Mustafa Cerić: (Ne)običnom Srbinu Srđanu Amidžiću – amidži srpstva smeta “obični musliman” – vitez bosanski

Ovo je ogledni primjer kako korupcija traži nacionalizam kao tjelohranitelja. Kad nestane argumenata — izmisli se neprijatelj.

Bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić u svom komentaru se osvrnuo na izjave Srđana Amidžića. 

Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

Postoje ljudi koji kradu novac. Postoje ljudi koji kradu institucije. A onda postoje politički akrobati poput Srđana Amidžića koji pokušavaju ukrasti i samu stvarnost pa kad ih uhvate sa rukama do lakata u budžetskoj kasi, počnu urlati o „običnim muslimanima“, Evropi, Africi, Jevrejima, mostovima, granicama i propasti civilizacije, nadajući se da će galama biti glasnija od pitanja: “Gdje su pare od PDV-a i zašto se koeficijenti nezakonito blokiraju dvije godine?“

Jer to je stara škola balkanskog političkog mađioničarstva: kad nestane novac Federacije, izvadi muslimana iz šešira.

I kakav je to navodno opasni neprijatelj države?

Ne čovjek sa puškom. Ne kriminalac. Ne korumpirani tajkun. Nego ekspert koji traži da se zakon poštuje. Vitez bosanski.

U toj grotesknoj predstavi, poštivanje zakona postaje „mržnja“, insistiranje na pravednoj raspodjeli prihoda „napad na RS“, a obični građanin koji pita gdje završava javni novac — automatski postaje ideološka prijetnja. To je politička filozofija SNSD-a svedena na jednu rečenicu: “Ne gledaj tender — gledaj Turčina.“

Posebno je jeziva ta formulacija „nije Bošnjak, nego obični musliman“. Tu se više ne govori o politici, nego o katalogiziranju ljudi. To više nije argument. To je miris memljivih arhiva evropskih katastrofa. Uvijek tako počinje: prvo „obični“, pa „sumnjivi“, pa „nepoželjni“, pa „problem“. Fašizam nikad ne ulazi kroz vrata vičući „ja sam fašizam“. On uđe zadihan, u odijelu, s press konferencijom i pričom o “ugroženosti“.

I kakva ironija: čovjek koji zaziva evropske vrijednosti samo kad treba evropski kredit, sada govori o ljudima kao da su etnički kvar na mašini države. Još poredi Srbe sa Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, potpuno banalizirajući historijsku tragediju da bi zaštitio dnevnu politiku jednog koruptivnog aparata. To je moralni sunovrat toliko dubok da mu ni Google Maps ne može pronaći dno.

A tek ta veličanstvena rečenica da Bosna i Hercegovina „ne može postojati“. Naravno da ne može postojati takva Bosna i Hercegovina kakvu zamišljaju politički profiteri: država u kojoj zakoni važe samo za sirotinju, institucije služe stranci, a budžet funkcionira kao privatni bankomat etnonacionalnih elita.

Takva država zaista ne može trajati. Ali problem za Amidžića i njegove političke mentore jeste što Bosna i Hercegovina uporno preživljava upravo njih. Preživjela je carevine, kraljevine, podjele, opsade, ratove, ideologije, genocide i udružene zločinačke poduhvate. Preživjet će i ovu epizodu budžetskog kabarea u kojoj se svaki trag finansijske odgovornosti pokušava zatrpati vikom o naciji.

Jer kad političar počne preglasno govoriti o „mržnji prema Srbima“, vrlo često samo pokušava da se ne čuje škripa sefova iza njega.

I zato ova priča nije samo skandal jednog ministra.

Ovo je ogledni primjer kako korupcija traži nacionalizam kao tjelohranitelja. Kad nestane argumenata — izmisli se neprijatelj. Kad nestane zakona — proizvede se histerija. Kad nestane odgovora o novcu — smeta “obični musliman“.

A istina je mnogo jednostavnija i mnogo ružnija za njih: nijednog građanina Bosne i Hercegovine ne pljačka „obični musliman“, „obični Srbin“ ili „obični Hrvat“.

Pljačkaju ih veoma neobični političari koji od mržnje prave dimnu zavjesu za korupciju.