-TopSLIDEKultura življenjaLifestyleShowbiz

‘Pravi muškarci’ i ‘keceljaši’, ovo su kategorije muškosti u BiH

Mladićima je veoma važno da njihovi prijatelji ne pokazuju nikakve znakove feminiziranosti i da ne ‘pokušavaju ništa’ sa njima

Autor: NIKOLA VUČIĆ

Važno je objektivno sagledati rodnu podjelu poslova između muškarca i žene, primjerice, u domaćinstvu u BiH. Zašto? Zato što na taj način bolje razumijemo kulturu  naroda. A kultura nije nepromjenjiva kategorija. Pogledajmo i spisak nadima koji patrijarhalna kultura koristi za muškarce koji ravnopravno sudjeluju u domaćinstvu…

U Kritici toksične muškosti (2021) nisam samo opisao teorijske koncepte toksične, hegemonističke i svjesne muškosti, već sam ponudio pregled postojećih istraživanja koja su rađena na bosanskohercegovačkom tlu. Sva konsultirana istraživanja imala su jasno razrađenu metodologiju i dala su doprinos u rasvjetljavanju kulturnih, rodnih, maskulinih identiteta. Ključna istraživanja na temu maskuliniteta u Bosni i Hercegovini i na Balkanu sproveli su Anne Eckman i dr., Mirna Dabić, Srđan Dušanić, Jozo Blažević, Feđa Bobić, Saša Gavrić i Jasmina Čaušević, Gary Barker i Piotr Pawlak, Srđan Puhalo i Jelena Milinović, u Srbiji Marina Hughson, u Hrvatskoj Nataša Bijelić. Ova istraživanja, svako na svoj način, oslikavaju osnovne probleme koje u društvo unose dominantni oblici maskuliniteta.

Naime, u istraživanju dimenzija maskuliniteta i nasilja iz 2007. godine  formiran je bogat set zaključaka koji opisuju specifičnu konstrukciju hegemonističkog maskuliniteta koji mladići na Balkanu doživljavaju, i kako se to odražava na njihove veze sa ženama i na rodno zasnovano nasilje. Tu se navodi kako su mladići u većini balkanskih gradova (u kojima je rađeno istraživanje) istakli dom i školu kao dva društvena mjesta koja najčešće utječu na konstruiranje maskuliniteta na Balkanu: u okviru ovih mjesta, roditelji, braća i sestre čvrsto su vezani za dom, dok su grupe vršnjaka poput prijatelja, društva ili ‘raje’ čvrsto vezani za školu gdje mladići uče o društvenim pravilima ponašanja (2007: 22). Istraživanje Anne Eckman i drugih pokazalo je i to da su mladići uočili kako je presudno u ocjenjivanju idealnog muškarca i definisanju maskuliniteta ne ponašati se poput žene ili biti viđen kao žena: “(…) u nekoliko navrata tokom petodnevnih vježbi, mladićima je postavljeno pitanje o njihovim stavovima prema vezama istog pola. U svim grupama, otprilike polovina mladića izrazila je negativne stavove: od nelagodnosti, do snažnih osjećanja gađenja i nasilja. Nekoliko mladića, sa negativnim reakcijama, izrazilo je da osoba ne može biti i muškarac i homoseksualac. Nekoliko mladića direktno je izrazilo podršku za prava pojedinca da bude homoseksualac, govoreći, na primjer, ‘za mene je to normalna osoba, samo sa drugačijom polnom orijentacijom’ (Banja Luka). U gradovima većina mladića, koji su izrazili podršku za veze istog pola, smatrali su da ako se za nekog s kim su bili prijatelji dugo vremena ‘otkrije da je homoseksualac’, ostali bi prijatelji” (2007: 19-20).

Ističem ovdje i podatak da su mladići potencirali kako bi “bilo veoma važno da njihovi prijatelji ne pokazuju nikakve znakove feminiziranosti i da ne ‘pokušavaju ništa’ sa njima. Mladići su, također, izrazili zabrinutost da bi druženje sa nekim ko je očigledno homoseksualac (kroz znakove feminiziranosti) moglo prouzrokovati da i taj mladić također bude viđen kao homoseksualac i da je veoma važno da se to izbjegne” (20). Istraživačice i istraživači utvrdili su da su se ipak pojedini stavovi mladića mijenjali tokom istraživanja: “Oni koji su prvobitno izrazili snažnu negativnu reakciju prema (…) manjinama, do posljednjeg dana zajedničkog učenja i djelovanja, rekli su da se osjećaju ‘malo više’ tolerantniji.“

Studiju “Muškarci i rodni odnosi u BiH” objavio je psiholog Srđan Dušanić. U njegovoj  monografiji iščitavamo rezultate istraživanja o ključnim temama iz oblasti rodnih odnosa u BiH, a napravljeno je na reprezentativnom i slučajnom uzorku stanovnika iz 56 općina i gradova u BiH. Rezultati su pokazali da “oko 52% muškaraca smatra da je najvažnija uloga žene vezana za kućne poslove i brigu o djeci, a 49% smatra da muškarac treba da ima dominantnu ulogu prilikom donošenja najvažnijih odluka. Oko 23% smatra da postoje situacije u kojima žena zaslužuje da bude fizički kažnjena (istučena). Na osnovu rezultata na GEM skali oko 23% muškaraca spada u grupu sa izrazito neravnopravnim rodnim stavovima, 41% umjereno je ravnopravnih, a 36% spada u grupu rodno ravnopravnih” (2012: 8-9). Autor je konstatirao da velika većina muškaraca ispoljava upravo karakteristike hegemonističkog maskuliniteta: “(…) oko 73% smatra da muškarac treba da bude čvrst/jak/postojan, a oko 68% da ugled treba braniti makar i silom. Ovo ukazuje da nasilje može biti određeno percepcijom maskuliniteta i željom da se sačuva i odbrani muška čast i imidž jakog muškarca. Rezultati o seksualnosti pokazuju da je seksualnost i potentnost važan element u životima muškaraca i da može biti važan faktor u strukturi muške slike o sebi. O tome svjedoče podaci da oko 45% smatra da je seks važniji muškarcima nego ženama, a 50% da su muškarci uvijek spremni na seks. Oko 57% iskazuje znake homofobije. Preko 20% muškaraca smatra da je briga o kontracepciji isključiva obaveza žene” (Dušanić, 2012: 64-65). U regionalnom smislu, kada se poredi Bosna i Hercegovina sa Hrvatskom, Dušanić zapaža da ovdašnji muškarci su, po svim pitanjima, rodno konzervativniji, manje su rodno ravnopravni, privrženiji su hegemonističkom maskulinitetu i posmatranju svijeta kroz prizmu rodnih stereotipa

Primjerice, rezultat opsežnog istraživanja profesorice rodnih studija i sociologinje Zilke Spahić Šiljak je i knjiga “Žene, religija i politika” u kojoj je autorica, baš fokusirajući se na oslikavanje muškaraca i pitanja rodne ravnopravnosti, izdvojila je duži spisak nadimaka s ciljem ilustriranja percepcije podjele poslova između muškarca i žene u domaćinstvu u bosanskohercegovačkom društvu. To svakako treba imati u vidu jer odgovori na pitanje podjele poslova nisu sami sebi svrha, već oslikavaju kulturu jednog naroda, čije norme onda definiraju status svake osobe i ne dozvoljavaju tako jednostavno da se izađe iz zadatih okvira. Mnogi muškarci, prenosi Spahić Šiljak (2007: 206), u razgovorima su priznali da bi oni i češće pomagali ženama, ali je problem u tome što ne žele da ih vide komšije, a pogotovo ne prijatelji i rodbina: “(…) u tome značajnu ulogu imaju majke – koje ne samo da ne odgajaju svoje sinove da rade kućne poslove i time olakšaju i sebi i budućoj snahi, nego podržavaju postojeću podjelu. Vrlo često majka smatra da sin ne bi trebalo da radi kućne poslove sa svojom suprugom; djelimično zbog toga što ih nije radio u njenoj kući, a djelimično zbog toga da se sačuvaju ‘autoritet’ glave porodice i njegov ugled”. Među izdvojenim nadimcima za muškarce koji pomažu ženama (206) navode se: papučar, papak, ženskonja, domaćica, teta, peder, slinac, peško, ženskaroš, šlapa, papan, mlakonja, keceljaš, potrčko, homo papučaris i drugi.

Evidentno je, stoga, da nalazi istraživanja dr. Zilke Spahić Šiljak, ali i drugih citiranih auutora i autorica, pokazuju kako izlazak iz rodne kutije, odnosno rodnog obrasca, nailazi na jednu vrstu kulturološkog kažnjavanja. To oslikava tačnost u Kritici toksične muškosti (2021) opisane politike rodnog nadziranja. Ova politika, podsjetit ću, služi za obeshrabrivanje, obezvređivanje i delegitimizaciju rodnih izraza koji odstupaju od normativne koncepcije roda, čime se posljedično ojačava rodna dihotomija.

Ženske priče realizira MAP uz podršku projekta BOLD.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close