Prof.dr. Anis Bajraktarević: Multikulturalizam je mrtav ili ga se boje u Europi?

Multikulturalizam je mrtav ili ga se boje u Europi?

(Bliskoistočna nafta i skrivena politička cijena koju Europa plaća za to)

(Prof.dr. Anis Bajraktarević )
magazinplus.eu

Postoji tvrdnja koja trenutno kruži EU-om istovremeno i cinična i varljiva: multikulturalizam je mrtav u Europi. Nije za čuditi se kako je  konglomerat nacija – država /EU  nezgrapno tiho prešao preko jednog od svojih najznačajnijih argumenata – onog europskog identiteta prema krilnim partijama donedavno predvođenim sa nekoliko izbirljivih i kontra- produktivnih vanjskopolitičkih aktivinosti.

Zaljev OPEC država (Organizacija naftno izvozećih zemalja) i Libija imaju daleko najnižu cijenu naftne ekstrakcije, zahvaljujući visokoj čistoći sirove nafte koja  pojednastavljuje i pojeftinjuje proces prečišćavanjabaš kao šta sa  približnom tačnošću otvorena topla mora  čine za brze i prikladne prekomorske pošiljke. Stoga, cijena nafte po barelu za Libiju i zemlje Perzijskog zaljeva je ispod 5 američkih dolara, a za druge  države članice organizacije zemalja izvozećeg gasa ispod 10 američkih dolara. Ovo je u oštrom kontrastu sa državama poput Sjedinjenih Država, Rusije Norveške, Kanade i mnogih drugih čija medvjeđa proizvodnja košta više desetina američkih dolara za barel prema mišljenju Internacionalnom energetskom agencijom. Shodno ovome iako  vrlo dostupna u trgovinskom smislu Europa plaća trenutačno plaća visoku političku cijenu MENA- og naftnog uvoza.

Dovodeći u uzajamnu korelaciju ugljikovodik sa sadašnjim političkim i socio – ekonomskim krajolikom znastvenik Larry Diamond otkriva da trenutno 22 države u svijetu koje zarađuju 60% i više od svog dotičnog bruto domaćeg proizvoda iz ulja i (gasa) su nedemokratski autoritativni režimi. Svi oni sa svojim ogromnim različitostima, vrtoglavim socio – ekonomskim rascjepima, oštrim političkim nejednakostima, i proteklim isključenjima, a da ne spominjemo sumornim kršenjima ljudskih prava.Za Gotovo polovinu navedenih država, prema godišnjim izvješćima američke nevladine organizacije koja provodi istraživanja na polju demokratije, političkih i ljudskih sloboda (Freedom House), se smatra da nisu slobodne, u suštini od strane zapadnjačkih medija te iste se smatraju  predominantno odgovornim za domaće i regionalne pobune, internacionalne oružane konflikte, gladi baš kao i za teroristička finansiranja i utočišta. Otuda, na oko 9 od 11 vodećih naftnih izvoznika  je postavljena diktatorska etiketa i/ili etiketa despotskih monarhija od vodeće akademije. Profesor Diamond to naziva demokratskom recesijom. Ako je tako, onda ne postoji jedinstven ekonomski ili politički indikator za MENU (Bliski istok – Sjeverna Afrika), niti regija koja bi nagovjestila „proljeće“  bilo čega odnedavnog, nego samo (prožimajuće ovjekovječenje ) ozbiljne i trajajuće recesije.

I odista moderna historija je prepuna primjera gdje razvitak zemlja izvoznica nafte je onemogućen iznenadno sretno pristiglim prihodima. Zaista prečesto novčani tok gasa nije pomogao, nego u konačnici odložio i izbacio sa kolosjeka nužno ekonomsko preinačenje i političku reformu. To je također često utiralo put za elitu, u domaćoj sredini percepiranu kao predatore, dok su u  vanjskoj sredini koristeći se CIA-im žargonom okvalifikovanikao „korisni idioti“. Premda vrlo povoljno ti režimi  u formi države zakupca  iskorištavajući  prihode za kupovinu i drugačije načine subvencioniranje socijalnog  mira,  kreiraju i  zaista to idalje čine jedan vid samozarobljavanja, uz uvijek izuzetno jako prisutnu psihološku i političku ovisnost za ugljikovodikom. Shodno tome pravo „proljeće“ za Bliski istok i za nas ostale će doći samo sa socio-ekonomskim razdvajanjem i preinakanjem uz socio  – političko izravnjavanje, te uz odlučno odbacivanje i udaljavanje od  postojanja bilo kakvog psihološkog efekta naftne zavisnosti. To nikako neće nastati sa čistom kozmetičkom promjenom onog ko rezidira u predsjedničkoj palači. [1]

U strahu  od ljevičarskog republikanskog pan-arabizma i naserizma, SAD ohrabruju i podstiču Saudijsku Arabiju da sponzorira postojeću i uspostavi novu veliku mrežu madrasaha (muslimanskih srednjih škola) –  podsjeća nas prof. Clevelend u svom glavnom radu: Historija modernog bliskog istoka. U posljednje tri decenije ovaj tigar je postao“ prevelik za voziti“, kako ističe Lawrence Wright u svojoj prosvjetljujućoj knjizi „Nazirući toranj“ o El –Kaidi. Wright konstatuje da iako pretstavljaju samo 1.5% svjetske brojke muslimana Saudijci finansiraju i u esencijalnom obliku kontroliraju oko 90% islamskih institucija od SAD-a do Kazahstana/ Xinjanga, i od Norveške do Australije. [2]

Insistirajući na suviše pojednostavljenoj i rigidnoj interpretaciji religijskih tekstova sektaških vehabijskih učenjaka(Salafista) dolazi se do zaključka da većina njihovih institucija uporedo sa indoktriniranim klericima je u suštini korumpirana čime  prevernira značajnu unutrašnju debatu o islamu i savremenosti.[3] Zadržavajući sebe u mučnom poricanju oni većinom i sa namjerom zadržavaju arapski i nearapski muslimanski svijet u opasnom konfrotacijskom pravcu kako između sebe tako i sa ostatkom svijeta. [4]

Da bi se ovo okončalo postoji tvrdnja koja trenutačno kruži EU-om: multikulturalizam je mrtav u Europi. Toliko od nakupina nacija-država, kao da su i one same živjele dugu, srdačnu i nevjerovatnu historiju multikuluralizma. Stoga svakako da je ova tvrdnja netačna.  I ne samo to, ona je i cinična jer sa namjerom upućuje na pogrešan put. Sama suština islamske Europe (prešutno ili ne) podržavane do jučer na Bliskom istoku, je ona vrsta islama kojoj je ta ista Europa danas domaćin.

Zašto i kako?! (Na pogrešnoj strani historije) Ko?

Mlade generacije Europljana su učene u školama o kompaktnosti zajednice (jedinstvenosti) entiteta zvanog EU-a. Međutim, čim prije se jave ozbiljni vanjski i unutrašnji sigurnosni izazovi složeni dijelovi istinski historijske Europe ponovo isplivavaju na površinu. Ranije u Alžiru, Egiptu i Libanonu a onda i Iraku (sa izuzetkom Francuske) i sada sa Libijom i Sirijom: Centralna Europa se pokazala  neodlučnom da djeluje Atlanska Europa željnom, Skandinavska Europa odsutnomIstočna Europa oportunističkom, a rusofonska Europa kontrirajućom. Anglo-američko bombardovanje Libije 1987. godine pod vodstvom Regana je bila jedinstvena lov na glavu kažnjavajuća akcija. Ovoga puta Libiji (i trenutno Siriji) je data različita vrsta zadatka. Značajno prisustvo Kine u Africi: uspješni zaobilazni dogovori o plinu između Njemačke i Rusije (koji će lišiti Istočnu Europu od bilo kakvih tranzitno-vezanih bonus pregovaranja, te će prešutno postaviti zajednički rusko-njemački efektivni pritisak na baltičke države, Poljsku i Ukrajinu): smjelost (zbog naftno – finansijske i strategijske emancipacije) Irana[5], i konačno zbacivanje režima prijateljski nastrojenih prema EU, poput onog u Egiptu, Tunisu i Jemenu – sve u kombinaciji mora imati aktivirana alarmna zvona duž Atlanskog Europe. [6]

Prema tome, u odgovoru na krizu MENA Europa nije uspjela da zadrži široki jednoglasni konsolidirajući podsjetnik i polaznu tačku za učestvovanje sviju sa svojim strategijski usmjerenim komšilukom, iako je imala institucije, interes i kredibilitet da to učini – kao što je to učinila ranije u svom domu; tihim provlačenjem ispod ruke jednog od svojih najvažnijih pitanja, onog vezanog za europski identitet; sa ciljem da pobjegne antipolitici (politika u uzmicanju)preobučenoj u obliku   zapadno-europskih krilnih partija. Naposljetku „posljednji svijetski kozmopolita“ je ugrozio svoju sopstvenu perspektivu i diskreditirao svoje sopstvene promjenjive principe moći.[7]Dobitnik  Nobelove nagrade za mir 2012. godine je uradio to tako što je potkopao vlastiti institucionalni okvir, proces barselona, kao specijalizirani segment od maroka do Rusije, politika europskog susjedstva i euro-med partnerstva. [8]

Jedino direktno učešće kontinenta je bilo u rangiranju između selektivnih diplomatskih delegitimizacija (Gebelizacijom medija sa ciljem da ih osposobi za to) i kažnjavajućim vojnim angažmanom preko atlanske i Europom vođene koalicije dobrovoljaca (Libija, Sirija).[9]Konfrotacijska nostalgija je prevagnula nasuprot instrumenata dijaloga  i institucija  koncenzusa.[10]

Posljedice su i više nego upečatljive: vrsta islama koju je podržavala EU ( i sredstva raspoređena da to učini) na Bliskom istoku do jučer, je ona vrsta islama (znači ona koju koristi) koju Europa dobiva danas.[11] Malo je za začuditi se da islam u Turskoj[12]ili u Kirgistanu ili Indoneziji je jasan liberalan i tolerantan dok je onaj u sjevernoj Europi odbacujući, sužen i pun osvetoljubivog samopouzdanja.

________________

Anis Bajrektarević je šef katedre i profesor Međunarodnog prava i globalnih političkih studija na Univerzitetu u Beču, te član više prestižnih instituta i stručnih magazina u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Njemačkoj, Norveškoj, Grčkoj, Rusiji, Kini i Indoneziji. Rođenjem je Sarajlija, koji je svoj prvi vanjskopolitički tekst napisao za tadašnje Dane prije skoro 30 godina.

 

Anis H. Bajrektarevic, Geopolitics of Energy Editorial Member

Chairperson for Intl. Law & Global Pol. Studies

Vienna, 12 DEC 2012

contact: anis@bajrektarevic.eu

Ovaj članak je isječak prevoda sa adrese: „Od Lisabona do Barselone  – svi zaboravljeni instrumenti EU“ prezentovani na Crans Montana Forumu 18-20 oktobra 2012, Ženeva, Švicarska

 

Tekst je do sada preveden na francuski, španjolski, ruski, njemački, italijanski, bahasa (Malezija), češki, slovački, švedski, finski, latvijski i turski, te objavljen u 29 zemalja na četiri kontinenta svijeta. Sa originalanaEngleskomjeziku: ‘Multiculturalism is d(r)ead in Europe’ prevela: Mr. sc. LjerkaSkelin i Anela Lisica

 _______________

[1]Većina posmatrača bi se složila dok je tzv. arapsko proljeće bilo van arapskog dohvata ono  je bilo još uvijek jako daleko od postajanja pan-arapskog nego je više ličilo na socijalnu revoluciju (prema izvještaju Al –Jazeere), više serija događaja, neko neki usmjereni proces. Prokanalisati nešto neočekivano upalno, preko arapa ali izbjegavajući pan  – arabizam baš kao i bilo kakvu iskrenu temeljitu socio-ekonomsku reformu i političku emancipaciju moguće je postići samo obasjavanjem baklje islamizma. Za jednu stvar kako se sada čini suzbijanje facebook revolucije preko MENA je bilo strategijsko skretanje pažnje nevino preobučenoj u zabavne banalnosti umreženih društvenih medija.  Upotpunosti istu ulogu će te mreže igrati također negdje drugo.

[2]Međutim, korozivno djelovanje velikog novca, (nadređujuća ruka ušutkivanja) u politici i društvima za zaštitu ljudskih prava  je tako velika da bilo kakva diskusija o Saudijcima  pretstavlja jedan od najvećih tabua našeg vremena.

[3]Nedvojbeno postoje određene ideološke podudarnosti između Sovjetskog komunizma, post kolonijalnih ljevičara, egalitaraca i republikanaca. Idalje post  – sovjetska i post – komunistička Rusija ostaju na istoj poziciji prateći svoj osnovni geopolitički princip. Pan –arabizam je jedina bliskoistočna  protivteža i alternativa snažnećem vehabizmu ili novo nadolazećem, snažnećem novo – otomanskom islamizmu. Muslimansko bratstvo vehabija možda ima određenu draž među suntima u centralnoj Aziji, Kavkazu i unutar Ruske Federacije, međutim za razliku od njih pan-arabizam ne posjeduje istu čar, koji uz to zapećaćuje Tursku i štiti rusko – turkofonsko dvorište također sa te strane. Sa druge strane, republikanski pan-arabizam je smatram direktnom prijetnjom za Savjet kooperacijskih zalivskih zemalja koje su ujedno čuvari leđa SAD-a. Više neprovjerena  Al-Qaida je uspjela da u međuvremenu lično prepiše ekskluzivni monopol nad islamizmom. Ličnom samoproglaševajućom navodnom borbom za restauraciju sunitske zajednice ona je ustvari iskvarila i utišala sve bitne debate bez napora  u arapskom svijetu. Nijedan strategijski zadatak do sada nije uspio da djelotvorno skrene pažnju arapskog svijeta sa njihovih sopstvenih socio – civilizacijskih, kulturoloških ekonomskih te političkih pitanja. Ustvari Al- Qaida je izgradila samo radikalnu i oružjem dobro opremljenu ideologiju vehabizma – jedne sekte koja vuče porijeklo još iz 19 stoljeća,  od arapskih poluostrvskih plemena, te na njihovom putu za borbu i oslobođenje za oslobođenje od Osmanlija spriječenog u to vrijeme od imperijalne Britanije – konačno uništenih stoljećima dugom kalifatsko – otomanskomvjerskom zajednicom.To ima vrlo malo veze sa religijom samoj po sebi.

[4]Ovim mi ne diskutujemo o katastrofalnom imidžu muslimana kreiranog i finansiranog od strane Saudijsko – Katarskog  “sturm phalanges”koje se kriju u afganistanskim pećinama, te njihovog dirigenta Saudijskog Rasputina/vehabijskog Houdinija donedavno lociranog u Pakistanu i izvanpravno “penzionisanog”.

[5]Procjenjuje se da Iran i Sirija na ruskom jugo-zapadnom boku imaju ključnu ulogu kao sigurnosni tampon. I zaista Teheran je u konstantnoj potrebi za diplomatskom zaštitom iz Moskve. Zauzvrat, on se uzdržava is sopstvene islamske projekcije te štiti Kavkaz i Centralnu Aziju, koji se uz to smatraju ruskim strategijskim dvorištem od agresivnog vehabizma.  U drugu ruku, smjelost (drskost) Irana, pretstavlja savršenu ispriku za pojačavanje proturaketnog štita, koji je da bude dovoljno interesantno tim prije opasan za Rusiju, nego što odvraća Iran, kako je nedavno stacionirani američki domoljubni projektil u Istočnoj Europi i Turskoj pokazao. Da ne spominjemo da to ozbiljno ugrožava, CFE ugovor iz 1990-te, budući da su SAD-e jednostrano povukle na 30 godina u službu ABM sporazuma iz 2002. To samim time pretstavlja popriličan izazov za OSCE-u pod stražom političko vojnu CSMB koorporaciju među Organizacijom 56 zemalja članica.

[6]Pored toga objavljeno smanjenje amerićkog fizičkog prisustva u Afganistanu, njegova ograničenja u približno propaloj nuklearnoj državi Pakistan ogromna proširenja van normalnih granica koje je pretrpio jugozapadni bok, euro-azijskog kontinenta baš kao i nedavno povučena američka vojska iz Iraka sve se to osjećalo  na GCC (U Francuskoj, Izraelu i Turskoj također)kao opasno izlaganje susjedstvu u porastu opasnog Irana, baš kao Rusiji i Kini iza njega. Upravo sada Sirija plaća zamjenjujuću ratnu cijenu za to: ova multireligijska država mogla bi završiti upotpunosti sagorenostvarajući opasni sigurnosni vakum u srcu MENA-e. Ili, koristeći se tačnije rijećima jednog frustriranog starijeg francuskog diplomate koji mi je nedavno rekao u Briselu: “ mi moramo da brzo deligitimiziramo legitimnu sirijsku vladu i oborimo Al-Assada sa ciljem da uvjerimo  Izrael da ne bombarduje Iran…”

[7]Zalivske OPEC države i Libija imaju daleko najnižu cijenu naftne ekstrakcije zahvaljujući visokoj neprerađenoj čistoći mjerenoj cjelokupnim osobinama kao što su agregacija, iskopne dubine, viskozitet, težina, stepen sumporne kiseline i drugi zagađivača, što sveukupno pojednostavljuje i pojeftinjuje proces prečišćavanja. Ovi izvođači uživaju približnu blizinu otvorenim  toplim morima za nisku cijenu brzim i udobnim prekomorskim isporukama. Odatle, cijena za barel nafte za Libiju i zemlje Perzijskog zaliva ide ispod 5 američkih dolara, dok je za druge OPEC članice ispod američkih dolara. Ovo je u vrlo oštrom kontrastu sa zemljama poput SAD-a, Rusije, Norveške, Kanade, čija medvjeđa produkcija košta nekoliko desetina američkih dolara za barel – prema izvještaju Internacionalne Energetske Agencije (IEA). Stoga, iako je ona trgovinski  poprilično dostupna, Europa danas plaća visoku političku cijenu  MENA-og  naftnog uvoza.  Europski potrošači su s druge strane većinom neobavješteni za ove često prikrivene cijene nafte.

[8]Pozornica MENa-e je smještena na jednoj od najfascinantnijih lokacija u svijetu. (duž Balkana – Kavkaza). Ona ustvari pretstavlja jedini postojeći zemljišni koridor koji spaja tri kontinenta. Također sadrži preko polovine svjetski dokazanih uljno – gasnih rezervi. (56% ulje i 46% gas). Shodno tome apsolutni je imperativ za vanjske / periferne snage da dominiraju takvom od ključnog značaja geo-ekonomskom i geopolitičkom pozornicom jednostavnim zadržavanjem njegovog centra mirnim. (za primjer spriječavajući bilo kakvu emancipaciju koja bi mogla nastati kroz domaću socio-političku modernizaciju). Ovo je onaj isti imperativ koji je dominirao racionalno unutrašnjom Europskom,i azijskom machipolitikom stoljećima. Nije za čuditi se da je takmičenje na MENA-oj pozornici koja posjeduje dugu historiju dominacije ili ometanja, (većinom Versajske Anglo-Francuske iscrtane granice) je ozbiljno nedjeljivo, i nepredvidivo. Region je predominantno naseljen sunitskim arapskim muslimanima. Sa svojom visokom gustinom naseljenosti i demografskim rastom koji je jači od onog ekonomskog ova izuzetno mlada srednja populacija ( sa prosječnom dobnom starosti od 23-27 godina) je populacija u kojoj većinom prednjače mladi nezaposleni ili nedovoljno zaposleni ali socijalno mobilisani i često gnjevni muškarci. Politička radikalizacija (stavljajući u stranu šijitsko – sunitski i muslimansko – jevrejski antagonizam) je zasigurno jedan od najprikladnijih instrumenata tihe kontrole usmjerenog prema očuvanja vladinih autoritativnih slabosti, ako ne osposobljenosti. Nije za čuditi se da u svakoj i svim većinski sunitsko-muslimansko-balkanskim MENA državama sekularnog republikanskog tipa gdje su vanjske sile između ostalog posredovale političkom dogovoru, te iste države bivaju obavijene u ovjekovječenim nestabilnostima te na taj način paralizovane. Do sada nijedna monarhija nije bila značajno zahvaćena. Od Bosne ( skoro 20 godina poslije), preko Kosova, Afganistana Iraka i Libije (baš kao i u post – proljećnom Egiptu,  Tunisu ili Jemenu), u svim tim mjestima je namjenski postavljena disfunkcionalna i neodlučna centralna vlada.

[9]U mom teksu Libija – Nesnosa lakomislenost jer je Afrika izjavio sam dosta prije Gadafijevog pada sljedeće: „Gadafijeva vlada je bila totalitarna ali post-Gadafijeva vlada će biti disfunkcionalna (kao i u ostalim državama gdje je NATO posredovao u posljednih  15 godina). Post – Gadafijeva Libija će biti nažalost teritorij. Bit će utabani prostor dubokih političkih, teritorijalnih ekonomskih i socijalnih problema pobuđenu rastućim gotovo samoovjekovječenim sektaškim nasiljem ( i unutar plemenskim krvnim osvetama)…da zaključimo sa Hantingtonovom mudrošću o sudaru civilizacija: kada većinski kršćanske zračne snage bombarduju većinski muslimansku državu četiri  neprekidna mjeseca i nastavljaju to činiti kroz cijeli muslimanski Božić – sveti mjesec posta Ramazan i Eid –ul Fitr, to zasigurno neće doprinijeti održanju sekularizma i unijeti lokalnu demokratizaciju, niti će biti od pomoći u regionalnoj borbi protiv islamskih radikala.“ Postoje, također i neki drugi Hantingtonovi paradoksi, primjera radi više od jedne decenije SAD-e imaju veći broj političkih zatvorenika zatočenih na kubanskom tlu (Gvantanamo) od samog Kastrovog režima.  Ovo svakako niti služi kao primjer pravde niti doprinosi demokratizaciji, pa dolazilo to od MENA-e ili sa američkog kontinenta.

[10]Grupa prijatelja Sirije, indukovala je priznavanje tzv. sirijske opozicije, što praktički znači da je Sirija sada u ratu sa Turskom. U ovom trenutku dopustit ću sebi da predvidim i budem poučan: pad Al – Assada bi sasvim sigurno povukao okidač raspadanja Sirije. Također bi doveo do formirane federalizacije Iraka u očajnom pokušaju da se prevenira njegov totalni raspad baš kao što bi doveo  do ozbiljne krize libanske i jordanske državnosti bez nadoknade štete. Onda bi se učinilo da je pobjednik na kratke staze Izrael zajedno sa GCC monarhijama. Ali dapače, gledajući na duže staze (uz čak okupirane sjeverne dijelove Sirije od strane turske vojske već neko vrijeme), pobjednici bi bili Kurdi i Šije. Dosljedno tome bilo kakvo proglašenje kurdske države za vrijeme Erdoganove vlade ( kao i Iraka), ne bi opstalo, dapače stvorilo bi dovoljan broj neprijatelja kako doma, tako i u bližem susjedstvu. I premda su  MENA-i kršćani i otuđeni, na zavidnoj poziciji i prestrašeni savremeni suniti  su ipak gledajući na duže staze dugoročni gubitnici.

[11]Bučne su ustvari glasne sitnice koje uvijek dovode do zataškivanja konteksta, baš kao što će uveliko fabrički proizvedena emocionalna krivica oduzeti razlog.

[12]I dok postoji  neslaganje glasova oko europskog kontradiktornog rada  zasnovanog više na samoeliminaciji EU iz regiona dotle Turska pokušava da sebe ponovo  pokrene. Tzv. neo-otomanizam trenutne (anadolijska istočno ruralna baza moći) vlade usmjerava državu u centar velikog cjenjkanja kako za Rusiju tako i za SAD-e. Za ovu trojnu plejadu u razvoju premijer ministar Erdogan želi da odredi svoj sopstveni ritam. Sa minulim arapskim proljećem niti će Rusija uspješno održati svoje prisustvo na Bliskom istoku na striktno pan-arapskom svjetonadzoru niti će SAD-e uspjeti da politički i moralno opravdaju svoje odstupanje od apsolutističkih monarhija pobuđenih sa stidljivošću u vidu prezrivo odbačenog i nesnosnog vehabizma. Ankara pokušava da postigne nešto više dovoljno efikasno što će biti spoj sekularno modernog  ali u isto vrijeme i dovoljno tradicionalno tolerantnog i emancipovanog islama te ga u isto vrijeme raširiti čineći ga atraktivnim budućim modelom preko čitavog Bliskog istoka. Jednostavno,  Bosfor se pobuđuje kao empirijski dokaz da islam i modernost mogu da idu ruku pod ruku zajedno. Čak štaviše činjenično gledano Turska je posljednja europska nacija koja još uvijek bilježi obostrano kako demografski tako i ekonomski rast. Ako ćemo ići još dalje, Ataturkova Republika je uveliko i nadaleko najuspješnija  muslimanska država na svijetu. Nikada nije počivala svoj razvoj na nafti ili izvozu drugih artikala široke potrošnje. nego na izraženom socio-ekonomskom sektoru i solidnim demokratskim institucijama. Ovo je teška kritika ne samo za Rusiju nego primarno za nesigurne režime saudijske kuće (i druge GCC autokratije) koje žive pod direktnim pravilima kraljevog dekreta, država koja u svojoj dosadašnjoj prošlosti u postpunosti zavisi od naftnog izvoza, država  šumeće sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.  Nije za začuditi se da na ideološkom bojnom polju dvije neprijateljske partije će dominirati Bliskim istokom koji je trenutno u procesu samoispitivanja boreći se sa još jednom rundom teškoća. Ishod će biti značajno iznad arapskog svijeta i odjekivat će širom sunitsko – muslimanskog svijeta. Ankara namjerava  da opravda da islam promoviran na arapski način je toksičan, da separatističko-sektaška vehabistička ideologija samoograničava muslimane i drži ih na pogrešnoj strani istorije spriječavajući njihov socio-ekonomski razvoj. Oni to čine, Turska tvrdi držanjem muslimana u stalnom pravcu sukoba sa ostatkom svijeta, dok sa druge strane islam promoviran na turski način nije oružjem opremljena ideologija nego modus vivendi (model suživota), koji dozvoljava razvoj i prihvatljiv je za sve uključujući i ne muslimane sa stoljećima dugom istorijom uspjeha.

Prethodni tekstovi:

Prof.dr. Anis Bajraktarević: „Pariški atentatori su islamofašisti“

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close