovjeku davno probuđen, da je naše geslo „živjeti i pustiti druge da žive“, da mi bosnocentrični (bh. centrični) građani države Bosne i Hercegovine čvrsto stojimo na prirodnom toku izvora bosanskohercegovačke povijesti i duhovnosti, u ovim (a i ranijim) današnjim vremenima, kada hara pošast „bratske“ kuge, koja pokušava progutati državu Bosnu i Hercegovinu i njezine građane; da se fenomen Bošnjaka (muslimana, a isti su plod duhovne intervencije islama na ovim prostorima; uz napomenu da Bošnjaci nisu samo muslimani) i Bosne (a kada kažem Bosna, pod tim pojmom podrazumijevam i Hercegovinu kao sastavni dio historijske Bosne) ne može razumjeti bez poznavanja njihovih predislamskij korijena, jer se etičko i društveno ponašanje Bošnjaka (muslimana) ne temelji samo na islamskoj etici; da tri Abrahamske religije islam, kršćanstvo i judaizam imaju zajedničke temeljne principe, što treba biti pomirujući faktor, svakako uz dovoljnu amneziju u pogledu prošlih sukoba; da tvrdnja, da Bosna i Hercegovina ne može opstati zbog toga što u njoj žive tri naroda, nije tačna, jer po toj logici oko 170 država članica Ujedinjenih nacija ne bi bile sposobne za život; i da su Bošnjaci ostavili (i danas ostavljaju) značajne tragove u kulturi i znanosti, bez čijeg stvaralaštva bi i svjetska kulturna baština bila osiromašena.
I na kraju: Dugujem iskrenu zahvalnost za pomoć, koju su mi pružili u ovom poslu: recenzenti prof. dr. emeritus Fehim Nametk iz Sarajeva, prof. dr. emeritus Husein Pašagić iz Zagreba, historičar i književmik Faruk Dizdarević. Zahvaljujem se prof. dr. Sanelu Jakupoviću i Bosanskom kulturnom centru u Prijedoru, dr. Ajdinu Jakupoviću i Fondaciji za stipendiranje učenika i studenata „Idriz Jakupović“, Bošnjačkoj nacionalnoj fondaciji Švicarske, lektorima Samiji Rizvanović i Ajli Veledar, akademskom slikaru Emini Alagić, za DTP Admiru Jakupoviću i Tariku Veledaru, svim članovima Uređivačkog odbora, entuzijasti Đževadu Mlaći i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji ovog projekta.
Zahvaljujem se Organizacionom odboru za obilježavanje 25. novembra – Dana drzavnosti Bosne i Hercegovine, muftiji goraždanskom Remziji-efendiji Pitiću, mom prijatelju i kolegi poslaniku iz Skupštine Republike Bosne i Hercegovine gosp. Rijadu Raščiću.
Koristim priliku da spomenem samo neke znamenite Bošnjake od kojih sam dosta naučio, a to su: dr. sc. Smail Balić, porijeklom iz Mostara sa stanom u Beču, Adil Zulfikarpašić, porijeklom iz Foče sa stanom u Švicadskoj, Omer Zuhrić, porijeklom iz Ljubuškog sa stanom u Njemačkoj, Pavo Urban, porijeklom iz Sarajeva sa stanom u Beču, Hasan Šuljak, porijeklom iz Trebinja sa stanom u Bonnu, Muhamed Tajib Okić, porijeklom iz Gračanice sa stanom u Ankari, Nerkez Smailagić, porijeklom iz Banje Luke sa stanom u Zagrebu, akademik prof. dr. Muhamed Filipović, rodom iz Banje Luke, dr. sc. Muhamed Hadžijahić rodom iz Sarajeva, Alija Nametak rodom iz Mostara, Hazim Šabanović, rodom iz Poriječana kod Visokog sa stanom u Istanbulu, Muhsin Rizvić, univerzitetski profesor, prvi predsjednik obnovljenog Kulturnog društva Bošnjaka Preporod, Isak Imamović, porijeklom iz Gornjeg Rahića kod Brčkog sa stanom u Brisbaneu (Australija), Ćamil Avdić, porijeklom iz Plane kod Bileće sa stanom u Chicagu, Salih Hadžialić, iz Donjeg Moštra kod Visokog sa stanom u Kaliforniji, Seid Karić, porijeklom iz Gornje Tuzle sa stanom u USA, Haris Korkut koji je prošao put od Zvornika do Baalbeka u dolini Bekaa (Libanon), Salih Šabanović od Bosne do Ankare, koji pripadaju plejadi Bošnjaka koja je posvećivala veliku pažnju kulturnim, društvenim i političkim problemima u Bosni i Hercegovini, a podržavali su ih naši prijatelji u Evropi i svijetu, kao što su: Franz Gerovitz iz Minhena, dr. Otto von Habsburg, potomak austrijskih careva, koji me oduševio izjavom za njemačke novine, pod naslovom: „Islam ima mjesta u Evropi“. Istu rečenicu mi je izgovorila i Frau Maraia Sesil von Oldenburg. unuka posljednjeg njemačkog cara.
Politička platforma bošnjačkih političkih disidenata je bila: „Mi nepokolebljivo stojima na cjelovitosti Bosne i Hercegovine kao nedjeljive povijesne, političke cjeline. U isto vrijeme mi izjavljujemo da je bošnjaštvo za nas jedino nacionalno obilježje. Bošnjaštvo za nas nije nacionalizam, jer ne nosi u sebi isključivost i agresivnost. Mi bošnjaštvo ne želimo nametati ni Srbima. ni Hrvatima u Bosni, niti želimo da se oni odreknu bilo koje kulturne i historijske veze i obilježja.“
I na kraju zahvaljujem se svima Vama koji ste došli podržati ovaj projekat.
Hvala na strpljenju!
Dr. Nazif Veledar
Goražde, 23. 11. 2022.
avlija.me
