Predrag Matvejević: Stara i nova kriza

Krajem prvoga desetljeća u ovom novom tisućljeću, Evropu, Ameriku i dobar dio ostaloga svijeta zatekli su događaji koje gotovo nitko nije umio ili mogao predvidjeti: ”ciklička kriza”, jedna od najvećih u posljednjih stotinu godina, porazna po svojem učinku.

(Predrag Matvejević –  Forum.tm)

 

Očitovala se i djelovala u društvu i ekonomiji, politici i kulturi, u raznim područjima i pod različitim okolnostima. Proizvela je stanja kakvim se nismo nadali, stvarala situacije koje je gotovo nemoguće kontrolirati.

 

Nakon stanovitog zatišja kriza se ponavlja i produbljuje iz godine u godinu –  2011, 2012, 2013. Ne znamo hoće li sutra biti slična ili različita, u čemu će sličiti prethodnoj ili po čemu se razlikovati od nje. U ovom času traje, iz dana u dan sve je osjetnija.

Tko je mogao zamisliti, prije samo dvadesetak godina, da će takozvani ”financijski kapitalizam” dovesti u pitanje sam kapitalizam? Da će ”neoliberalizam” biti prisiljen odreći se liberalnosti u koju se do jučer kleo i koja mu je služila kao izlika. Da će ”bankarski sustavi” obuzdavati funkcioniranje samih banaka. Da će dobar dio Evrope koja se nadala, ne samo istočne, trpjeti od ”euroskepticizma”.

 

Današnja Evropa i dojučerašnja ”druga Evropa”, neke njezine sastavnice, ne uspijevaju se dovoljno približiti jedna drugoj. ”Kapitalizam” se vraća na karikaturalan način u zemlje koje su do jučer smatrane anti-kapitalističkima. Ideja o ”socijalizmu s ljudskim licem”, kakvu su zagovarali najnapredniji disidenti, izgubila se pod najezdom ”divljega kapitalizma”, kakvog se odriče i sam kapitalizam, barem njegov prosvjećeniji dio. Napredniji dijelovi nacija stide se povratka fašistoidnih nacionalizama.

 

Širi se bojazan, jučer kao i danas, da bi budućnost mogla nalikovati prošlosti, onoj goroj, koje se s mukom prisjećamo. ”Potrošačku groznicu” zaustavlja protuotrov koji proizlazi iz straha samih potrošača  – obećanja nisu održana.

 

Takozvani ”održivi razvoj” relativizirao je do krajnjega stupnja svoju ”održivost”, to jest vjerodostojnost. Kriza navodi najsiromašnije da, ako to mogu, podrže sumnjive izvore bogatstva – kako bi se sačuvala radna mjesta i osigurao bilo kakav posao, očuvao ili dostigao bolji i dostojniji ”način života” ili barem njegov privid.

 

Bertold Brecht je svojedobno pisao kako je veći zločin osnovati banku nego je opljačkati – a danas mnogi među nama strahuju što će se dogoditi ako nam banke osiromaše i novcu koji čuvaju padne vrijednost. Ono u što su mnogi do jučer vjerovali i za što su se nesebično žrtvovali pokazalo se, barem jednim svojim dijelom, uzaludnim ako ne i iluzornim.

 

Svijest o tome predstavlja možda jednu od rijetkih vjerodostojnih tekovina u skromnoj bilanci naših suvremenih iskustava. Takva spoznaja mnogima izgleda cinična, nekima porazna. Ponekad i uvredljiva.

 

Politika odavno nema kulturnih referenci na koje bi se pozivala i kojima bi se rukovodila. I ne traži ih, možda i ne želi. Izbjegava na razne načine da potakne nastanak neke nove, pozitivne političke kulture.

 

Inteligencija je obeshrabrena ili izgubljena bez obzira na koju se stranu svrstava, lijevo ili desno ili pak – ajme! – krajnje desno. Teško je reći u kojoj mjeri ona – napose evropska inteligencija – predstavlja stvarnu i određenu kategoriju u društvu.

Najčešće je raspršena ili pak zatvorena u krugove posebnih orijentacija i opredjeljenja. Pojedinci koji joj pripadaju ne uspijevaju se približiti jedni drugima i djelovati zajedno na nekoj određenijoj ”humanističkoj platformi”, čak i u vlastitoj sredini, a kamoli “u svijetu”.

 

Glas intelektualaca rijetko se može čuti prilikom donošenja odluka bitnih za društvo i zajednicu. Premalo ga se poštuje i kad ga se ponegdje sasluša. Tko su i kakvi su zapravo današnji intelektualci, barem njihova većina?

 

Stanovite tehnologije i njihove primjene, digitalne i razne druge, stvaraju dojam, bolje reći privid da su one kadre zamijeniti tradicionalnu kulturu: da su same po sebi kultura a ne, prije svega, samo njezin izdanak ili učinak. Uzroci i posljedice tako mijenjaju mjesta i ne mogu se odrediti jedni prema drugima. To ne pomaže sporadičnim kritičkih pothvatima da se očituju na sceni. Sama scena ispresijecana je zastorima među kojima najizloženiji eksponenti nisu i najvredniji.

 

”Kriza” u svijetu postaje čak i alibi – izgovor za kritičnu situaciju koju je uvjetovalo, ne samo u zemljama istočne Evrope i bivše Jugoslavije, loše vođenje gospodarske politike i politike uopće, skandalozna korupcija, pljačka društvenih i nacionalnih dobara, kriminalna privatizacija i sl. (Rusi su skovali naziv ”prihvatizacija” – to bi se moglo prevesti na hrvatski zabavnom i bezobraznom uzrečicom: ”ko je jamio, jamio”).

 

Oni koji su vodili kolo i doveli nas u položaj u kojem jesmo, hoće li, kad jednoga dana bude prevladana kriza, biti opet i dalje kolovođe?

 

U takvu okružju nije lako odrediti, na neki moderniji i uvjerljiviji način, prirodu i ritam samih događaja, barem onih koji su smatrani temeljnim ili, kako se prije kazivalo, sudbonosnim.

 

Vidjeli smo kako je takozvana ”globalizacija” gmizala sporo, suočavajući se s nizom prepreka i spletom otpora. ”Kriza” se pak širila kudikamo brže i neposrednije – prekrila je u najkraćem roku, u dva-tri navrata, gotovo cijelu planetu (Dala je možda za pravo Marxu, ma koliko ga odbacivali ili osporavali sljedbenici i protivnici).

Hoćemo li napokon uspjeti kontrolirati s više pouzdanja i izvjesnosti sam ”ritam događaja”, usmjeravati ga i utvrditi prema stvarnim potrebama i očekivanjima onih koji stvaraju dobra i grade povijest!?

 

Uputno je u vezi s tim postaviti stanovita pitanja koja često odlažemo ili zaobilazimo: što će se dogoditi kad ”iziđemo iz kriza” o kojima je riječ? Odakle ćemo tada krenuti i u kojem pravcu? Kakav će nam biti prvi korak? Kako i kamo ćemo zakoračiti? Koga ćemo izabrati, i kako da nam bude na čelu ili u začelju?

 

U razdoblju koje proživljavamo mnogo je više pitanja nego odgovora. Odgovori koje čujemo rijetko su ohrabrujući. Nakon svega što je prošla i proživjela naša civilizacija, postali smo manje naivni i više nepovjerljivi. Razlikujemo bolje nego prije slobodu izražavanja koja se nudi od izražavanja slobode koje uskraćuje.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

____________________

Predrag Matvejević (Mostar, BiH, 7. listopada 1932.)

 

Bosanskohercegovački pisac, hrvatski i talijanski državljanin, jedan od najpoznatijih publicista u jugositočnoj Europi Predrag Matvejević rođen je u Mostaru 1932. godine. Tu je završio pučku i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studirao romanistiku. Završio je taj studij u Zagrebu.

Njegovi kolege kažu da je francuski jezik znao bolje nego mnogi profesori. Na pariškom sveučilištu Sorbonne doktorirao je komparativnu književnost i estetiku 1967, a 1994. stekao pravo redovne profesure.

Jedan je od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu. Mediteranski brevijar tiskan je u 27 izdanja, preveden na 21 europski jezik te na arapski, hebrejski, turski, japanski i – esperanto. Samo u Italiji prodan je u više od 300.000 primjeraka.

Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2002. godine i Savjeta lijevo orijentiranoga časopisa Novi Plamen. Počasni je i doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu. Predsjednik je Znanstvenoga vijeća Mediteranskoga laboratorija u Napulju. Bio je savjetnik za politiku spram Sredozemlja Europskoga povjerenstva.

Nositelj je odličja koje su mu dodijelili predsjednici nekoliko država – Stjepan Mesić mu je 2001. dodijelio Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, u Francuskoj je dobio najveće priznanje Nacionalni red Legije časti.

Početkom 1989. je na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu s Miloradom Pupovcem, Žarkom Puhovskim, generalom JNA Kočom Popovićem i drugima utemeljio UJDI. Bili su to lijevo opredjeljeni intelektualci i oficiri JNA koji su se zalagali sa jedinstvenu Jugoslaviju i protivili se stvaranju samostalne Republike Hrvatske.

Matvejević je u Vijeću Socijalističke radničke partije SRP koju je osnovao Stipe Šuvar. To je bila  jedina stranka u HR koja je pozdravila prvostupanjsku presudu u Haagu hrvatskim generalima.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1959. do 1991. godine predavao je francusku književnost. Za velikosrpske invazije na Hrvatsku, kao umirovljenik je napustio Zagreb. Emigrirao je. Kasnije je to objasnio riječima: “Vidio sam naše Srbe iz Hrvatske, među kojima imam starih i dobrih znanaca i prijatelja, kako se boje za sebe, a pogotovo za svoju djecu. Uvidio sam da im ne mogu pomoći”.

Pa, ipak, na parlamentarnim se izborima u Hrvatskoj 1992. pojavio na listi projugoslavenske partije SDU dr. Branka Horvata za mandat zastupnika.

Za vrijeme rata jedno  vrijeme živio je u Francuskoj i do 1994. bio  predavač na sveučilištu Nouvelle Sorbonne, na Odsjeku za opću i komparativnu književnost. Potom se nastanio u Italiji te od 1994. do 2007. predavao hrvatski i srpski jezik i obje književnosti na Rimskom Sveučilištu La Sapienza. Godine 1999. bio je kandidat talijanskih komunista na izborima za parlament EU.

Primio je počasni doktorat u Francuskoj (Perpigman) i dva u Italiji (Genova, Trieste) te 2002. na Sveučilištu Džemal Bijedić u Mostaru, u kojem je rođen.

Godine 1984. Beogradski izdavačko-grafički zavod izdao je u džepnom formatu  njegovu publicističku knjigu Jugoslavenstvo danas. Srpski nacionalisti dočekali su je na nož.

Za svoje jugoslavenstvo kaže da nije ideološko nego humanističko. Veli da su njegovi roditelji bili katolici i sjeća se proslava Božića.

Žestoko je uzburkao hrvatsku javnost kad je u Jutarnjem listu objavio tekst  Naši talibani, u kojem je pojedine intelektualce i pisce označio odgovornima za ratna huškanja. Prozvani Mile Pešorda ga je tužio zbog “verbalnog političkog atentata”. Suđenje je počelo u ožujku 2003. na zagrebačkom Općinskom sudu, a sudac je bio Nenad Lukić.

Matvejević je dvije i pol godine kasnije, 2. studenog 2005.,  osuđen na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, zbog klevete i uvrede te objavu presude u Jutanjem listu o svom trošku i plaćanje 5000 kuna sudskih troškova. Nije se žalio na presudu jer bi, rekao je, tako priznao i onoga tko tuži i onoga tko sudi.

Presuda  je 20 prosinca 2005. postala pravomoćna. Uvjetna kazna istekla je potkraj 2007. Vrhovni sud je u svibnju 2010. zaključio da u postupku protiv Matvejevića nije povrijeđen zakon.

Odmah na početku afere 2001. predsjednik Mesić mu je dodijelio odličje Red Danice, a njegov nasljednik predsjednik Ivo Josipović ga je 2010. imenovao predstavnikom RH u Međunarodnoj organizaciji frankofonih država.

Taj je Predsjednikov postupak sramotnim i uvredom Vrhovnoga suda nazvao bivši predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Vladimir Gredelj. Matvejević je javno izjavio da ne priznaje hrvatske zakone, ali je Josipović odbio njegovvu ostavku.

Veliki odjek u javnosti, kakav je izazvao tekst Naši talibani, imali su za suđenja objavljeni kritički esej prof. dr. Zdravka Tomca s naslovom Predrag Matvejević zastupa velikosrpska četnička stajališta i članak Darka Kovačića Matvejevićeva vješala za hrvatske književnike.

Posljednjega dana u srpnju 2013. Gradsko vijeće Grada Sarajevo Predraga Matvejevića proglasilo je počasnim građaninom. U obrazloženju je navedeno kako je “kao književnik i esejist učinio nemjerljiv doprinos stvaranju ambijenta u svjetskim okvirima za protok istine o agresiji na BiH”.

Predrag Matvejević odrastao je uz oca Vsevoloda Matvejeviča, rođenog u ukrajinskoj luci Odesi, koji je bio boljševičkih uvjerenja. Nakon  povratku iz  zarobljeništva u Njemačkoj 1945. Godine, Vsevolod je bio sudac u Mostaru.

Hvalio je  SSSR iako su mu otac i brat umrli od gladi u Gulagu. Majka Predraga Matvejevića Angelina, rođena Pavić,  je Hrvatica, bila je gorljiva katolkinja. Njeno katolištvo nije bitno utjecalo na sinov odgoj.