Tko su pravi teroristi?
Kako u svakom zlu ima i ponečeg dobroga, upad Hamasovaca na prostor Gaze dobro je došao da se razmisli o moralnoj poziciji „kolektivnog Zapada“ i njegovih guzolizaca. U mainstream medijima nailazimo na nepodjeljenu podršku takozvanih „zapadnih demokracija“ Izraelu, protiv „terorističkog“ Hamasa (kome se pridružio i Hezbolah), bez ulaženja u bit problema i njegovu prethistoriju, kao što se podjednako radi i u slučaju rusko-ukrajinskog rata. Društvene mreže i YouTube su prepuni napisa i videa (1, 2, 3, 4) koji pokazuju kako je Izrael uzvratio na napade, što bi trebalo aktivirati sive moždane stanice da počnu razmatrati reakcije zapadne politike i većine spomenutih medija. Naime, stvara se utisak da Izrael, za razliku od Rusa u Ukrajini (a ukrajinsko ponašanje se rijetko spominje), napada isključivo vojne ciljeve! O civilnim žrtvama i ratnim zločinima uzrokovanim napadima, gotovo ni riječi osude. Kolektivni Zapad, zajedno sa svojim marionetama, daje nepodjeljenu podršku Izraelu aboliranom od ratnih zločina (hoće li jednom, tijekom vremena, pragmatično abolirati i holokaust nad Židovima?), preskačući spominjati cijelu prethistoriju židovsko-palestinskih odnosa koja prethodi događanjima, te izraelsku okupaciju palestinskih područja, u kontekst čega se moraju staviti najnoviji događaji. Kao što žmiri i na zbivanja koja su prethodila rusko-ukrajinskom, navodno „ničim izazvanom“ ratu! Izrael je za njih “svetinja” – isključivo žrtva – dok su Rusi “đavolja djeca”! Još koliko jučer sam pisao da terorizam nije samonikla “biljka”, već odgovor onih koji – ne mogavši u izravni sukob s nadmoćnim imperijalnim silama – biraju takav put otpora, a pritom njegove žrtve kukumavče, cvile, plaču i leleču nad stotinama mrtvih uzrokovanih terorističkim napadima (razumijem to, i ja bih tako da mi strada netko od voljenih), a milijune mrtvih širom svijeta licemjerno smatraju posljedicama legalne “politike” imperijalnih sila – najvećih terorista ovoga svijeta (među inima, posebno Amerike)! Gotovo ne bi trebalo više pisati o suštini koja stoji iza Hamasovog napada na Izrael, sem prenijeti pisanje jednog indijskog medija, pod pozajmljenim naslovom za moj tekst, “Tko su pravi teroristi?”:
“Hamas se ne bi odvažio na ovu bitku sa sigurnošću vojne pobjede. Organizacija je to znala prije nego je poduzela korake prema ovoj avanturi. Ali njihova psihološka pobjeda nad izraelskim egom nije mali podvig. Ovim postupkom pred svijet postavljaju još jedno pitanje: Tko je pravi napadač? Tko su pravi teroristi? Oni koji nisu proveli rezoluciju UN-a da se dopusti povratak Palestinaca koje je Izrael brutalno protjerao 1948.; oni koji su se oglušili na rezoluciju UN-a da napuste teritorije osvojene u ratu 1967.; oni koji nisu poslušali poziv UN-a da se zaustavi ilegalna imigracija; oni koji pribjegavaju nečovječnim djelima prema civilima; prekršitelji ljudskih prava; oni koji održavaju ‘apartheid’, uključujući i prema gledištu agencija UN-a; i oni koji čine ratne zločine. Izrael je strana koja je sve ovo počinila. Istovremeno, Palestinci slijede dokument UN-a koji dopušta oružanu borbu protiv okupacijskih snaga. Gandhi je rekao da je indijski narod uz Palestinu protiv Izraela iz osjećaja pravde. Bivši premijer Atal Bihari Vajpayee također je rekao: “Moraju se odreći arapskog teritorija koji je zauzeo Izrael. On pripada Palestincima”. Kako se Indija, koja stoji na strani pravde, može pridružiti ‘klubu osude’ koji palestinski otpor doživljava kao terorizam? Noam Chomsky (i sam Židov – moja primjedba) je objasnio ironiju ovoga: “Uzimate moju vodu, spaljujete moje masline, uništavate moju kuću, uzimate moj posao, kradete moju zemlju, zatvarate mog oca, ubijate moju majku, bombardirate moju zemlju, sve nas izgladnjujete, sve nas ponižavate, ali ja sam kriv: uzvratio sam raketom.”, (Noam Chomsky, „The Assault on Gaza“ – „Napad na Gazu“, 1)
To potvrđuje i izjava izraelskog ministra obrane Yoav Gallanta, obećavajući potpunu opsadu i blokadu obalne enklave (s jednom od najvećih gustoća stanovništva na svijetu), nazivajući više od dva milijuna stanovnika, životinjama:
“Naredio sam potpunu opsadu Pojasa Gaze. Neće biti struje, hrane, goriva, sve je zatvoreno. Mi se borimo protiv ljudskih životinja i ponašamo se u skladu s tim.”
Zar se i ovdje ne koristi hrana kao oružje, što „humanistički“, kvazidemokratski Zapad predbacuje Rusima, ali ne i Izraelcima? Jesu li moguće i nacisti smatrali Židove „ljudskim životinjama“, pa se „ponašali u skladu s tim“? Oni koji prate desetljetne politike izraelskih vlada spram Palestinaca, dobro znaju da se nikako ne radi tek o aktualnom odgovoru izazvanom upadom hamasovaca. Uostalom, to je prastara metoda svih zločinačkih vlada svijeta, koje onda prilježno slijedi većina građana njihovih država. Proglasi protivnika životinjom, ekskomunicirajući ga time iz ljudske vrste, a potom imaš otvorene ruke za najgnusnije zločine. Ubijaš ih poput svinja u klaonicama, bez grižnje savjesti i potrebe za opravdanjima.
Ostavimo se zapadnjačkih opravdavanja različitim ideologijama (za njih je ideologija mrtva ili živa, zavisno od pragmatične potrebe) kao i jednostranih sankcija koje poduzimaju prema slobodnim procjenama, te atribuiranja njima nepodobnih strana proizvoljnim imenima, po strani, i samo usporedimo: Ako masa Hrvata smatra ubojicu bivšeg jugoslavenskog ambasadora Rolovića, ili u Americi za terorizam osuđenog Bušića, kao i pripadnike “Bugojanske grupe”, borcima za slobodu a ne teroristima, tim više se Hamas i Hezbolah mogu smatrati organizacijama koje se bore za slobodu Palestinaca, oslobođenje okupiranih teritorija i formiranje palestinske države. Barem tako dugo dok Zapad ne riješi palestinsko pitanje (prvenstveno Izrael i Amerika koji blokiraju rješenje), koje se ne rješava još od formiranja Izraela (na način nezapamćen u ljudskoj povijesti, 1). U svjetlu izraelske politike treba shvatiti i rastući antisemitizam širom dobrog dijela svijeta, ne kao manifestaciju rasizma, već kao prirodnu posljedicu spomenutoga. Zapadnjački moral, etika i civilizacija su pri kraju, što su neki uvidjeli (1, 2) još početkom 20. vijeka, i samo je pitanje kad će se potonja sama od sebe urušiti, što bi trebalo pozdraviti, kad ne bi bilo praćeno oceanima krvi! Na televiziji prikazuju američke proizraelske i propalestinske proteste uzrokovane aktualnom situacijom u kojoj je Izrael proglasio ratno stanje, dok Nijemci organiziraju proizraelska okupljanja, vjerojatno iz podsvijesnog kolektivnog osjećaja krivnje zarad nacističkog holokausta nad Židovima, što većinu sprečava na objektivni uvid stanja. Ne podržavam ja Hamasov napad na Izrael i pritom počinjene zločine nad civilima, još manje izraelsku rasističku politiku i zločine spram Palestinaca (koje su arapska “braća” uglavnom izdala!), tek navodim činjenice! Tek, Zapad i njegovi vazali baš i ne mare za njih!
Valja, glede zapadne pragmatične politike i propagande (a pragma znači podršku đavlu ili bogu, kako procijeniš da ti odgovara) spomenuti i njihovo neprestano propagandno vitlanje ruskim prijetnjama upotrebom nuklearnog oružja u ratu protiv Ukrajine, mada je ne jedanput ruska strana izjavljivala da takvo što dolazi u obzir samo u slučaju napada na teritorij Rusije i ugrozu njene cjelovitosti. Nasuprot tome, šuti se o izraelskim nuklearnim potencijalima, i jasno definiranoj nuklearnoj politici:
“prema izraelskoj nuklearnoj vojnoj doktrini iz 1966. godine, on je spreman napasti nuklearnim oružjem u 4 slučaja:
- u slučaju vojne penetracije unutar naseljenih prostora Izraela (granice nakon 1949 – prije 1967)
- u slučaju uništenja izraelskih zračnih snaga
- u slučaju masivnih zračnih napada na izraelske gradove ili u slučaju uporabe kemijskog ili biološkog oružja
- u slučaju nuklearnog napada na teritorij Izraela
Sve veći broj uglednih svjetskih intelektualaca – među njima i židovskih (ne i regionalnih Židova; moja primjedba), od kojih je najpoznatiji Noam Chomsky – diže svoj glas protiv izraelske politike, njegovog nepridržavanja rezolucija UN i nijekanja prava Palestincima na državu.”,
što nije ništa različito od ruskih službenih izjava! Bilo kako bilo, da ne duljim objašnjenjima koja bi objektivnim čitateljima – koji ne izvode zaključke tek temeljem posljedica, bez obaziranja na njihove uzroke – i bez ovog teksta trebala biti jasna. Može Izrael sklopiti mirovne sporazume sa svim arapskim zemljama, ali za njega mira biti neće tako dugo dok se ne riješi palestinsko pitanje, bez obzira pretvorio se ovaj Hamasov napad ili ne, u još jednu propalu intifadu. Zašto se ne rješava već desetljećima? Jer Zapadu odgovaraju „otvorena“, neriješena pitanja (baš kao između Srbije i Kosova i stanja u BiH), kako bi održavao status navodno nezamjenljivog arbitra u međunarodnim sporovima – sve više mimo jalove organizacije Ujedinjenih naroda – pomoću NATO pakta, kojemu je jedini cilj obrana kapitalističkog sustava i održavanja stanja u svijetu odgovarajućeg prvenstveno Americi, potom Zapadu u cjelini i njegovim vazalima. No, čini se da se tome bliži kraj, usljed spoznaje čega Zapad postaje sve nervozniji. A napose dva najveća državna terorista: Amerika, i u konkretnom slučaju – Izrael. To je i odgovor na pitanje iz naslova teksta.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
