“Ako nas historija može naučiti nečemu onda je to da je privatno vlasništvo nerazdvojivo vezano za civilizaciju.” (Ludwig von Mises)
Privatno vlasništvo predstavlja temelj svake ekonomije. Bez privatnoga vlasništva postojanje tržišta je nemoguće. Upravo je popularni ekonomista Hernando De Soto utvrdio da bez jasno definiranog privatnog vlasništva nerazvijene zemlje svijeta nikada neće dostići one razvijene. Ovo je rezultat nemogućnosti malih biznisa da se u potpunosti razviju, zakonski uokvire i po potrebi promijene vlasnika. Privatno vlasništvo se stoga postavlja kao nužnost ulaska u klub razvijenih zemalja svijeta.
Postoji jedna anegdota: ako bi sve ribe u okeanu imale po djelić okeana kao privatno vlasništvo riba, onda voda ne bi bila zagađena. Ribe bi vjerno čuvale svoj djelić okeana. Priča ilustrira čovjekovu prirodu da se brine o svome. Znamo da u socijalizmu i komunizmu ovo nije bio slučaj, gdje je odsustvo privatnoga vlasništva dovodilo do uništavanja dobara. Čak i danas svjedočimo uništavanju šuma, zgrada, bivših kompanija samo zato što nije definirano pravo privatnog vlasništva. Primjer ovoga je vakufska imovina koja je vječiti predmet napada raznih sistema. od komunističkog pa sve do današnjeg. Odsustvo privatnog vlasništva predstavlja praktični, ali i teorijski nedostatak marksističkih ideala organizacije društva kroz plansku ekonomiju. Svi marksistički pokreti zasnivaju svoju utopiju pravednog društva na prethodno nasilnom oduzimanju privatnog vlasništva od pojedinca. Možda gajimo odredene simpatije prema djelovanju pojedinih marksističkih pokreta u BiH i svijetu, ali moramo biti svjesni da bi ti isti pokreti iskoristili prvu priliku da nam oduzmu kuću, dvorište, njivu, nasljedstvo, a kako bi navodno ispravili njihovu viziju klasne nepravde.
Privatno vlasništvo je svetinja kapitalizma i koliko god zvučalo primamljivo da izvršimo eksproprijaciju istoga i pretvorimo ga u nešto za što mi smatramo da je korisno, ovakav pristup je generalno pogrešan.
Zgrada kino Centar je u privatnom vlasništvu i iako propada, bilo bi pogrešno da država preuzme zgradu i renovira je. Na stranu to što bi je renovirala našim novcem, ovo bi predstavljalo svojevrstan presedan koji bi ugrozio na hiljade drugih posjeda i zgrada u privatnom vlasništvu. U tom slučaju, čitava bi se privreda tresla u strahu od eksproprijacije i to bi nužno otjeralo mrvice biznisa iz BiH i smanjilo životni standard građana.
Zbog ovoga je država pažljivo pristupala nedavnom slučaju zlostavljanja pasa u Sarajevu. Nakon što su heroji za zaštitu pasa provalili u stan i izveli pse, opet ih je morala dočekati policija jer su prethodno narušili pravo privatnog vlasništva. To se i desilo. Iako su prema ocjeni javnosti učinili pravu stvar i spasili zatočene pse, vjerovatno nisu razmišljali o tome da će sutra neko upasti u njihovu kuću pod utiskom da spašava svijet i dijeli pravdu.
Stoga se prema privatnom vlasništvu trebamo ponašati sa poštovanjem. Koliko se privatno vlasništvo ugradilo u hrvatsko društvo pokazuje i posjeta pape Benedikta XVl Hrvatskoj. Građani su preko medija savjetovani da tuže državu koja ih ograničava da koriste svoje balkone kao privatno vlasništvo tokom prolaza papinog automobila njihovom ulicom u Zagrebu. Zamislite ovakvo nešto u Bosni i Hercegovini.
Pojedinac ima pravo da koristi svoju imovinu na način na koji on hoće, odnosno za koji smatra da je ispravan, sve dokle ne ugrožava druge pojedince. Što je ovo pravo više zagarantovano, to smo sigurniji da će se naša ekonomija razvijati u pravom smjeru.
Piše: Admir Čavalić (Islam i slobodno tržište, str. 122-123)
Dialogos.ba