Problem banaka u EU koje su prevelike da bi propale još nije riješen

U proteklih pet godina Evropska komisija objavila je bezbroj prijedloga za re-regulaciju bankarskog sektora i rješavanje problema previše-velikog-da-propadne (“Too-big-to-fail – TBTF) bankarstva.
Dok je određeni napredak postignut,još ima dosta toga da se uradi za prevazilaženje TBTF, uključujući i strukturalne reforme megabanaka i uvođenje obavezujućeg leverage ratio, među ostalim mjerama, navodi se u izvještaju Finance Watch, objavljenog prije neekoliko dana, koji pruža pregled finansijskih propisa EU (prošlih i onih koji su još u raspravi) a koji se odnose na TBTF pitanje i procjenu onoga što ostaje da se uradi, Pritom, u fokusu su tri glavna pitanja:
– da li je sposobnost banaka za upijanje gubitaka poboljšana i da li je to dovoljno da se zaštiti novac poreskih obveznika?
– je li trenutni regulatorni okvir vjerodostojan za suočenje sa velikom krizom?
– da li su javne institucije dobro opremljene da se bave budućim finansijskim krizama i da li će supervizija TBTF banaka biti poboljšana

Novi Tier 1 kapitalski zahtjev i dalje je izuzetno nizak i ostavlja finansijski sistem još uvijek značajno izloženim za male padove u vrijednosti imovine/gubitke.
Paket zadržava istu metodologiju kao i ranije za izračun rizične aktive: previše složenu, ograničenu i samokalibrirajuću metodologiju.
Finance Watch preporučuje realizaciju jednostavnijih, kraćih i transparentnijih propisa, koji će više isticati pojednostavljeni standardizirani pristup preko IRB/samokalibrirajućeg pristupa.
Pretjerana snaga je identifikovana kao jedan od ključnih uzroka sadašnje krize. Uvođenje leverage ratio-a je stoga je potrebno da se poboljša otpornost banaka. Finance Watch ukazuje na fleksibilan leverage ratio od 5% -3% (5% za normalna vremena, a 3% za padove) – ili 20x do 33x. To bi značilo da u normalnim vremenima bruto krediti banke ne mogu biti veći od 20x njenog Tier 1 kapitala.
Objektivan oporavak i regulatorni okvir (stvaranje bail-in mehanizama) je u redu, ali nekoliko pitanja potkopava njegovu realizaciju.

• Mnoge kategorije duga, kao što su pokrivene obaveze izuzete su od bail-ina, čime se smanjuje gubitak apsorbirajućeg kapaciteta ovog alata. Drugo, previše je prepušteno nacionalnim vlastima. Nacionalne regulatorne vlasti imaju mogućnost da “isključe, ili djelomično isključe”, obaveze na diskrecionoj bazi, ako one ne mogu biti izvučene (bail-in) u razumnom roku; da bi se osigurao kontinuitet kritičnih funkcija; da se izbjegne zaraza ili uništenje vrijednosti koje bi povećalo gubitke a koje bi snosili ostali kreditori”. Kao rezultat toga, ako je velika bankarska institucije posrnula, može se očekivati da propisi regulatora neće nametati dovoljno gubitaka kreditorima jer će strahovati od zaraznog učinka, npr mogu isključiti derivate koji su glavni izvor interkonekcije između velikih finansijskih institucija.

• To čini bail-in alat manje vjerodostojnim, što, zauzvrat, hrani TBTF problem: uvjerenje da vlasti neće preći na gubitke kreditorima već radije da poreski obveznici finansiraju subvencije do aktivnosti koje će činiti bail-out neizbježnim.

Fond za spavšavanje je namijenjen prvenstveno za spašavanje, ali se pretvara u fond apsorpcijskog gubitka ako je potrebno. Međutim, učinak će biti ograničen s obzirom da može biti premali da se nosi sa bankrotom najvećih banaka, pogotovo ako se ništa ne uradi do tada u borbi protiv prekomjerne veličine banke, složenosti i međupovezanosti (kao ilustracija, svaka od top 15 evropskih banaka ima imovinu u prosjeku od 1.300 milijardi eura). Opasnost je u tome da Evropa stvara tigra od papira – SRM (Single Resolution Mechanism) koji odlaže reforme banaka, jer se čini sposobnim da rukuje stečajem banke, ali u krizi stvarno ne može.

Prijedlog Evropske komisije o strukturi banaka postavlja prave ciljeve, ali ima malo izgleda za smanjenje ekonomskog tereta previše-velikog-da-propadne bankarstva na poreske obveznike EU-a i realnu ekonomiju iz tri glavna razloga: Prvo, iako je zabrana vlasničkog trgovanja dobrodošla, to će doprinijeti samo marginalno smanjenje Too-big-to-fail bankarstva i štetnih implicitnih subvencija koje idu uz to. Drugo, budući da svaka odluka o odvajanju neće biti automatska, već će se temeljiti na diskrecionoj bazi od strane nadležnih organa, na osnovu uskog testa o tome da li postoji opasnost za finansijsku stabilnost, vrlo je teško predvidjeti da li će odvajanje too- big-to-fail banka zapravo biti postignuto. Konačno, test je dodatno oslabljen visokim nivoom administrativne složenosti i brojnih komadanja.

Bankarka unija će se suočiti sa svojim​ prvim testom kad ECB obajavi svoju sveobuhvatnu procjenu banaka: što će se dogoditi ako banke kojima je potrebno povećanje kapitala nakon ocjene ne mogu to uraditi na dioničkim tržištima?

• Nova pravila (državna pomoć i BRRD) imaju za cilj da zahtijevaju od postojećih investitora da doprinesu dokapitalizaciji banaka. Međutim, niz zaštitnih mjera i izbjegavajuće klauzule omogućavaju vlastima da puste da to ‘izvuku’ privatni investitori pogotovo ako je finansijska stabilnost ugrožena, u kojem slučaju javni novac može biti upotrijebljen za dokapitalizaciju banke.

• Visoka bankarska međupovezanost predstavlja prijetnju za finansijsku stabilnost: vlasti ne žele da rizikuju domino efekat šireći gubitak jedne banke na cijeli sistem. To baca sumnju na kredibilitet ostatka okvira za upravljanje krizom: ako poreski obveznici ne mogu biti zaštićeni nakon runde stres testova, kako bi mogli biti zaštićeni kada budu izloženi pravoj finansijskoj krizi?

• Strukturne reforme banaka će smanjiti međupovezanost i poboljšati kredibilitet spašavanja.