-TopSLIDEKultura

Alen Kristić: O gluposti

Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo uvijek u sebi nosi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost.

Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar.

Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom.

Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno. Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi.

To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima.

Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt negoli ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost manje psihološki a više sociološki problem. Ona je poseban oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika.

Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću veliki broj ljudi, čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih.

Pri tom se ne radi o tom da bi neke određene – dakle možda intelektualne – moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju nutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim životnim situacijama.

To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i s parolama koje su njime ovladale.

On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljen u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem, glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.

Stoga je sasvim jasno da se glupost ne može nadvladati poučavanjem, već jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo unutarnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi vanjsko oslobođenje; sve dotle morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupana.

Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što ”narod” misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade. No, dakako, samo u danim prilikama.

Biblija kaže da je strah Božji početak mudrosti (Ps 111, 10), a to znači da je nutarnje oslobođenje čovjeka za odgovorni život pred Bogom jedino stvarno nadvladavanje gluposti.

Uostalom, ove misli o gluposti su donekle i utješne. One nam ne dopuštaju da većinu ljudi držimo u svim prilikama glupima. Doista će ovisiti o tome vide li vlastodršci više uspjeha za sebe od gluposti ili od unutarnje samostalnosti i razboritosti ljudi.

(Preuzeto iz: Dietrich Bonhoeffer, ”Etika”, s njemačkog preveo i pogovor napisao Alen Kristić, Ex libris i Synopsis, Rijeka i Zagreb, 2009., str. 382-383.)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close