Ratko Mladić je proveo najvažniji dio svog života uzimajući od drugih ljudi. Uzimajući im ljude koje su voljeli. Kad zauvijek ode, njegovo će životno djelo i dalje biti s nama. Ono će nastaviti da truje budućnost dok se sa njim ne obračuna.
Piše: Emir Suljagić
Još uvijek se sjećam gdje sam bio kada je Ratko Mladić postavljen za komandanta pobunjene vojske bosanskih Srba u maju 1992. godine. Kao da još uvijek vidim kako se skupljamo oko “tranzistora” radija i slušamo vijesti iz Banje Luke, gdje je sjednica Skupštine bosanskih Srba zapečatila sudbinu mnogih ljudi oko mene. Još se sjećam osjećaja tamne slutnje dok su stariji ljudi razmišljali o našim sljedećim koracima, skrivajući se u voćnjacima i šumama na malom brdu iznad sela. Ne sjećam se većine muškaraca, jer nisu preživjeli. Vjerovatno sam jedini preživjeli svjedok događaja koji neće biti uvršten ni u fusnote istorije.
Tri godine kasnije sam i upoznao Ratka Mladića. To se dogodilo ispred baze UN-a u Potočarima, u kojoj je bio smješten holandski kontingent (Dutchbat) pri UNPROFOR-u, misiji UN-a u Bosni i Hercegovini. Bio sam u pratnji dvojice vojnih posmatrača UN-a, jednog iz Holandije, drugog iz Gane. Obojica su jasno vidjela šta se događa, za razliku od viših ešalona Dutchbata koji su nastojali umiriti desetine hiljada pristiglih u Potočare tražeći zaštitu, olakšavajući tako posao koji su Srbi namjeravali da obave: “selekcija” i razdvajanje muškaraca i dječaka, deportacija žene i djece, oportunistička ubistva muškaraca i silovanje žena. Za razliku od hiljada drugih, živ sam otišao sa tog sastanka. Preživio sam uglavnom zato što sam nosio “žutu karticu” – oznaku lokalnog tumača za cijelu misiju – i zato što dvojica muškaraca sa kojima sam bio nisu otišli i ostavili me samog s Mladićevim ljudima.
Dan ranije, 11. jula, kada je grad došao u Mladićeve ruke, proveo sam izvještavajući moje poslodavce iz obližnje Srebrenice i uspio se vratiti u bazu UN-a jedva na vrijeme kako bih izbjegao srpske trupe. Ono što sam učinio tog dana – dana oko kojeg se vrti čitav moj život – zaista je postalo istorijska fusnota. U izvještaju plaćenom više miliona dolara iz 2002. godine “Srebrenica – rekonstrukcija, pozadina, posljedice i analize pada ‘sigurnog’ područja”, holandski Institut za studije rata, holokausta i genocida opisuje moj beznačajni susret sa istorijom na sljedeći način:
“Suljagić je predložio povratak u Srebrenicu, jer vojni posmatrači UN-a u Potočarima nisu imali pristup informacijama o razvoju događaja u gradu. Tvrdio je da se posmatrači Ujedinjenih nacija neće usuditi vratiti. Zatim je zatražio mapu i voki-toki i rekao da će ići sam. Vojni posmatrači UN-a su mislili da je poludio, ali bili su sretni što se dobrovoljno javio jer ih je na taj način mogao ažurirati. Holandski major, De Haan, ponudio mu je mapu, radio i napunjene baterije i rekao mu da će raditi potpuno samostalno, te da neće prihvatiti nikakvu odgovornost za njega. Emir Suljagić se izbjegavajući granatiranje dolinom rijeke vratio u Srebrenicu. Nastavio je izvještavati iz zgrade PTT-a, UNHCR-a, MSF-a i bolnice do otprilike 19 časova te večeri”.
Nisam učinio skoro ništa, a ipak nikada neću učiniti ništa važnije.
Koliko god su holandski vojnici gledali u stranu u Srebrenici, čitav svijet je do tada odvraćao pogled od Bosne više od tri pune godine. Zapravo, međunarodna zajednica – u obliku Vijeća sigurnosti UN-a – pružila je ključnu prednost masovnim ubojicama u Bosni i Hercegovini usvajanjem Rezolucije 713 u septembru 1991. godine i uvođenjem embarga na oružje, osiguravajući ogromnu neravnotežu oružja u korist srpskog nacionalističkog projekta u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Prvo priznajući Bosnu i Hercegovinu, a zatim joj oduzimajući pravo na samoodbranu predviđenu članom 51. Povelje UN-a, međunarodna zajednica – posebno Vijeće sigurnosti UN-a – produžila je nasilje i stvorila više ogorčenih neprijateljstava. Aktivno je olakšavala monstruoznosti koja je Ratko Mladić ostavio za sobom, od Knina i Šibenika u Hrvatskoj do Sarajeva i Srebrenice u Bosni i Hercegovini.
Gestom koji je spasio obraz, manje od dvije godine kasnije, isto je tijelo osnovalo tribunal UN-a za suočavanje sa ozbiljnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava koje su u bivšoj Jugoslaviji počinili ljudi kojima su iste te Ujedinjene nacije dale prednost u naoružanju, čime su ostvareni uslovi suštinske neobranjivosti potrebne za masovno ubistvo. Ipak, odbili su ukinuti embargo čak i nakon pada Srebrenice.
Presuda po žalbi protiv Ratka Mladića u tom pogledu ujedno je i presuda jednoj eri.
Ratko Mladić je proveo važan dio svog života uzimajući od drugih ljudi. Uzimajući im ljude koje su voljeli. Kad zauvijek ode, njegovo će životno djelo i dalje biti s nama. Ono će nastaviti da truje budućnost dok se sa njim ne obračuna. Nepravda ne može ostati neriješena ako želimo da – kao zemlja i regija – izbjegnemo periodične i gotovo redovne sukobe koji nas sve vraćaju generacijama unazad.
Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni je predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS). Suljagić je i autor dvije knjige: “Etničko čišćenje: politika i nasilje – srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji” i “Razglednica iz groba”
*Mišljenja iznesena u tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).
