Prof.dr. Ivan Markešić: O Caru Konstantinu Niškom riječ je

Ponekad se u životu pojedinca, ali i zajednice u kojoj on živi, pojave trenuci u kojima je moguće započeti neki novi način odnošenja s drugima s kojima do tada – iz bilo kojih razloga – nije bilo moguće surađivati. A to znači da i neka mjesta kao i povijesni događaji koji su se u njima dogodili mogu u tim i takvim okolnostima sasvim iznenada postati začetnici, klijalište, nekih novih susreta i sasvim novoga međusobnog razumijevanja. Takva šansa pruža se ove, 2013. godine, gradu Nišu, u Republici Srbiji, u kojemu je prije više od 17 stoljeća rođen rimski car Konstantin I. Veliki, isti onaj car koji je 313. godine Milanskim ediktom kršćanstvo učinio (proglasio) ravnopravnom religijom svim drugim religijama onodobnoga Rimskog Carstva.

 

konstantin spomenik

Spomenik Konstantinu Velikom – “Pontifexu Maximusu”- u Nišu

 

Mnogi će upitati, a što ta obljetnica nakon toliko stoljeća međusobne kršćanske razjedinjenosti, može još danas donijeti novoga? Zar netko očekuje da će pravoslavni Istok prihvatiti nadređenost katoličkoga Zapada, odnosno da će katolički Zapad dopustiti da mu se ortodoksni Istok čak i približi, a kamoli da mu barem postane jednakopravan?

 

Ne želeći prejudicirati konačan ekumenski ishod ovogodišnje proslave 1700. obljetnice Konstantinova proglasa, želio bih ipak reći nekoliko riječi o ovome povijesnom događaju.

 

Evo te priče

 

Za povijesnu kontekstualizaciju postajanja kršćanstva državnom religijom, a samim time i religijom, u čijem okviru i na čijem nauku će se formirati nova svjetska civilizacija, bitni su kako 313. godina tako i u njoj doneseni Milanski edikt. Tim ediktom (proglasom) kršćanstvo nije u religijskim slobodama samo izjednačeno s drugim religijama Carstva, nego je, kako sam nedavno pisao, učinjeno i povlaštenijom. U tekstu o Ediktu o toleranciji navodi se da je „u odnosu na ‘Galerijev edikt o toleranciji’ koji je sadržavao samo pojam snošljivost, ‘Licinijev edikt o toleranciji’, a njega su carevi Licinije i Konstantin dogovorili u Milanu u veljači 313. godine, predstavlja izraz mnogo šire i veće religijske slobode i u njemu se promiče i naglašava povlaštenost kršćanske crkve u tome što je tim ediktom Crkva mogla raspolagati vlasništvom koje je vraćeno iz državnoga i privatnog posjeda.“ (usp. „Toleranzedikte“, u: Lexikon für Theologie und Kirche, 2009., svezak 10., str. 101.). Dakle, u Milanskom ediktu, koji je i donesen samo radi kršćanstva, navodi se da se isključivo kršćanskoj, i ni jednoj drugoj religijskoj zajednici onoga vremena, moraju vratiti sva dobra koja su joj bila oduzeta, a koja su se nalazila ne samo u državnome nego i u privatnome vlasništvu.

 

Sasvim prirodno, nameće se pitanje – a zašto je to caru Konstantinu bilo uopće potrebno? Koje su ga političke, vojne i društvene okolnosti „natjerale, na taj postupak da do tada proganjanim kršćanima učini uslugu?

 

U intervjuu za njemački dnevnik Die Welt povjesničar Hartwin Brandt navodi da je Car Konstantin bio moćni brutalni političar koji je 312. godine pobjedom „u Kristovu znaku“ Rim učinio kršćanskim imperijem, milostivoga i dobrohotnog kršćanskog Boga „Bogom pobjednikom“, a kršćane dobrim građanima Rimskoga Carstva. Naime, u nastojanju da pobijedi i porazi svoje protivnike i da potom postane apsolutni vladar Rimskoga Carstva, Konstantin se poslužio najmoćnijom snagom – onom religijskom. Uvjerio se što su koliko su ljudi u stanju biti poslušni i podložni ako se prizna njihov vjerozakon, a koliko su spremni pružati otpor ako im to tko zabranjuje i ako ih zbog njihovih uvjerenja proganja, kao što je to kršćanima činio car Dioklecijan, pa i sam Konstantin. Bio je Konstantin toliko politički mudar da je znao da će pobjedu nad svojim protivnicima izvojevati bude li svirao na „klavijaturi religija i kultova“. Dok su njegovi suparnici svoje nade u pobjedu polagali vjerujući u „poganska“ božanstva – Jupitera i Herkulesa -, Konstantin je svoja nadanja polagao u božanstvo svojih vojnika, ali i velike većine stanovništva Rimskoga Carstva – u Boga Sunca. No, za ostvarenje „sna o apsolutnome vladaru“ bilo je potrebno imati mir u cijelome Carstvu. A kršćani su u njegovo vrijeme, unatoč svim progonima, posebno Dioklecijanovim, toliko demografski „uznapredovali“, da su činili već gotovo desetinu stanovništva Carstva. Trebalo je, stoga, imati i njihovu potpunu naklonost.

 

Nije stoga trebalo puno truda pa da Konstantin nakon bitke protiv Maksencija, 28. listopada 312. godine, poganskoga Boga Sunca „prešalta“ u kršćanskoga Boga. Taj „pontonski most“ između dvaju božanstava bio je veoma kratak i car Konstantin prešao ga je iz čisto pragmatičnih razloga. Odmah nakon spomenute pobjede, on je kršćanima u Rimu, neposredno uz „poganske“ hramove koje nije dirao, izgradio veliko okupljalište – Lateransku baziliku, da bi već 324. godine, nakon pobjede protiv cara Licinija, slijedeći staru antičku tradiciju, utemeljio grad Konstantinopol, Carigrad, današnji Istambul, kojeg, da ne bude zabune, nije uresio kršćanskim, nego bogomoljama rimskih božanstava.

 

Ne zaboravimo također da u to vrijeme traju veliki prijepori unutar ondašnje kršćanske zajednice kojima je učenje, odnosno dogma, bilo važnije negoli kult. Riječ je o borbi protiv arijanskoga krivovjerja prema kojemu Isusova božanska narav nije smatrana jednakovrijednom naravi njegova Oca, odnosno da i nije postojala sve dok je nije Otac stvorio. Iako još nije bio kršten, car Konstantin kao Pontifex Maximus, želeći imati mir unutar kršćanske zajednice, jedne između mnoštva drugih, koje su razdirale svađe o božanskim naravima Oca, Sina i Duha Svetoga, saziva 325. godine Prvi nicejski sabor i njime kao „poganin“ predsjedava. Na tome saboru donesena je Dogma o Svetome Trojstvu. Usvojeno je Nicejsko vjerovanje, kojeg se, proširenog s Carigradskim vjerovanjem (usvojenog na Drugome carigradskom saboru kojeg je 381. godine, godinu dana nakon svoga krštenja i priznavanja kršćanstva državnom religijom, sazvao car Teodozije Veliki), koliko znam, i danas drže svi kršćani.

 

Dakle, iako je kršćanstvo 380. godine službeno priznato religijom Carstva, sa sigurnošću se može reći da je ono to postalo upravo 325. godine, kada je sâm car Konstantin, premda tada još i nije bio kršten, sazvao spomenuti crkveni sabor kako bi na njemu bile riješene sve nesuglasice među prvim kršćanima. Struja koja je na Saboru pobijedila dobila je priliku ustrojiti Crkvu po uzoru Rimski Imperij. I to je provela dokraja – i ta struktura postoji od tada pa sve do danas.

 

Ipak, vratimo se mi caru Konstantinu. Jasno, njemu se „fućkalo“ za Dogmom o svetome Trojstvu. On se nije puno zamarao time jesu li Otac i Sin jednakovrijedne i vječne božanske naravi. Od ispravnosti kršćanskoga nauka, važniji mu je bio mir u Carstvu. Stoga je, kako navodi prof. Brandt, bio kršćanin kad bi se obraćao kršćanima, a sljedbenik Boga Sunca kada bi se obraćao svojim vojnicima.

 

Međutim, ono što mnogi prešućuju, a potrebno je barem ovdje naznačiti, odnosi se na sljedeće: Car Konstantin u želji za održavanjem apsolutne vlasti nije prezao ni od brutalnih i krvavih čistki unutar najbližih suradnika, pa čak i vlastite obitelji. Dao je tako smaknuti i vlastitoga sina. Ipak, sve to nije smetalo da Cara Konstantina nakon njegove smrti kršćanski teolozi počnu slaviti kao „divus“, kao Boga, čime se kršćanstvo, navodi prof. Brandt, moglo nazvati „kršćanstvo light“. U tome smislu, promatrajući ustroj zapadne Crkve, vidljivo je da je to vjerna kopija Konstantinova imperijalnog načina vladanja, uz napomenu da je Rimsko Carstvo počivalo na unutarnjoj vezi kulta i religije.

 

No, bez obzira ne sve njegove nemilosrdne bezobzirnosti u obračunu sa svojim protivnicima, mnogi u i izvan Crkve – kako Istočne tako i Zapadne – jednodušni su u svojim ocjenama da Caru Konstantinu pripada zasluga što je kršćanstvo steklo uvjete da postane državnom, carskom religijom i da se uspostavi čvrsta veza između kršćanstva i imperija. Reklo bi se da bez cara Konstantina ne bi bilo kršćanske Europe. Naravno, ostaje i dalje otvoreno pitanje, bi li se bez njega kršćanstvo moglo tako brzo razviti u državnu religiju Rimskoga Carstva? Odnosno, bi li bez toga njegova budućnost bila upitna?

 

Naravoučenije

 

Car Konstantin kao ni moderni „heroji“, svejedno kojega oni nacionalnog i konfesionalnog predznaka bili, nisu službovali u nekome od dječjih vrtića u kojima su biranim riječima poučavali dječicu – žensku i mušku – uzornome kršćanskom, židovskom ili pak islamskom zdravstvenom odgoju. Ne, ljudi čije vojne i političke uspjehe slavimo nisu svraćali do dječjih vrtića, osim ako je dječicu trebalo istrijebiti i nečije potomstvo zatrti već u povojima. A to znači da su Dioklecijan, Konstantin, Mehmed paša Osvajač, bili osvajači krvavih ruku. Zbog svojih uspjeha na vojnome polju (p)ostali su poznati u povijesti. A povijest, ta učiteljica života, pokazuje nam veoma zorno da uvijek postoje religije i ljudi koji su u stanju, ponajviše radi vlastitoga opstanka – kakva li apsurda! – zločine svojih „junaka“ učiniti svetim, dobrohotnim, ili ih pak prešutjeti, i to samo za to što je nama, našoj vjerskoj zajednici taj i takav vojskovođa omogućio da budemo ono što jesmo.

 

Naime, neće ovo biti prvi put da hrvatski kršćani, srpski hrišćani i bošnjački muslimani slave svoje progonitelje ili pak progonitelje i istrjebljivače onih drugih i malo drukčijih. Sjetimo se već tradicionalne fešte u Hrvatskoj i Splitu „Dani Dioklecijana“, ili pak u Bosni „Dani Mehmed paše Osvajača“, ili evo, u Srbiji, proslave „Konstantinovi dani“. U Nišu se već dodjeljuju i „Konstantinove stipendije“.

 

Pretpostavljam, dakle, da nas još nitko iz bliže i dalje okolice kršćanskih/hrišćanskih crkava nije upozorio na zločine koje je počinio Car Konstantin. A to nije učinjeno stoga što ti zločini nikoga u kršćanskim crkvama „ne diraju“ u dušu. A zašto bi ih i dirali i zašto bi se o njima i govorilo? Sitnica! Pa, Car Konstantin, koji uopće nije bio kršćanin, „našoj“ religiji omogućio je da postane svjetskom religijom. U tu svrhu stvorena je i „živa“ lažna legenda o tome da mu se prije odlučujuće bitke protiv Maksencija u oblacima ukazao znak križa i da je iz oblaka čuo snažan i gromak glas: „In hoc signo vinces! U ovome ćeš znaku pobijediti!“ A čovjek je, da ne bude zabune, u tom vremenu još uvijek vjerovao u Mladoga Boga Sunca.

 

in hoc signo vinces

Glas s Neba: „U ovom ćeš znaku pobijediti“

 

Međutim, o Konstantinovim velebnim pobjedama govorilo se zacijelo prigodom susreta srpskoga patrijarha Irineja s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem i dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem u beogradskoj Patrijaršiji, u utorak 7. kolovoza 2012. godine, kada je patrijarh Irinej, prema pisanju IKA-e i Glasa Koncila, predstavio hrvatskim biskupima program proslave 1700. obljetnice Konstantinova edikta o slobodi kršćana i pripreme ove proslave u Nišu te „izrazio uvjerenje kako bi susret pape Benedikta XVI. s drugim patrijarsima pravoslavnih Crkava tom prigodom u Srbiji bio od velika značenja za uspostavljanje odnosa povjerenja i pomirenja među Crkvama na općoj razini, ali da u tom pogledu postoje određene poteškoće te se nada da ih je, unatoč kratko vremenu, još uvijek moguće prevladati.“

 

No, kao što je poznato, predstavnici Srpske pravoslavne crkve, iz njima već „poznatih razloga“, na ovu proslavu neće pozvati rimskoga papu, svejedno tko on bio. Prema pisanju srbijanskih medija, očekuje se da će na proslavi sudjelovati oko 100.000 katoličkih hodočasnika. Svečano misno slavlje održat će se 21. rujna 2013. godine najvjerojatnije (zbog prostora) na pisti niškoga civilnog aerodroma “Konstantin Veliki“, a predvodit će ga Papin izaslanik, kardinal Milana Angelo Scola, uz suslavitelje – kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, i kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa sarajevskog. Sve ovo, ako jedan od njih ne bude izabran za papu.

 

A kakve sve to veze ima s nama Ramljacima?

 

E, vidjet ćete da ima! Kao prvo, iako već spomenuti Milanski proglas, kako smo vidjeli, nema nikakve izravne veze s gradom Nišom, a time ni s Republikom Srbijom, ipak taj lijepi i pitomi grad na bistroj i brzacima bogatoj rijeci Nišavi, ako za to bude dobre volje među dvjema Crkvama – Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Katoličkoj crkvi – može biti ove godine mjesto plodonosnoga susreta kršćanskoga Istoka i kršćanskog Zapada, mjesto u kojemu je moguće okrenuti novu stranicu u odnosima dviju kršćanskih crkava. Budu li se pitali obični niški Srbijanci, žitelji ovoga grada, ponajviše pravoslavni hrišćani, problema ne bi trebalo biti. Osobno sam se u to uvjerio boraveći u tome gradu prošle godine na poziv mojih dobrih prijatelja, sociologâ religije, prof. dr. Dragoljuba Đorđevića, s Mašinskoga fakulteta u Nišu, i prof. dr. Dragutina Todorovića, s Filozofskoga fakulteta u Nišu, da sudjelujem na znanstvenome skupu pod naslovom „Religija, verski i narodni običaji u pograničju“. Unatoč nedavnim, a i sadašnjim srbijansko-hrvatskim sporenjima oko svega i svačega, doživio sam tada taj grad kao mjesto koje ima i koje nesebično nudi jednu posebnu, lijepu, iskrenu i ničim patvorenu prijateljsku hrišćansku dušu. I to prema onima koji, kao što je bio slučaj sa mnom, nakon više od dvadeset godina sa strahom dolaze u Srbiju i koji se u njoj osjećaju kao stranci, uvijek sa željom da se što prije vrate doma.

 

Znam da ćete mi opet zamjeriti, zašto toliko osobnoga unosim u tekst u kojem bih se trebao baviti ozbiljnim stvarima, kao što je uloga rimskoga cara Konstantina I. Velikoga u povijesti kršćanstva i na njegovu nauku stvarane sasvim nove kulture i sasvim nove civilizacije. Da budem iskren, ne znam drukčije! A, želio bih da 1700. obljetnica Milanskoga edikta učini da svi koji budu na ovogodišnjoj proslavi, ponesu iz ovoga grada na Nišavi lijepe dojmove o gradu čiji ljudi nude ispruženu ruku da se započne nova stranica međusobnoga unutarkršćanskoga razumijevanja, a sve sa sjećanjem na čovjeka, bez obzira na to što je sve činio, i na njegovu odluku čije posljedice za povijest čovječanstva bile i ostale nesagledive. U svakome slučaju, Konstantin Niški je svojim odlukama mijenjao svijet i njima omogućio stvaranje nove civilizacije.

 

ivan markei

Evo me, uz čokaljčić rakije i u gangaškoj poziciji, u društvu srbijanskoga pisca Stevana Sremca i junaka iz njegove knjige Ivkova slava Kalči, na početku Kazandžijskog sokačeta u Nišu

 

Upravo stoga, iznoseći osobni doživljaj Niša i njegovih ljudi želio sam reći nešto o Konstantinu, njihovu sugrađaninu. Iako se moja gore iznesena slika o Konstantinu neće svidjeti mnogima od vas, a neke će možda čak i sablazniti, posebno ortodoksne katolike i ortodoksne hrišćane, to ni u kojem slučaju ne znači da moj tekst treba zamutiti onu drugu sliku – sliku koja pokazuje životnost i žilavost ideje o suživotu različitih vjerozakona. A da će to tako i biti, pokazuju i bosanski franjevci koji upravo u Nišu imaju svoju rimokatoličku župu. Sjedište Župnog ureda nalazi se na adresi: Jug Bodanova 1, SRB-18000 Niš (Tel. +381-18-511 279; Fax +381-18-249 696; e-mail: zupa-nis@eunet.yu), pa ako koga put nanese da se ima gdje navratiti i Bogu pomoliti. U taj grad, možda i na dulje vrijeme odlazi na đakonsku službu naš ramski suzemnik, fra Jozo Šarčević, neumorni promicatelj osloboditeljskog govora na portalu Prometej.ba. Neka mu je sretno i berićetno! I neka svakako navrati u kafanu Kazandžijsko sokače. Neće se pokajati.

 

prof.dr.Ivan Markešić

prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close