Povodom obljetnice rođenja Georgea Orwella: Odabrani sadržaji

Najpoznatiji pisac antiutopija u povijesti rođen je 25. lipnja 1903. u tadašnjoj britanskoj koloniji Indiji pod imenom Eric Arthur Blair. Pseudonim George Orwell uzeo je jer mu se sviđalo ime George, a Orwell dolazi od imena rječice blizu mjesta gdje je stanovao. Kasnije je stanovao u istočnom Londonu i Parizu, i to u siromašnijim četvrtima, gdje se upoznao sa svom bijedom tih velegradova. Kasnije živi u Španjolskoj i piše o tamošnjem građanskom ratu. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. objavljuje poznatu „Životinjsku farmu“, koju je nekoliko nakladnika prethodno odbijalo. Četiri godine kasnije objavljuje svoj drugi najbolji roman, novu distopiju, „1984.“ Umire 21. siječnja 1950. Orwell je jedan od najutjecajnijih engleskih (i svjetskih) pisaca 20. stoljeća. Donosimo izbor citata iz dva njegova najpoznatija gore spomenuta djela, „Životinjske farme“ i „1984“. Možda će vam sadržaj ovih citata zvučati uznemirujuće poznato.

 

„To je bit svih naših problema. Sabrana je u jednoj riječi – Čovjek! Čovjek je jedini stvarni neprijatelj kojeg imamo. Uklonite Čovjeka, i osnovni uzrok gladi i pretjeranog rada bit će ukinut zauvijek. Čovjek je jedino stvorenje koje troši a ne proizvodi. On ne daje mlijeko, ne nosi jaja, preslab je da vuče plug, prespor da uhvati zeca. Pa ipak je gospodar svih životinja. Zapošljava ih i daje im minimum koji će ih spriječiti da skapaju od gladi, a ostatak zadržava za sebe. Mi obrađujemo zemlju, naš gnoj je čini plodnijom, ali među nama nema nijednog koji posjeduje više od svoje gole kože.“ (Životinjska farma)

 

„Još nešto vam želim reći, u stvari samo ponoviti: upamtite zauvijek da je neprijateljstvo prema Čovjeku i svemu njegovom naša dužnost. Tko god ima četiri noge, ili krila, taj je prijatelj. I zapamtite također, da u borbi protiv Čovjeka ne smijemo spasti na to da mu sličimo. Čak i kad ga pobijedite, nemojte usvojiti njegove poroke. Nijedna životinja nikada ne smije živjeti u kući, spavati u krevetu, nositi odjeću, piti alkohol, pušiti, posjedovati novac ili postati trgovac. /…/ I što je najvažnije, nijedna životinja ne smije tlačiti drugu životinju. Slabi ili jaki, pametni ili priprosti, svi smo mi braća. Nijedna životinja nikada ne smije ubiti drugu životinju. Sve su životinje jednake.“ (Životinjska farma)

 

„Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom sjedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, a na počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama. /…/

Ustade gospodin Pilkington iz Foxwooda, držeći u ruci pehar. /…/ Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. /…/ Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo. Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene. Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama. Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. /…/

Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi. /…/ Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž! Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja. /…/ Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o ‘Životinjskoj farmi’. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime ‘Životinjska farma’ ukinuto. Od sada će se farma zvati ‘Vlastelinska farma’, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime. /…/

Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? /…/ Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa. Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.“ (Životinjska farma)

 

…

„Ali bilo je istovremeno jasno da sveukupno povećanje bogatstva prijeti razaranjem – štoviše, u stanovitom smislu jest razaranje – hijerarhijskog društva. U svijetu u kojem svi imaju kratko radno vrijeme, imaju dovoljno hrane, gdje žive u kući s kupaonicom i frižiderom i posjeduju automobil, najočitiji i najvažniji oblik nejednakosti već je sam po sebi nestao. Kad jednom postane opće, bogatstvo više ne pruža mogućnost izdvajanja. Bilo bi bez sumnje moguće zamisliti društvo u kojem bogatstvo, u smislu osobnog vlasništva i luksuza, može biti ravnomjerno raspoređeno, dok moć ostaje u rukama svake privilegirane kaste. Ali u praksi takvo društvo ne bi moglo ostati dugo stabilnim. Jer kad bi svi podjednako uživali slobodno vrijeme i sigurnost, velika većina ljudi koji su normalno zaglupljeni siromaštvom, postali bi obrazovani i naučili bi misliti svojom glavom: kad bi jednom u tome uspjeli, prije ili kasnije shvatili bi da povlaštena manjina nema nikakve funkcije, pa bi je prema tome i uklonili. Na dugi rok, hijerarhijsko je društvo bilo moguće jedino na temelju siromaštva i neznanja.“ (1984.)

…

„Svijest o ratnom stanju, pa prema tome o opasnosti, stvara privid da je predaja sve vlasti u ruke male kaste prirodan i neizbježan uvjet opstanka.“ (1984.)

…

„Građanima Oceanije ne dopušta se da znaju išta o postavkama druge dvije filozofije, ali se uče da pljuju po njima kao po barbarskom nasilju nad ćudoređem i zdravim razumom. Zapravo se tri filozofije jedva razlikuju, a društveni sustavi koji se na njima osnivaju ne razlikuju se uopće. Svugdje postoji ista društvena piramida, isto slijepo štovanje polubožanskog vođe, isto gospodarstvo koje se održava trajnim ratovanjem. Iz toga slijedi da tri supersile ne samo što jedna drugu ne mogu pobijediti, nego im to, ni kad bi mogle, ne bi koristilo. Naprotiv, dok ostaju u sukobu one jedna drugu podupiru kao tri snopa žita. I kao obično, vladajući slojevi svih triju država istovremeno su svjesni i nesvjesni što rade. Posvetili su se, zdušno, osvajanju svijeta, ali isto tako znaju da je nužno da se rat nastavi vječno i da ne bude pobjede.“ (1984.)

…

„Rat je stoga, ako sudimo po mjerilima pređašnjih ratova, samo prijevara. Nalik je sukobu između mužjaka stanovitih preživača čiji su rogovi postavljeni pod takvim kutom da se ne mogu uzajamno ozlijediti. Ali premda je lažan, nije besmislen. On guta višak potrošnih dobara i pomaže da se održi posebna duhovna atmosfera koja je potrebna hijerarhijskom društvu. Rat je sada, kao što se vidi, isključivo interna stvar. U prošlosti su se vladajući slojevi svih zemalja, premda su možda priznavali zajednički interes i stoga ograničavali razornost rata, zaista međusobno borili i pobjednik bi uvijek opljačkao poraženog. U naše vrijeme uopće se ne bore međusobno. Svaka vladajuća grupa vodi rat protiv vlastitih pristaša, a cilj rata nije osvajanje tuđeg teritorija, niti obrana vlastitog, nego čuvanje postojeće društvene strukture.“ (1984.)

…

„Mase se nikad ne bune same od sebe i nikad se ne bune samo zato što su potlačene. Dok im se ne pruži neki standard s kojim bi se uspoređivale, one čak nisu ni svjesne da su potlačene.“ (1984.)

…

„Promjenljivost prošlosti središnji je aksiom anglosoca. Prošli događaji, tvrdi se, objektivno ne postoje već žive jedino u pisanim dokumentima i u ljudskom sjećanju. Prošlost je ono što se dokumenti i sjećanje slože da jest. A budući da Partija ima punu vlast nad svim dokumentima i nad mozgovima svih svojih članova, slijedi da je prošlost ono što Partija odluči da jest. Isto tako slijedi da se prošlost, premda je promjenljiva, ni u jednom konkretnom slučaju ne mijenja. Jer jednom kad se preoblikuje u onu tvorevinu koja je u tom trenutku potrebna, ta nova verzija jest prošlost i nikakve drukčije prošlosti i nema. To vrijedi čak i onda, što se često dešava, kad se isti događaj mora izmijeniti do neprepoznavanja nekoliko puta u toku jedne godine. Partija je u svako doba u posjedu apsolutne istine, a bjelodano je da apsolutna istina nije mogla biti drukčija prije negoli je sada. Po tome se vidi, da vlast nad prošlošću ovisi iznad svega o uvježbavanju sjećanja. Osigurati da se svi pisani dokumenti slažu s trenutačnom linijom samo je mehanički čin. Nužno je sjećati se da su se događaji zbili na poželjan način. A ako je nužno preoblikovati vlastito sjećanje ili krivotvoriti pisane dokumente, tada je jednako nužno i zaboraviti da je čovjek to učinio. Metoda kojom se to postiže može se naučiti kao svaka druga mentalna tehnika. To zaista većina članova Partije i nauči; ili barem svi oni koji su istovremeno i dovoljno inteligentni i pravovjerni.“ (1984.)

 

…

„A sad ću ti reći odgovor na moje pitanje. Glasi ovako. Partija teži vlasti isključivo zbog nje same. Nas ne zanima dobrobit drugih; nas zanima jedino sama vlast. Ni bogatstvo, ni luksuz, ni dug život, ni sreća: samo vlast, čista vlast. Što čista vlast znači, razumjet ćeš uskoro. Mi smo drukčiji od svih prošlih oligarhija po tome što znamo što radimo. Svi ostali, čak i oni koji su nam bili nalik, bili su kukavice i licemjeri. Njemački nacisti i ruski komunisti bili su nam veoma bliski u metodama, ali nikada nisu imali hrabrosti da razaberu svoje vlastite motive. Pretvarali su se, pa možda čak i vjerovali, da su došli na vlast ne svojom voljom i na ograničeno vrijeme i da ih malo dalje iza ugla čeka raj gdje će ljudi biti slobodni i jednaki. Mi nismo takvi. Mi znamo da nitko ne dolazi na vlast s namjerom da je se odrekne. Vlast nije sredstvo nego cilj. Ne uvodi se diktatura zato da bi se sačuvala kakva revolucija; revolucija se diže zato da bi se uspostavila diktatura. Svrha progona su progoni. Svrha mučenja je mučenje. Svrha vlasti je vlast. /…/ Mi smo svećenici vlasti – rekao je. – Bog je vlast. /…/ Prva stvar koju moraš shvatiti jest da je vlast kolektivna. Pojedinac je moćan samo utoliko što prestaje da bude pojedinac. /…/ Kad je samo – slobodno – ljudsko biće uvijek doživljava poraz. Tako mora biti, jer je svaki čovjek osuđen da umre što je najveći od svih poraza. Ali ako se može potpuno bez ostatka podrediti, ako može uteći od vlastitog identiteta, ako se može utopiti u Partiji, tada je svemoćan i besmrtan. Druga stvar koju treba da shvatiš jest da je vlast – vlast nad ljudskim bićima. Nad tijelom, da – ali iznad svega, nad duhom. Vlast nad materijom – vanjskom zbiljom, kako bi ti to nazvao – nije važna. Naše vladanje materijom već je apsolutno.“ (1984.)

…

„Moć nad drugima sastoji se u nanošenju boli i poniženja. Vlast se sastoji u tome da se ljudski duh rastrga na komade i ponovo sastavi u novim oblicima koji ti sam po volji izabereš. Shvaćaš li sad pomalo, kakav mi svijet stvaramo? On je točna protivnost onim glupim hedonističkim Utopijama kakve su zamišljali stari reformatori. To je svijet straha i izdaje i tjeskobnih muka, svijet u kojem gaziš i bivaš gažen, svijet koje će bivati, ne manje, nego sve nemilosrdniji što se bude više profilirao. Napredak u našem svijetu bit će napredak prema više patnje. Stare uljudbe su tvrdile da se zasnivaju na ljubavi ili pravdi. Naša se zasniva na mržnji. U našem svijetu neće biti drugih osjećaja do straha, bijesa, likovanja i samoponiženja. Sve ćemo drugo uništiti – sve. Mi već razbijamo misaone navike koje su preživjele od prije Revolucije. Presjekli smo veze između djeteta i roditelja, između čovjeka i čovjeka, između muškarca i žene. Nitko se više ne usuđuje vjerovati ženi, ni djetetu, ni prijatelju. /…/ Neće biti drugih odanosti osim odanosti Partiji. Neće biti ljubavi osim ljubavi prema Velikom Bratu. Neće biti smijeha osim u likovanju nad poraženim neprijateljem. Neće biti umjetnosti ni književnosti ni znanosti. Kad budemo svemoćni neće nam više trebati znanost. Neće biti razlike između ljepote i ružnoće. Neće biti znatiželje, neće biti užitka u procesima života. Uništit ćemo sve užitke koji bi mogli smetati. Ali uvijek – nemoj to zaboraviti, Winstone – uvijek će biti pobjedničkog uzbuđenja, radost gaženja po bespomoćnom neprijatelju. Ako hoćeš sliku budućnosti zamisli čizmu koja gnjete jedno ljudsko lice – zauvijek!“ (1984.)

Odabrao: Marijan Oršolić

Prometej.ba