Mnogi svode ‘igru’ sutrašnjice na dvije države – Kinu i SAD. Već se skoro tri decenije umanjuje značaj Rusije – od supersile do trećerazredne zemlje u dva-tri koraka. Uz bezmalo ismijavanje, njeno se gospodarstvo poredi sa onim iz Italije. Osim, ako nije u tarapeutske svrhe, ova izvitoperena slika realnosti, ne služi nikome – štaviše iznimno je opasna. Da se ne zavaravamo, Rusija ostaje jedina zemlja na planeti koja može uništiti kompletnu Ameriku za manje od pola sata (preciznije, za 17 minuta).
Unavoidability of Sino-American Rift:
History of Strategic Decoupling
Autor: Prof.dr. Anis Bajraktarević
(O autoru: Anis H. Bajrektarević (1964, Sarajevo), je diplomata, istraživač, sudski savjetnik i stalni predstavnik pri UN-u Beču. Predaje na University IMC u Austriji kao profesor za Internacionalni zakon i globalne političke studije. Anis Bajrektarević je autor brojnih knjiga ; živi u Beču, Austrija.)
Analiza u PDF dokumentu
Mogući ishod Sino-Američkog pregrijanog odnosa:
Slijedi li promjena igre ili pobjeda ?
Amerikanci su do sada imali tri različita pristupa Narodnoj Republici: Od potpunog negiranja njenog postojanja do Niksonovog iznenadnog kohabitiranja. Konačno, kopernikanski obrat: SAD su primijetile da stvarnih ideoloških razlika izmedju njih i post Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak‘. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međusobnu ovisnost (veza zbog koristi): Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru ne obuzdavajući njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu radnu snagu te imitiranje u pokornosti.
Ipak, za obje zemlje ovako ‘ugovoren brak’ je bio mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Vašington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a američki Veliki Tech sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu – tehnološka monokultura susrela se sa političkom.
No, sada sa Covidom-19 (C-19), i igrom okrivljivanja, medeni mjesec se završio. Dok zapad predvođen SAD-om postaje razočaranje, Kina je izazvala reakciju umjesto da dobije globalnu podršku i divljenje. Nazire li se neki novi oblik globalne
centralizacije?
Ovih dana mnogi tvrde da je naš odgovor na C-19 planetarni fijasko, čije razmjere tek trebaju isplivati na površinu sa svojim rastućim nesrazmjernim i trajnim sekundarnim učincima, uzrokujući ogromne socio-ekonomske, političke i psihosomatske kontrakcije i konvulzije. (Ali, gore od našeg odgovora je naša ćutnja o tome.)
Ipak, da budemo precizni, nesreća C-19 uistinu nije donijela ništa novo u ionako usijane kinesko-američke odnose i rastuću binarizaciju međunarodnih odnosa: samo je pojačala i ubrzala ono što je bilo prisutno već neko vrijeme – rascjep između otuđenih centara moći, svaki na svojoj strani Pacifika, i nas ostalih. Nije ni čudo da je rad na cjepivu C-19 više utrka u naoružanju, nego suradnička humanistika.
Ovaj tekst ispituje pretpovijest tog raskola; te sugerira moguće ishode nakon trenutne krize. Također, govori o položaju i lokalitetu (te nj. izostanku, također). Napose, kada povjerujete da vam je geografija sudbina, tad i svoju povijest ugledate kao vjeru.
Podrijetlo budućnosti
Je li se naša povijest samo čini pregrijanom (nepredvidivom), dok je zapravo hladno predodređena? Da li je usmeravajuća ili zamisliva, dijalektička i eklektička ili ciklična, i upravo zbog toga cinična? Svakako, naša povijest upozorava (bez obzira vidi li se prošlost kao odredište ili sadržaj) Daje li nam to nadu? Što se dakle nalazi ispred nas:
sudbina ili budućnost?
Teorija voli da nas uči kako najveći dio naše civilizacijske vertikale zauzimaju opsežne debate o tome koja vrsta gospodarskog sustava je najprikladnija za dobrobit ljudi. Ipak, naša nam povijest drukčije zbori: Čini se da je manipulacija globalnom političkom ekonomijom (i korištenje straha kao valute kontrole) – mnogo više od
uvođenja ideologija – dominantan i vjerojatno trajniji način na koji ljudske elite obično grade, ili slamaju civilizacije, kao planirane projekte. Negdje tokom tog procesa, obmanulo nas je, te postalo samo sebi zamka. Kako?
Još od vremena Dejvida Hjuma i Adama Smita, …
Kompletna ANALIZA NA linku (17 stranica): Analiza u PDF dokumentu
Post Scriptum:
Mnogi svode ‘igru’ sutrašnjice na dvije države – Kinu i SAD. Već se skoro tri decenije umanjuje značaj Rusije – od supersile do trećerazredne zemlje u dva-tri koraka. Uz bezmalo ismijavanje, njeno se gospodarstvo poredi sa onim iz Italije. Osim, ako nije u tarapeutske svrhe, ova izvitoperena slika realnosti, ne služi nikome – štaviše iznimno je opasna. Da se ne zavaravamo, Rusija ostaje jedina zemlja na planeti koja može uništiti kompletnu Ameriku za manje od pola sata (preciznije, za 17 minuta).
Dakle, vratimo se relanostima: U različitim intenzitetima, ali kroz čitavu prijemodernu i modernu povijest, gotovo svaka svjetska velika sila ovisila je (a i dalje ovisi) od toga šta se događa u i oko Rusije. Od značaja nije samo veličina Rusije već i
njena apsolutna cetralnost na karti svijeta. Ona je važna, ako ne i više onda makar, koliko i sveprisutnost SAD-a, odnosno koliko i hiperprodukcija NR Kine. Dakle, tu je jedan neprekinut tok proizvodnje ka cijelom svijetu, tu je balansiranje prevelikim i centralno pozicioniranim, i tu je sposobnost da se kontrolisano crvotoči ulazak i nemetne od strane perifernog. Oscilatorna igra ova tri faktora je ono što karakteriše našu današnjicu.
Tekst – u nekoliko svojih verzija – do sada je objavljen u preko dvadeset zemlja na četiri kontinentna svijeta. Sa engleskog originala: Unavoidability of Sino-American Rift: History of Strategic Decoupling prevela Lejla Krehić (rev. autor)
magazinplus.eu
