Prim. Dr. Branka Antić-Štauber: Majke Srebrenice svjedoče historiju i kazuju istinu

Za izvanredne rezultate i postignuća, u bilo kojoj profesiji, potrebni su pozitivan pristup, ogroman rad i nadasve velika upornost. Ipak, nesebična posvećenost svojoj profesiji,  prihvatanje i rješavanje tuđih problema posebno su cijenjene osobine kad ste ljekarka, specijalist, čovjek, humanist. Kad ljudi od vas očekuju da ih saslušate, toplo primite , blago pogledate i razumijete i u šutnji i u preplašenom pogledu. Upravo tako, doktorica Branka, kako je svi zovu, uvijek i ponovo razgovara i šuti sa svojim pacijentkinjama. Ne postoji problem pred kojim je ustuknula i odustala. Baš tako hrabro i odlučno, kad je bilo najgore, u izbjegličkim naseljima u Tuzli, uhvatila se u koštac sa problemima najranjivije populacije, žena i djece čiji su životi stali na pola. Od težine puta koji su prevalili nisu mogli  nazad, a bol ne dozvoljava da krenu naprijed. Samo njihova Doktorica može ih čuti i kada šute i kada plaču i samo im je ona uvijek tu.

 

NV: Kako ste se odlučili da krenete u košmar razbijenih i izgubljenih života?

Dolaskom rijeke prognanika iz Istočne Bosne i izgradnjom prognaničkih naselja u okolini Tuzle, postalo je jasno da tim ljudima treba ne samo mjesto gdje će prespavati, nego i stručna i ljudska pomoć. Oformljen je tim u kome su bili psiholozi i ja sam kao ljekar ušla u taj tim za pomoć.

Rad je bio veoma težak, zahtjevan, kako u profesionalnom, tako i u  humanom smislu. Susreli smo se s osobama koje su imale različita traumatska iskustva, a bilo je dosta i starih osoba kojima je bila potrebna stalna medicinska asistencija i kojima su bili potrebni lijekovi. Bilo je to zaista teško vrijeme, a mi bez iskustva u takvom radu, s obzirom da do tada nismo imali ni prognanike, niti prognanička naselja. Jednostavno smo se zatekli u toj ratnoj situaciji, da pomažemo ljudima koji su zbog ratnih dejstava morali da napuste svoje domove i koji su ostali bez velikog broja članova svojih obitelji, muževa, sinova braće, očeva. Žene su uglavnom bile same s dječicom. Radilo se o jednoj grupi žena koje su iz ruralnih područja s niskim stupnjem edukacije, tako da je to sve skupa stvaralo situaciju beznađa i one nisu znale u kom pravcu da idu. Nisu znale da li da čekaju, da li da se vrate svojim kućama, naravno puno dilema je bilo kako će njihov život izgledati u budućnosti, a mi smo se našli tu. Udruženje SNAGA ŽENE u kojem sam i danas. Našli smo se tu da pokušamo da nešto riješimo, da pomognemo i u krajnjem slučaju da im olakšamo te prve dane. Poslije tih prvih iskustava, po završetku ratnih dejstava, krenula je priča o povratku i naravno da je postojao jedan broj žena, jedna kritična masa koja je odlučila da se vrati svojim kućama.

 

NV: U izbjegličkim naseljima, pretpostavljam, bilo je veoma teško raditi.  Koliko su ta naselja pružala perspektivu izbjeglicama?

U prognaničkim naseljima su bili teški uslovi za život.  U Tuzlanskom kantonu postojala su 23 kolektivna centra, u kojima je bilo smješteno oko 6.500 prognanika, a na početku rata u Tuzlu je došlo oko 146.000 ljudi kojima je bilo neophodno pružiti neku vrstu pomoći. Krajem 1995. godine u Tuzlanskom kantonu bilo je oko 68.000 ljudi koji su tražili smještaj, a potom i sve druge vrste pomoći koje su potrebne svakom čovjeku na ovom svijetu. Živjeli su u veoma lošim uvjetima. Na početku u kućicama od po 35 kvadratnih metara živjela su 24 člana, 24 čovjeka, zamislite kako je to bilo? Bili su to  vrlo, vrlo nezavidni uvjeti življenja, s jednim kupatilom, jednim wc-om, jednom kuhinjom u kojoj su svi sjedili i provodili vrijeme i jednom sobicom kojoj se skoro nisu mogla otvoriti vrata. Zaista jedno teško vrijeme, ali žene su odlučile, bile su hrabre,  Srebreničanke su žene koje su pokazale veliku hrabrost i od kojih svi možemo da učimo kako se u stvari izboriti i kako pronaći svoj pravi put za budućnost. Naravno da je Srebrenica imala najviše gubitaka, pošto su se u zaštićenu zonu sklonili i prognanici iz okolnih mjesta kao što je Bratunac, Zvornik, Vlasenica. One su odlučile da dođu u Srebrenicu i potraže ono što je tamo ostalo bilo materijalno ili ljude za kojima nose visoke emocije, sinove, braću muževe. One su još 1996. i 1997.  godine odlazile u Srebrenicu i tražile svoje nestale, ali i obilazile svoje kuće. Očekivale su da su njihovi najmiliji možda živi, da su zarobljeni i da će se vratiti.

 

NV: Sigurno nije bilo lahko dobiti povjerenje tih napaćenih, ali odlučnih žena?

Udruženje SNAGA ŽENE, mi koji smo radili u tom udruženju, željeli smo, jednostavno intuitivno da pratimo te žene i kad smo čuli da se prva grupa žena ohrabrila 2000-te godine, u većem broju i vratila u selo Sućesku bilo je potpuno prirodno da smo moja koleginica, dr. Nevzeta Mustafić i ja odlučile da ih pratimo i da ih pokušamo naći i tako se stvarno to i dogodilo. Mi smo našli prvih šest žena koje su se vratile u Srebrenicu, sjedile su u jednoj razrušenoj kući uz jednu limenu pećicu, bio je novembar mjesec i kada smo ih pitale: „Pa dobro, kako ste smjele doći, zašto ste tu?“ Rekle su nam da su došle da traže članove svojih obitelji, jedna od njih je došla da traži svoja dva sina, radi se o Džidži, Hatidži Mehmedović, ženi koja je za mene uzor majke, uzor borca, uzor osobe koja traži prava, tzraži istinu, ona reče: “Pa mi nemamo šta da izgubimo, mi smo već davno izgubili svoje živote i duh, mi smo odavno mrtve, naša tjela su samo tu, ne bojmo se nikoga, došli smo da tražimo svoju djecu“. Niti jedna od njih nije našla svoje dijete, odnosno našle su poslije kosti svoje djece, u kosturnicama, centrima za identifikaciju, ili u određenim masovnim grobnicama. Ipak, hrabre su ostale, jer su ostale da i dalje žive i da izgrade svoje razrušene domove. I danas su u Srebrenici u blizini grobova svoje djece i svojih najmilijih. Udruženje SNAGA ŽENE, mi uposleni u udruženju smo pokušali kroz jedan specifičan psiho-socijalni model rehabilitacije koji pokriva važne aspekte življenja svake osobe, a pogotovo preživjelih i žrtava, da im pomognemo, da ublažimo rane i olakšamo život. Radimo intenzivno na psiho-socijalnom jačanju i medicinskoj pomoći, što je nekako i moje opredjeljenje i moja profesionalna i ljudska preokupacija. Kod velikog broja žena, jednostavno na temelju preživljene traume razvio se veliki broj raznih psihosomatski uslovljenih bolesti. Radi se o velikom broju karcinoma kod tih žena, dijabetesu, različitim bolestima imuno-sistema, reumatskim bolestima,  što se nije moglo dovesti samo u vezu sa njihovim godinama i nasljeđem, one su bile veoma mlade i nisu imale genetiku koja je mogla govoriti za rani razvoj bolesti.  Naravno, tu su već bile i neuroze, anksioznost, depresije, PTSP. Ja sam svoje mjesto našla tu  i smatram da bi svako od nas, svako sa svojim profesionalnim kapacitetima trebao da pomogne nekome ko je u stanju neke potrebe, a žene Srebrenice, prognanice i povratnici su sigurno jedna od tih grupa kojima je potrebna kontinuirana podrška i pomoć.

Osim medicinske pomoći Udruženje SNAGA ŽENE pruža i pravnu podršku, a posljednjih pet-šest godina intenzivno radimo na ekonomskom jačanju, što nekako sve zajedno, ako se postupno, korektno i pošteno radi sa ljudima, onda vrlo brzo dovodi do oporavka kako psiho-socijalnog, tako i zdravstvenog, a svakako i ekonomskog. Radimo na tome da olakšamo ženama koje su se vratile i same obnovile svoje kuće, a niti jedna od njih nije mogla da vjeruje da može takvo nešto da napravi, jer uvijek su bile oslonjene na svoje muževe, na muškarce koji su bili, na neki način, vođe u porodici. Međutim, one su pokazale da mogu puno toga same. U Srebrenici je puno kuća obnovljeno, imamo dosta crvenih krovova, što znači da su nove kuće napravljene ili su stare obnovljene. Na žalost u tim kućama najčešće živi samo po jedna osoba, po jedna od žena koja se vratila, a djeca koja su u progonstvu sa njima došla, većinom su ostala u tim sredinama u kojima su odrasla. Mi imamo kontakt sa svima koji su se vratili, ne samo sa onima koji su bili prognanici u Tuzli, na žalost puno je ljudi iz ovoga dijela Bosne i Hercegovine napustilo zemlju i nastavilo život u zemljama Zapadne Evrope, u Americi ili Australiji. Bez obzira na sve to majke, žene su ostale tu, obnovile su  ognjišta i one su tu da prate i čuvaju tradiciju i kulturu za neke buduće generacije, a Udruženje SNAGA ŽENE kroz naš ekološki model rehabilitacije utječemo na to da popravimo neke probleme koji su nastali kroz traumu, ali i da promjenimo njihovu budućnost.

 

Cvjećarka

Povratku srebreničkih žena u život svjedoči i otvorena cvjećara preko puta Memorijalnog centra. Radi se o ženi koja je bila uključena u eko terapiju i koja je rekla: “Ja sam bila trgovac i to najbolje znam da radim. Dajte mi da prodajem ruže koje su proizvedene na plantažama ruža. Ja ih ne bih proizvodila, ja bih ih prodavala.“

U Srebrenici inače ima šest plantaža ruža koje su vrlo kvalitetne i ova korisnica je imala izvanredan izbor za cvjećaru. Zahvaljujući  Holandskim prijateljima,  Organizaciji ISTAS i Holandskoj ambasadi u Njemačkoj,  expresno je  oformljena  i počela sa radom cvjećara koja je i  izvor života i ljepota  ruža.  Žena koja tu radi  majka je Srebrenice i izgubila je sina i muža, najmilije, ali je našla snage da upravo preko puta Memorijalnog centra  uvijek bude u blizini onih najdražih, da bude živi svjedok historije, svjedok dešavanja, a ipak da nastavi život. U toj cvjećari, pored divnih ruža mogu se kupiti i suveniri i knjige o Srebrenici i tragediji u Srebrenici, tragediji  iz koje su Srebreničke žene , kao Fenix iz pepela nastavile da žive, a kroz njihove živote i nevjerovatnu snagu,  žive i njihovi najmiliji.

Vlasnica cvjećare Fazila Efendić, dala je cvjećari ime „AHYA“ što u prevodu sa Arapskog jezika znači „ŽIVA SAM“. Ime najbolje govori koliko je eko terapija i rehabilitacija uspješna i daje izvanredne rezultate.

 

 

NV: Možete li nam reći kako je uopće došlo do nastanka Udruženja SNAGA ŽENE,  ko Vam je dao najveću podršku da istrajete sve ove godine i krenete sa ekološkom rehabilitacijom?

Žene u Njemačkoj, u nevladinim organizacijama,  jednostavno su  bile šokirane činjenicom da se u središtu Evrope događa rat i da ima veliki broj seksualno zlostavljanih i silovanih žena. To je bio  jedan od osnovnih razloga zbog koga se ženski aktivizam i feminizam, koji je uveliko živio u Njemačkoj, probudio i aktivistice nevladine organizacija koja se i sad brine o djevojkama i djevojčicama u Njemačkoj, došle su u Bosnu i Hercegovinu u prognanička naselja i tako smo mi uspostavili saradnju, a one su potakle formiranje Udruženja SNAGA ŽENE. Dugo smo razmišljale koje ime da damo organizaciji. Naravno da mi je bilo stalo da u imenu bude riječ žena. Zaista je trebalo ženama u Bosni i Hercegovini,  u to vrijeme,  puno snage da se uopćte pomaknu iz neke ukotvljene situacije,  traume i šoka koji je nastao zbog samog rata, a da ne govorim o ženama koje su imale nesreću da prežive različite strahote logora, zlostavljanje, nasilja, pa i ekstremnog nasilja kao što je seksualno zlostavljanje i silovanje, a uz to  i sama ratna dejstva. Sve to pokazalo je da je ženama bilo potrebno puno snage da to prežive. Tako smo mi  u stvari i došli do imena SNAGA ŽENE, koje je nekako i prirodno ime  za organizaciju koja će se boriti za sva prava žena. Ja sam već 1996. počela da radim u nevladinom sektoru, a 1999. godine je Udruženje SNAGA ŽENE oformljeno i mi smo počeli intenzivno sa svojim radom i pimjenom različitih modela rehabilitacije i oporavka. Bio je to struktuiran rad koji se tad odnosio na rehabilitaciju i oporavak, te praćenje aspekata koji su potrebni za normalan život jedne osobe sa traumom. Brinuli smo dosta o djeci i o ženama naravno, vodeći računa o psihološkoj rehabilitaciji. Sada pratimo povrat socijalnih prava, kao što sam već rekla, održavamo konstantnu medicinsku brigu, prava žena o nasljeđivanju, nasljeđivanju penzije, posjedovanju i druga prava koja su u domenu ljudskih prava.

 

NV: Ekonomski aspekt veoma je značajan, pogotovo ako se realizira putem ekološkog modela oporavka. Do kojeg nivoa ove terapije ste došli u svom radu?

Ekonomski aspekt implementiran kroz ekološki model je značajno uticao na poboljšanje psihološke situacije, jer mi smo, žene u traumi, defakto, uključili u radno-okupacionu terapiju i pokušali povećati njihove zdrave kapacitete za oporavak.  Započeli smo u Srebrenici s prvim ženama koje su se vratile, bilo je to prvih šest žena koje su same došle u prilično opustošen i razrušen grad. Naravno, mi smo s njima išli kroz različite modele psihološke terapije, pa smo poslije izvjesnog vremena vidjeli da su naši pomaci bili značajni, ali  ne tako jaki da bismo mogli na to da se oslonimo, da kažemo da je došlo do oporavka. Uvođenjem ekološkog modela terapije, postigli smo vrlo brzo veoma dobre rezultate, odnosno vratili smo žene u njihov prirodni ambijent, bavljenju poljoprivredom. One su se uglavnom i prije rata i prije traume, bavile poljoprivredom i zemljoradnjom, bile su na svojim parcelama, radile i proizvodile hranu za svoje obitelji. Pokrenuvši na početku proizvodnju ruža, tulipana, a poslije i nevena, lavande, ehinacee, aronije i maline, kao i proizvodnju povrća u plastenicima, postigli smo veoma dobre i brze rezultate u oporavku što nam daje za pravo da ovaj model oporavka nastavimo koristiti i dalje i preporučimo i drugima. Također, ovaj vid terapije implementirali smo i u drugim gradovima. Sada se na ovakav način rehabilitiraju osobe u traumi u Brčkom, Brezovom Polju, Bijeljini, Janji, Modriči, Vukosavlju, Mostaru, Goraždu, Višegradu i Varešu. Veliki tim psihologa, sociologa, socijalnih radnika, pravnika, ekonomista i ljekara radio je na ovom modelu i nije bio samo cilj da se ove žene vrate u svoj prirodni ambijent, nego da se žrtve i preživjeli rehabilitiraju po strateškim principima  tranzicijske pravde koja je orijentirana ka samim žrtvama. S obzirom da je cijeli model orijentiran ka radu na zemlji i uzgoju bilja, ali i stvaranju jedne nove zdrave, zelene baze za oporavak, tim  SNAGA ŽENE, ovaj način primjene tranzicijske pravde, zove zelena tranzicijska pravda. To je tranzicijska pravda orijentirana upravo ka ekološkom modelu rehabilitacije. Tkođer, analizirali smo različita istraživanja u kojima se navodi da je zemlja medij koji izvrsno pomaže u oporavku, da u svom sastavu posjeduje bakteriju „mycobacterium vaccae“, koja kada je progutamo ili udahnemo podstiče lučenje serotonina koji utječe na anksioznost, a ubiranje i sakupljenje plodova dovodi do navale oslobađanja dopamina i neradrenalina, koji umanjuju nivo depresivnosti, pa smo tako imali i stvarnu naučnu podlogu za to što radimo da smo na dobrom putu i da mi, defakto, potičemo oporavak i bez lijekova.

Mnoge od naših žena smanjile su upotrebu lijekova antipsihotika, antidepresiva, angsiolitika. Podigao se njihov kvalitet života, njihovog životnog zadovoljstva i njihova volja da žive i da kažu da su žive, konačno da postoje, a ne kao pri prvom susretu u Srebrenici kada su rekle da su davno umrle i da su samo njihova tijela tu.  Naravno da ne možemo govoriti da su te žene apsoluno izliječene, one će uvijek imati probleme zbog svega što su preživjele. Međutim, mora se priznati da je njihovo stanje jako popravljeno i kao što smo već rekli kvalitet života bolji, njihove emocije su pozitivnije, nekako imaju i duha. U stanju su da se sjećaju, da se šale, da slušaju muziku, što sve to nije bilo moguće prije. Mislim da je ekološki model terapije nešto što je vrlo brzo pomoglo i pružilo priliku ženama da ove živote koje živimo na zemlji, žive solidno, humano i onako kako Bog zapovjeda, što bi rekli. Žene su pokazale svojim povratkom da su žive, da su kroz radno-okupacioni model uspjele da prežive i da stoje tu i svjedoče historiju, postanu dio tranzicijske pravde i postanu jedan od značajnih stubova istine, da kazuju istinu i utvrđuju činjenice.

___________________

Biografija

Prim. dr. Branka Antić-Štauber rođena je 31. marta 1959. godine u Tuzli. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Tuzli 1982. godine, a specijalizaciju infektivnih bolesti završila je 1994. godine, dok je drugu specijalizaciju u oblasti porodične/obiteljske medicine, završila 2005. godine. Obje specijalizacije završila je na Medicinskom fakultetu u Tuzli.

Od 1999. godine do danas predsjednica je Udruženja SNAGA ŽENE Tuzla.

Kooautorica je dviju značajnih knjiga o Helicobacter Pylori i saradnica je medicinskog magazina Acta Medica Saliniana.  Kao ljekarka specijalistica od 1997. do danas radi u privatnoj ordinaciji Medica u Tuzli.

Dobitnica je priznanja za doprinos razvoju općine Tuzla i rezultate na unapređenju i zaštiti čovjekove sredine,na očuvanju kulturne i prirodne sredine, posebnim doprinosom u zdravstvenoj, kulturnoj, obrazovnoj, naučnoj i sportskoj djelatnosti, kao i humanitarnim i drugim dobrotvornim aktivnostima. Nagrađena je nagradom „Neobična Evropljanka“  dodjeljenoj na radio festivalu Prix Europa u Berlinu.

Također, dobitnica je  Zahvalnice opštine Srebrenica 2007.  i 2008. godine za izuzetan doprinos u razvoju opštine i rezultatima na unapređenju i zaštiti čovjekove radne i životne sredine, na očuvanju kulture i prirodne baštine, posebnim doprinosom u zdravstvenoj, kulturnoj, obrazovnoj, naučnoj i sportskoj djelatnosti kao i humanitarnim i drugim dobrotvornim aktivnostima.

novovrijeme.ba