Prof. dr. Slavo KUKIĆ: Popis statističkih laži koje na korist ne mogu biti nikome

Ako je išta izvjesno, onda je izvjesno da popis u BiH nema dimenziju koju ima svugdje u svijetu… Što se od takvog popisa može dobiti? Krajnje pojednostavljeno, hrpu statističkih laži koje na korist ne mogu biti nikome – planerima društvenog razvoja posebice! Ali mogu…

Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ – depo.ba

Iako obveza intervencija u Ustav BiH, koju je domaćim elitama nametnuo Strasbourg, i rovovska ukopanost bh. lidera u vezi s tim, ne prestaje zaokupljati pažnju javnosti – domaće, ali i svjetske dakako – pitanje je koliko se na tome i dalje vrijedi iscrpljivati. Jer, sve upućuje da se  slijedećih tjedana i mjeseci, barem što se merituma presude iz Strasbourga tiče, ništa spektakularno ne bi trebalo dogoditi. Slučaj Sejdić-Finci, da pojednostavimo, iskorišten je kao povod za stavljanje na dnevni red sasvim drugog, slučaja Komšić, onog što je metafora za tzv. hrvatsko pitanje. I eventualne nove zaplete je, dakako, moguće očekivati jedino u vezi s njim.

S druge strane, i u tome je razlog naprijed postavljenog pitanja, politička odmjeravanja u vezi s presudom iz Strasbourga u drugi plan potiskuju neka druga, za život građana BiH podjednako važna pitanja. Trenutno najaktualnije među njima je, bez dvojbe, pitanje popisa.

Vlastitu demografsku inventuru ova zemlja je uspjela izorganizirati nakon više od dva desetljeća. A, bez takve inventure, što se pravaca razvoja zemlje tiče, nije moguće planirati ni bilo što drugo. Pogrešno bi, naime, funkciju popisa bilo – a dojam je kako se to nerijetko čini – svoditi samo na utvrđivanje broja stanovnika. Broj stanovništva, dakako, nije nimalo nevažan. Ali, ništa manje važni nisu ni drugi pokazatelji koje popis izbaci na površinu – spolna, dobna i obrazovna struktura prije svih jer na površinu izbacuju pokazatelje bez koji je nemoguće planirati i bilo kakav smislen razvoj zemlje.

Ako je to i smisao popisa, logična bi bila potpora svih, pa i političkih struktura, da posao u vezi s njim bude realziran na način koji omogućuje uvid u pravo stanje stvari. Jer, bez toga u vodu padaju i sve druge, prije svega razvojne ambicije.

A kako se na sve to gleda ovdje? Ako je išta izvjesno, onda je izvjesno da popis u BiH nema dimenziju koju ima svugdje u svijetu. U pripremi popisa, recimo, nacionalne vođe i organizacije imali su akcije kakve se sresti teško može bilo gdje drugdje. Popis je, još konkretnije, izdizan – a to se čini i danas – na ravan prvorazrednog pitanja nacionalnog opstanka. Uzduž i poprijeko je, primjerice, moguće sresti jumbo-plakate kojima se upozorava Hrvate kako je popis s točno utvrđenim načinom ponašanja bukvalno pitanje nacionalnog opstanka. Drugi su, opet, a s ciljem motivacije vlastitih suplemenika – i opet s istim uputama – razvijali spotove kojima su zloupotrebljavana i djeca predškolskog uzrasta. U čitavu priču su se, na koncu, i na krajnje neprimjeren način, uključile i religijske zajednice. Popisujte, poučavaju vjerski službenici svoju pastvu, sve što ikakve veze ima s vašom krvlju – do devetog koljena dakle – pa bilo gdje u svijetu se nalazilo. I neovisno o tome jesu li vam za popis zeleno svijetlo dali ili nisu.

Drugu stranu lica pokazao je i sam proces popisa. Na granici sa Srbijom je, recimo, zaustavljena osoba koja je – a radi se o jednom od popisivača s prostora Srebrenice – popisni materijal prenosila u zemlju istočnih susjeda. Naknadno je, istina, reagiralo središnje državno povjerenstvo nalogom da se popis ponovi u pet popisnih krugova ove općine – a protiv prekršitelja zakona podnese prekršajna prijava. Pitanje je, međutim, je li srebreničko iskustvo i jedino – ili su, eventualno, prelasci granica jedna od pravilnosti ovih popisa.

U javnost su izišle i pritužbe građana u vezi s osobnim iskustvima koja s popisivačima bijahu prisiljeni proživjeti. Ljudima se, recimo, upisuje entitetsko državljanstvo iako ga oni sami ne žele. Bez njihove suglasnosti im se, potom, unose i mnogi drugi osobni podaci. Umjesto „Bosanke“, žali se izvjesna gospođa – kako se sama izjasnila – popisivač ju je „štrihirao“ kao Bošnjakinju – uz dodatak, dakako, da je „Bosanka“ automatski gura u „Ostale“. A to bi, bože moj, bio smrtni grijeh – i udar na vlastiti narod dakako. No, prikazano iskustvo nije i najgore. Druga se, i opet gospođa, žali kako joj je popisivač u vezi s nacionalnom pripadnošću ponudio samo tri mogućnosti opredjeljivanja – one u vezi s tri konstitutivna naroda. A „Ostali“? Njih je vrli popisivač, pitanje je samo da li i svojom voljom, zaboravio – usprkos i upornom istrajavanju gospođe. Jednostavno – kako pročitah – na njegovim popisnim listama takvih nema.

Na masu nepravilnosti s čisto ideološkom pozadinom upozoravaju i političari. Po onome, pak, što uspjeh upratiti, pritužbe su vezane uglavnom za prostor Republike Srpske. Tamošnje institucije, ako dobro razumjeh, čine sve da onemoguće popis bošnjačkog dijela stanovništva. Angažirana je, navodno, čak i Geodetska uprava ovog entiteta kako bi provjerila stanuje li u bošnjačkim kućama tko ili „zjape“ prazne. A zadatak je, očito, utvrditi ovo drugo.

Da sve ne ide kako bi i trebalo priznaje čak i Središnji popisni biro Agencije za statistiku BiH. Iako se sve to nastoji prikazati kao „sporadično kršenje popisne procedure“, priznavanje postojanja problema se – uz dodatak, doduše, kako će se u dojavljenim slučajevima adekvatno i reagirati – nije moglo izbjeći.

Dosadašnji tijek popisa, po svemu sudeći, daje razloga za sumnju kako su na djelu svojevrsne popisne prijevare. Ali, čemu? Što se, hoću reći, od takvog popisa može dobiti? Krajnje pojednostavljeno, hrpu statističkih laži koje na korist ne mogu biti nikome – planerima društvenog razvoja posebice. Korist od njih, istina, mogu imati projektanti nastavka međusobnog nacionalnog sukobljavanja – pa i nekog novog klanja. A običan, mali čovjek? On ni slučajno. Naprotiv, popisima iskonstruirane laži mogu biti dodatno iskorištavane protiv njega – da ga se dalje gura u torove i na bojišnice. I da mu se i dalje uzima pravo na normalan život – i na normalnu budućnost.

Sve procjene su, naime, i sve prethodne godine, upućivale na zaključak da je rat ispostavio i „demografski račun“. Da je, drugim riječima, s predratnih gotovo četiri i pol, broj stanovnika pao na razinu ispod četiri miliona – na, prema procjenama Svjetske banke, nekih 3,83 miliona.

Tko, međutim, može imati koristi od radikalno drugačijih brojki sutra – pokaže li se, primjerice, da je Svjetska banka promašila i da nas je koliko hoćete više – više i od črtiri i pol miliona? Kome bi, potom, koliko sutra, mogli koristiti podaci o radikalno drugačijem broju pripadnika triju konstitutivnih naroda  – i Bošnjaka i Srba i Hrvata – od onog koji odgovara stvarnosti? Recimo da me razlozi pristojnosti – iako osobno ne spadam među one koji se busaju u nacionalna prsa – tjeraju na suzdržanost u odnosu na druge – Bošnjake i Srbe. Kome, međuti – apstrahiram li njih – mogu koristiti podaci o broju Hrvata koji je radikalno drugačiji od onog  na koji u prethodnih nekoliko godina upozoravaše mnogi – od demografa do Katoličke crkve? Hoće li im, recimo, život olakšati podatak da ih je ovdje i danas sedam-osam stotina tisuća – pa, ako zatreba, i više od toga? A, kako je krenulo – barem prema informacijama koje do mene dolaze – moglo bi ih biti k'o nikad. U mojoj zapadnoj Hercegovini posebice.

Pita li se mene, iza poziva na nacionalno i konfesionalno opredjeljivanje ne stoje nimalo bezazlene ambicije. Dapače. Svaka od triju dominantnih etnonacionalnih filozofija ima svoju računicu. Velikomuslimanskom ekstremizmu to bi, koliko sutra, moglo poslužiti kao zeleno svijetlo za priču o BiH kao ekskluzivno bošnjačkoj zemlji – i pravima Srba i Hrvata koja su identična onima koje bošnjački narod ima u Srbiji i Hrvatskoj. Kod srpskog radikalizma bi, pak, podatak o čistoći RS-a mogao biti iskorišten kao vjetar u leđa zahtjevu za ovim dijelom BiH kao suverenom državom srpskog naroda. Kalkulacije, međutim, imaju i sljedbenici reducirane ambicije „Hrvatske do Drine“. Nije li, naime, išlo do Drine, napučavanjem prostora od Stoca do Livna bi se barem mogao pojačati zahtjev za zasebnom, hrvatskom republikom – zvala se ona Herceg-Bosna ili, eventualno, Čović-bantustan. A što s ostalima – Hrvatima izvan tog prostora? Što bi veliki vođa rekao, dvije ih volje – neka se presele ili nestanu.

(DEPO PORTAL//BLIN MAGAZIN/aa)