Pristanak na izdaju gori je od izdaje

PRISTANAK NA IZDAJU GORI JE OD IZDAJE

Bosna je nakon okupacije Habsburga po prvi put u svojoj historiji, preimenovana u Bosnu i Hercegovinu. Razdvajajući potom zadnji sandžak Novog Pazara od Bosne Habsburgovci će nakon Španije, ponovo započeti period brisanja Islama iz Evrope. Te 1878. godine sarajevska ullema u Carevoj džamiji prekasno protestuje zbog turske prodaje Boke Kotorske i Sandžaka Crnoj Gori i Srbiji. Nakon prodaje Bosne muslimani Crne Gore, Kosova, Makedonije i Albanije našli su pod teškim udarima pravoslavaca koji su ih progonili ka Carigradu. U julu 1881. godine Srbija sa Austrougarskom potpisuje tajnu ”Konvenciju” kojom se ”obavezuje” da će sprječavati svoju nacional-političku agitaciju na prostorima Bosne i Hercegovine.

Djelimično organizovani ustanak protiv okupatora počeo je 11. januara 1882. u Hercegovini i to napadima na žandarmerijsku stanicu u Ulogu. U Bosni je 190 ustanika poveo Salko Forto. U prvih par dana ustanak je imao ofanzivni karakter ali već 19. januara austrougarska vojska organizirano napada na ustanike u regionu Glavatičeva. Nakon tri dana borbi ustanici su se raspršili po šumama i katunima i nastavili sporadični hajdučki način ratovanja. Tokom februara 1882. godine Salih Forto, Pero Tunguz i Stojan Kovačević organizuju 1.500 ustanika i napadaju garnizon u Foči. Potom napadaju na Trnovo, Goražde, Rogaticu i Glasinac. Oko gornjeg toka Neretve bilo je organizovano oko 1.200 ustanika koje okupatori napadaju sa trupama koje broje oko 10.000 vojnika. Progon ustanika trajao je do 22. aprila 1882. godine kada ”Zemaljska vlada BiH” zvanično objavljuje da je ugušila pobunu !

Nakon okupacije Bosne Habsburzi ne priznaju evropski ’’Midhat-pašin’’ Ustav iz 1876. godine, niti osmansku jurisdikciju u BiH. Narednim vojnim zakonom od 04. novembra 1881. godine Habsburzi nameću obavezu služenja vojnog roka za muslimane kao nove podanike katoličkog cara! Ovaj zakon izazvati će sporadičnu pravoslavno-muslimansku pobunu u Hercegovini tokom 1882. godine. Poslije ugušene bune veliki dio muslimana iseljava iz zemlje, dok siromašniji živalj gine za krstaške ciljeve koje opravdava prodata ullema na čelu sa novim carevim reisom.

Nakon 1889. godine i abdikcije kralja Milana Obrenovića Srbija koja je zajedno sa Crnom Gorom, Bugarskom, Grčkom i Rumunijom planski protjerivala domicilne muslimane, okreće list i pokušava muslimane ponovo dići protiv Austrougarske. Cilj srpske politike bio je slabljenje uticaju katolika u Istočnom carstvu koje se ”odvajkada” prostiralo istočno od 18 merdijana! Krajem 1889. godine u Beogradu se osniva ”Bosanska vlada” čiji su politički pravoslavni pokrovitelji bili urednici lista ”Velika Srbija” i ”Odjek”. Srpska vlada željela je uspostavu muslimanskih veza Sarajeva i Istanbula kako bi se brojčano ojačao muslimanski savez protiv Beča. No protivno interesima same Srbije, početkom 1897. godine car Franjo Josip i ruski car Nikola II u Petrogradu postižu sporazum u kojem se između ostalog zaključuje: ” Posjedi Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka ne mogu biti predmet ni za kakvu diskusiju i Austrougarska zadržava sebi za pravo, kad nađe da je vrijeme zgodno, da okupaciju u Sandžaku pretvori u aneksiju.”

Sa druge strane katolici su po Bosni vršili perfidan pritisak na muslimane da se isele.To je naročito bilo prisutno u Pounju gdje je od 1909. do 1910. godine iseljeno 3.295 vodećih muslimana. Drugo ciljano područje bilo je Sarajevo koje je povelo ustanak. Iz Bosne je prema srpskim izvorima, samo u ove dvije godine, iseljeno 5.672 muslimana. Austrougarska nikada nije objavila tačne podatke svoje genocidne politike vjerskog čišćenja muslimana Bosne. Procjene koje su davali historičari Đorđe Pejanović, Vojislav Bogićević, Sulejman Smlatić te Mustafa Imamović za period od 1878. do 1918. godine kreću se u omjeru između 140.000 i 180.000 protjeranih muslimana!Sa treće strane samoživi mladoturski oligarhi javno su od muslimana Bosne, Dagestana i Krita zahtjevali useljavanje u tadašnju tursku Makedoniju koju su Grci po svaku cijenu, željeli ”očistiti” od muslimana! Turci su i nakon veleizdaje i prodaje Bosne ponovo htjeli zloupotrijebiti bosanske muslimane, sa isključivim ciljem da budu prva linija odbrane Carigrada i rubnih dijelova osipajućeg carstva!

Odvajanjem od Novog Pazara habzburška Bosna iz 1879. godine broji:

Popisom iz 1910. godine ustanovljeno je slijedeće vjersko brojčano stanje:

Dolazak Austrije, Ugarske i Hrvatske na poziv ”ugroženih” kršćana Bosne nije donio lokalnim kmetovima značajnije prednosti. Austrija je zadržala turski katastar kao osnovu za moguća kmetska ”slobodna” otkupljivanja. Otkupljivanja su naravno išla preko židovsko – bankarskih kredita koje je nadzirao Benjamin Kalaj kao novi upravitelj nekad muslimanske Bosne. U većini slućajeva kmetovi nisu mogli vraćati ove kredite te je putem hipoteka dio zemlje koju su ”slobodno” otkupili, prelazio u ruke kamatara. Osmanski vlasnici zemlje u katastrima Austrije bili su:

1.        12.500          imanja čiji su vlasnici         Muslimani
2.          1.390          imanja čiji su vlasnici           Srbi
3.              725         imanja čiji su vlasnici           Hrvati
4.                 66         imanja čiji su vlasnici          Jevreji !

Najveći zemljoposjednici u Bosni i Hercegovini iz ovog perioda bili su:

• Gradašćevići  sa 1.200 pojedinačnih parcela-kmetskih selišta.

• Fadilpašići  sa 700 pojedinačnih parcela.
• Tuzlići i Džanići  sa 500 pojedinačnih parcela.
• Babići, Turhanije, Muzaferije, Dženetići, Čemerlići, Čelebići i Sokolovići  – sa manje od 500 pojedinačnih parcela.

Najpohlepniji kamatari koji su krajem XIX i početkom XX vijeka varali kmetove Bosne bili su Petraki Petrović iz Sarajeva, Niko i Tošo Kojdić, Mijo Cvijetić, Jovo Josipović svi iz Brćkog te Jovo Babić iz Gradačca. Samo u Novom Pazaru Židov Samuel Komforti, uz pomoć policijskog pisara Milana Jotovića ”otkupio” je u bescijenje 24 muslimanska dućana i 20 muslimanskih kuća.

Austrija je u svojoj politici odvajanja Bosne od Islama zacrtala da će nakon vojnog izvršiti i duhovno razdvajanje. Car Franjo Josip dao je ovlaštenja fra Grgi Martiću da potplati vjerske lidere Bosne i da ih ”dobrovoljno” odvoji od Carigrada. Fra Grga Martić podmitio je 58 ”uglednih” muslimana Sarajeva. Oni su za uzvrat napisali peticiju kojom javno mole da ih austrougarski car odvoji od carigradskog muftije. Carigrad je u periodu austrougarske okupacije u Bosnu poslao Ahmeda Šukrija na mjesto glavnog muftije. Austrija je na osnovu naručene inicijative 58 ”uglednih” muslimana odbila priznati Šukrija za muftiju. Nakon diplomatskih akcija Beča u Carigradu Šejhu-l-islama složio se da za bh. muftiju prihvati Hilmu ef. Omerovića – kandidata Austrije. Nakon potvrde iz Carigrada car Franjo Josip 17. oktobra 1882. godine ozakonjuje novu ”samostalnu” Islamsku vjersku zajednicu (IVZ) Bosne i Hercegovine. Po prvi put u historiji Islama uvodi se titula bh. Reis-l-uleme, koga predstavlja Hilmo ef. Omerović. U novoformirani Rijaset IVZ BiH ušle su kadije Hasan ef. Pozderac, Muhamed ef. Nezić, Nur ef. Hafizović i Hasan ef. Ibrahimović. Po zakonu Franje Josipa car je bio taj koji je određivao osobe podobne za Reisa i članove Rijaseta! Niže vjerske službenike IVZ BiH ”birali” su u Zemaljskoj vladi u Sarajevu! Zemaljska vlada BiH formirala je potom Komisiju za vakufe na čijem je čelu bio Ivan Kvassay. Ovim je muslimanima Bosne oduzeto pravo da sami upravljaju vakufskom imovinom koja je u to doba bila ogromna. Time je poremećen jedan od temeljnih principa Islama, a koji kaže da vakufskom imovinom mogu upravljati samo vjernici-muslimani.

Prije no što će bosanske muslimane odvojiti od Carigrada, Austrija pokreće akcije podmićivanja Patrijaršije u Carigradu. Sa patrijarhom se Austrija u Carigradu dogovara da mu, na ime odštete zbog formiranja zasebne Srpske pravoslavne crkve Austrougarska godišnje isplaćuje 58.000 zlatnih groša. Konkordat je potpisan 28. marta 1880. godine u Carigradu. Do ovog datuma mitropoliti u Sarajevu bili su uglavnom carigradski Grci. Sa novom vlašću dolazi i novi mitropolit Dabrobosanski – gospodin Sava Kosanović. Car Franjo Josip postavio ga je za mitropolita 20. decembra 1880. godine. Sami katolici Bosne i Hercegovine, a posebno Franjevci, izgubili su dolaskom Austrougarske pravo da predlažu biskupe. Na osnovu Konkordata kojeg je car potpisao sa podmitljivim Rimom, a uz asistenciju zagrebačkog nadbiskupa-kardinala Mihalovića i đakovačkog biskupa Josipa Juraja Štrosmajera, samo car određuje osobu koja će vršiti funkciju Vrhbosanskog nadbiskupa. Za novog nadbiskupa car 18. augusta 1881. godine imenuje biskupa Josipa Štadlera, koji će na toj funkciji umrijeti u Sarajevu 1918. godine.

Za četrdesetogodišnjeg perioda vojne diktature (1878.-1918.) Habzburške monarhije Bosnom, bitno je napomenuti da su sve tri velike vjerske zajednice, stavljene pod kontrolu austrijskog cara. Vlast je faktički preuzela naizgled minorna, četvrta vjerska skupina vješto kamuflirana židovskim konvertitima. Njima car Austrije nije mogao nametati rabine jer je igrao po njihovim pravilima beskonačnih lihvarskih urota! Uvođenjem titule Reisu-l-uleme Bosna dobija Islamsku vjersku zajednicu (IVZ) kojom naravno rukovodi car. Bosanski muslimani su time postali najveći gubitnici jer je razoren dotadašnji sistem hilafetskog vladanja i morala. Uništeno je školstvo sa preko 100 osmanskih medresa koje se baziralo na vjekovnom proučavanju Qur'ana-a.š.Potom je uvedeno zapadno školstvo kojim su rukovodili učitelji(ce) nevjere Mis. Irbi i Mis. Mekenezi. Kompletna rudna bogastva Bosne našla su se u vlasništvu okupatora koji je za svoje potrebe dogradio i prve osmanske pružne kolosjeke. Bosanski muslimani pozivani su da služe i ginu za krst i cara! Bosanska ullema koja je svojim podaničkim hutbama propagirala borbu za krst, izašla je iz vjere kao i halife u Carigradu. Svoj podanički ćurak tada su okrenuli ka Beču koji po Bosni gradi crkve, tvornice piva, pilane i kafane!

Nakon postavljanja svojih vjerskih lidera Austougarska dozvoljava rad ”na terenu” kulturno-prosvjetnim društvima muslimana – ”Gajret”, Židova ”Labelevolencija” pravoslavaca – ”Prosvjeta” i katolika – ”Napredak”. Iz njihovog okrilja stvoriće se prve političke partije. Tako će 03. decembra 1906. godine doći do formiranja prve političke stranke muslimana koja će se pompezno nazvati:

1. ”Muslimanska narodna organizacija-MNO.” Za prvog predsjednika će izabrati Ali-bega Firdusa. Oni će se isključivo zalagati za vjersku, vakufsku i političku ”slobodu”. Nakon njih formira se i druga politička stranka muslimana pod nazivom:
2. ”Muslimanska napredna stranka-MNS” koja je prohrvatski orjentirana. Iz nje će se izdovjiti;
3. ”Muslimanska samostalna stranka-MSS” koja će odglumiti samostalnost.

• Poslije muslimana 31.10.1907. godine svoje stranke formiraju i bh. Srbi pod nazivom:

4. ”Srpska narodna organizacija-SNO” koju vode Gligorije Jeftanović i Vojislav Šola. Nakon ove stranke formira se
5. ”Srpska narodna samostalna stranka-SNSS” Lazara Dimitrijevića koji otvoreno najavljuje srpsku borbu protiv ”turskih” begova i aga !?

• Franjevci 21. februara 1908. godine formiraju svoju stranku pod nazivom:

6. ”Hrvatska narodna zajednica-HNZ” koja za prvog predsjednika bira Nikolu Mandića. HNZ je odmah došla u sukob sa nadbiskupom Štadlerom jer je zahtjevala prisajedinjenje Bosne matici Hrvatskoj !?
7. Nadbiskup Štrosmajer formirao je prokatoličku Hrvatsku kršćansku uniju-HKU kao protutežu HNZ-u.

• Nakon svih, 29. juna 1909. godine ”bh.” Jevreji formiraju svoju:

8. ”Socijaldemokratsku stranku-SDS.

• Lažni parlamentarizam i demokratska vjerska farsa će potom trajati do dana današnjeg. Predsjednika Skupštine BiH postavljao je direktno car Franjo Josip. Skupštinske ikebane Bosne i Hercegovine bile su podjeljne na:

1.   SNO – 31 mjesto ;
2.   MNO – 24 mjesta ;
3.   HNZ – 12 mjesta ;
4.   HKU –   4 mjesta !

Ukupno:  71 mjesto.

• Svoju zadnju i to komemorativnu sjednicu bh. parlament održao je 28. juna 1914. godine u Sarajevu, nakon što je Srbin Gavrilo Princip na gnusan i teroristički način, ubio trudnu princezu i njenog supruga prestolonasljednika Franca Ferdinanda.

• Trenutak hapšenja teroriste Principa.

Učinci izdajničke ulleme i begova koji su se okrenuli ka Beču pokazati će se već tokom Prvog svjetskog rata. Bosanske muslimane će upravo prodata ullema i bh. političari ubijediti da svoje sinove šalju u austrougarsku vojsku. Poslovično precizni Austrijanci će u svojim statistikama zabilježiti da je bosanskih muslimana u njihovim krstaškim postrojbama tokom 1914./1915. godine bilo 234.622. Naredne 1916. godine bilo ih je 209.629. Tokom mobilizacije u 1917. godini bilo ih je 298.773. Na hiljadu austrougarskih vojnika zabilježeno je u prosjeku 29 mrtvih Austrijanaca, 29 Mađara, 20 Hrvata, 19 muslimana Bosne, Hercegovine i Sandžaka. Muslimane su, da bi ginuli za ”krst i cara” upućivali na ratišta Rusije, Italije i Srbije. Čak 27.243 muslimana su odlikovani austrougarskim ordenom za hrabrost. Dakle ne postoji nikakva dilema da su bosanski muslimani bili izmanipulisani prije svega uticajem ulleme, pa tek onda propagandnom mašinerijom Austrougarske. Da im je vjera bila na višoj razini Islam i Bosnu bi branili kao i vjekovima ranije i ne izgubili i ovaj i Onaj svijet ginući za din dušmane. Zbog toga ne treba da ćudi što su dva visoka predstavnika u Bosni bili Volfgang Petrič i Valentin Incko. Oba su kao vrsni poznavaoci historijskih arhiva Beča znali u kojim doušničkim familijama i političarima sarajevske medrese i sudačke škole mogu imati siguran oslonac prilikom praćenja i eliminisanja najboljih muslimana Bosne.