Povijest i perspektive najavljenog strateškog saveza Irana, Kine i Rusije i intervenconistička reakcija Washingtona

Jučer RT prenosi vijest kako je tijekom posjete Moskvi iranski ministar obrane Hossein Dehghan izrazio želju da Iran s Rusijom, Kinom i Indijom surađuje u suprotstavljanju takozvanom „proturaketnom štitu“ NATO saveza i sprječavanju njegove daljnje ekspanzije prema istoku.

(altermainstreaminfo.com.hr)

„Podržavam ideju jačanja suradnje između Kine, Irana, Rusije i Indije kako bismo se zajedno suprotstavili širenju NATO saveza prema istoku i postavljanju proturaketnog štita u Europi“, izjavio je iransk ministar obrane u Moskvi.

U sjedištu NATO saveza su priopćili „kako proturaketni štit služi kako bi Europi jamčio sigurnost od iranskih projektila dugog dometa“, iako je jasno da su sve komponente raspoređene tako da neutraliziraju ruske sustave nuklearnog odvraćanja, a da Iran nikada i nije bio prijetnja sigurnosti zemalja članica NATO saveza.

Rusija je odgovorila postavljanjem sustava Iskander u regiji Krasnodar, Bjelorusiji i enklavi u Kaliningrad, a nakon pripojenja Krima jačanjem vojne infrastrukture na poluotoku, te osuvremenjivanjem ratne mornarice.

Nakon uspješnih preliminarnih pregovora o iranskom nuklearnom programu, ruski predsjednik je potpisao uredbu kojom unilateralno ukida sankcije za isporuku sustava S-300 Iranu i izrazio je želju da ruska vojska pomogne u osuvremenjivanju cjelokupnih oružanih snaga Islamske Republike.

Za Moskvu međunarodne sankcije protiv Teherana i službeno više ne postoje – Sustavi S-300 odlaze za Iran 

Iranski ministar obrane, Hossein Dehghan, gotovo sigurno je u Moskvi pregovarao o načinu isporuke i vrsti oružja kojeg će Moskva isporučiti Teheranu, ali treba napomenuti da se njegov poziv za stvaranje koalicije u suprotstavljanju NATO savezu može smatrati kao odgovor iranskih vjerskih vođa i predsjednika Rohanija na prijedlog kojeg je Kina službeno uputila na summitu „Konferencije za izgradnju međusobnog povjerenja azijskih zemalja“ (CICA) koji se održao u Šangaju u svibnju prošle godine.

Name, poziv ili pristanak Irana na vojnu suradnju je samo kontinuitet jedne politike koju od 2001. godine grade Rusija i Kina, a sada je Iran donio konačnu odluku da i službeno bude dio tog saveza.

Sve što je dogovoreno tijekom prošlogodišnje službene posjete Putina i ruske delegacije Kini ne bi bilo moguće da 2001. Vladimir Putin i tadašnji predsjednik Jiang Zemin nisu potpisali „Sporazum o prijateljskoj i dobrosusjedskoj suradnji“ (2001 Sino-Russian Treaty of Friendship). Neizravnom porukom  Rusije bi se mogao smatrati i privatni posjet ruskog predsjednika bivšem kineskom predsjedniku Jiang Zeminu, a poruka Zapadu bi bila da je era isključivo gospodarske i kulturne suradnje, koja je definirana sporazumom iz 2001., završena i da se ulazi u jedno novo razdoblje u kojem dvije zemlje na globalnoj razini u svim segmentima nastupaju koordinirano, a čemu će se sada pridružiti i Iran.

Vladimir Putin je tada zahvalio bivšem predsjedniku NR Kine Jiang Zeminu, za njegov doprinos razvoju rusko-kineskih odnosa i naglasio kako Rusija i aktualne vlasti u Kini sada „imaju novi kurs i da postoje mnogi zajednički planovi koji će se sigurno provesti u djelo“.

„Želim reći da je posao koji smo započeli sada je u sigurnim rukama. Mi smo riješiti vrlo važan, ključni problem u našim odnosima – pitanje granica. Danas nemamo niti jedan problem koja može opteretiti naše odnose s Kinom. Oba prethodna vodstva Narodne Republike Kine, kao i predsjednik Xi Jinping i njegov cijeli tim rade veliki posao u jačanju naših međudržavnih odnosa. Hu Jintao je dao svoj doprinos, a Xi Jinping će poduzeti daljnje korake, što je veliki napredak i mi idemo dalje bez ikakvih odstupanja. Naprotiv, imamo samo velike planove i potpuno smo predani u njihovoj provedbi. Današnji posjet je bio vrlo uspješan. Želim vam još jednom zahvaliti što ste dali veliki poticaj odnosima između naših zemalja“, obraćajući se bivšem kineskom predsjedniku Jiang Zeminu je rekao ruski predsjednik.

Bivši kineski predsjednik je Putinu rekao kako je vrlo sretan što je iznova imao priliku susresti se s njim i da se vrlo dobro sjeća sastanaka 2001. godine, ali da mora reći „kako vrijeme tako brzo leti“.

Jiang Zeminu možda zaista vrijeme „brzo leti“, ali arhitektima globalne hegemonije u Washingtonu sigurno ne i da su ikako mogli, oni bi ga zauvijek zaustavili u ‘90-ima.

Osim bilateralnog susreta na vrhu između Kine i Rusije na kojem je postignut sporazum o de-dolarizaciji svijeta, potpisan plinski ugovor i uz prisustvo dvojice predsjednika označen početak vojnih vježbi, kao što je navedeno, u Šangaju se u svibnju prošle godine održao i summit „Konferencije za izgradnju međusobnog povjerenja azijskih zemalja“, međunarodne asocijacije čije je osnivanje 1992. u Ujedinjenim narodima predložio kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbayev. Prvi i osnivački summit je održan 1999. u Almati u Kazahstanu, a do danas se organizaciji pridružila većina azijskih zemalja, čak i Egipat kome Sinajski poluotok kao dio Azije daje to pravo, dok su promatrači SAD, Indonezija, Japan, Filipini, Ukrajina, Malezija i Šri Lanka, kao i predstavnici Ujedinjenih Naroda i Arapska liga. Mnoge zemlje još nisu članice, ali su u organizaciji važne zemlje poput Kine, Rusije, Irana, Indije Kazahstana, Afganistana, Egipta, Pakistana, Katara, Izraela i mnogih drugih. Na summitu u Šangaju je bilo 11 čelnika država, jedan premijer i glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Ban Ki Moon. SAD i Japan su na konferenciju kao promatrače poslali svoje veleposlanike iz Pekinga.

Iako se na konferenciji govorilo o svim sigurnosnim problemima u Aziji,PressTV tada piše kako je kineski predsjednik Xi Jinping  sve iznenadio pozivom na stvaranje „novog azijskog sigurnosnog saveza, koji će uključivati Rusiju i Iran, a isključiti SAD“.

“Mi moramo obnoviti našu sigurnosnu suradnju i uspostaviti novu arhitekturu regionalne suradnje. Ta organizacija treba biti sigurnosni odgovor i centar za rješavanje svih hitnih slučajeva. Azijske zemlje trebaju odgovoriti kolektivno na tako važne probleme kao što su transnacionalni kriminal, cyber sigurnost, energetska sigurnost, terorizam i prirodne katastrofe. Moramo imati nultu toleranciju za terorizam, separatizam i ekstremizam, te ojačati međunarodnu suradnju i borbu protiv te tri negativne sile”, rekao je Xi Jinping na summitu na kojem su prisustvovali i iranski predsjednik Hasan Rohani i ruski predsjednik Vladimir Putin.

Kineski predsjednik je tada također uputio prikriveno upozorenje Sjedinjenim Državama zbog jačanja njihove vojne nazočnost u Aziji i rekao: “Jačanje vojnih saveza čije su aktivnosti usmjerene protiv trećih zemalja ne pridonosi održavanju zajedničke sigurnosti u regiji.”

Dakle, sada imamo Iran koji je izjavom svog ministra obrane Hosseina Dehghana praktično dao zeleno svjetlo izvorno kineskom prijedlogu i sada se čeka odgovor Indije.

Analitičar Pepe Escobar piše „kako tijekom proteklih desetljeća montirani mit o “iranskoj bombi” nikada nije bio pravi problem između Sjedinjenih Država i Irana, nego se uvijek radilo o tome kako ukrotiti  ili izolirati   snažnu i neovisnu nacija koja je uvijek energično odbijala prihvatiti američku izuzetnost“.

„Sada kada je Iran “rehabilitiran”, za mnoge zagovornike američke izuzetnosti i njihove podanike ta zemlja može biti opasna, jer nuklearni sporazum može biti postignut u lipnju, a razne frakcije u Washington još uvijek ne mogu postići nikakav dogovor. Pentagon je priznao da višegodišnji neostvareni san neokonzervativaca i korporativnih medija ostaje na stolu, a to je vojna opcija. Američki Kongres će sigurno pokušati minirati proces, a Odbor za vanjske poslove američkog Senata je jednoglasno usvojio zakon koji Kongresu daje za pravo da se miješa u sve što bi se odnosilo na uklanjanje sankcija Iranu“, piše Pepe Escobar.

Osim toga, gotovo svi u Washingtonu, od State Departmenta do Kongresa i izraelskog lobija, prigovaraju i urlaju „zbog sulude odluke Putina da isporuči raketne sustave iranskim ajatolasima“.

U stvari, ruski je predsjednik samo vratio posao tamo gdje je stao uvođenjem međunarodih snkcija, ništa više. Dakle, potpisao je predsjednički dekret kojim ukida zabranu isporuke proturaketnih sustava S-300 Teheranu, nakon što je s Iranom 2010. godine sklopio dogovor  vrijedan 800 milijuna dolara, a koji nije ispunjen zbog nemilosrdnog američkog pritiska. Teheran očekuje da će kompletene sustave S-300 dobiti do kraja godine.

Službena linija Moskve je uvijek bila da embargo na oružje Iranu mora prestati čim se postigne dogovor oko nuklearnog programa. S druge strane Obamina administracija tvrdi da se sankcije moraju uklanjati postupno, a vrhovni vođa Irana, ajatolah Hamenei je odlučan da sankcije moraju biti ukinute istog dana kada se potpiše konačni sporazum.

Poziv iranskog ministra obrane i uredba ruskog predsjednika o isporuci sustava S-300 Iranu Washington brinu iz jednog drugog razloga, a to je upravo onaj o kojem govori Pepe Escobar. Naime, takvim razvojem događaja će za američku vojsku postati nemoguće napasti Islamsku Republiku, scenarij kojeg Pentagon desetljećima drži u pripravnosti i  redovito ga ažurira.

Naime, u podužem članku kojeg je objavio The Daily Beast se pojašnjava  kako će isporuka Iranu ruskih sustava S-300 onemogućiti napad na tu zemlju za većinu postojećih zrakoplova, a znatno će ga otežati stealth zrakoplovima.

Analitičar Dave Mujamdar za The Daily Beast piše da će isporuka ruskih protuzrakoplovnih sustava S-300 iranskoj vojsci, koja je zbog međunarodnih sankcija obustavljena prije četiri godine, zračni prostor Iran “pretvoriti u zonu zabrane leta za F-16 ili F/A-18 Hornet zrakoplove”.

“Trenutno samo modeli stealth zrakoplova, kao što su američki bombarderi B-2 Spirit ili zrakoplov F-22 Raptor, unatoč sustavima S-300 i njegovim višestrukim verzijama mogu sigurno letjeti u takvim područjima”, kaže Dave Mujamdar.

No, čak i najnapredniji američki zrakoplovi ne mogu dugo ostati u području koje pokrivaju projektili sustava S-300 dugo.

“Problem je u tome što je S-300 mobilni sustav i zbog toga američki piloti ne mogu biti sigurni ni u bilo kojem trenutku”, kaže analitičar.

Viši dužnosnik Pentagona je izjavio da ako Iran dobije sustave  S-300, onda će se morati mijenjati svi ratni planovi.

“Morat ćemo provesti potpune promjene u svim četvrtim generacijama zrakoplova, kao što su  F-15, F-16 i F/A-18. Ta stvar je zvijer i ne želimo joj se približiti”, za The Daily Beast je izjavio viši časnik američkih marinaca.

„Isporuka ruskih sustava S-300 neutralizira i svaku mogućnost jednostranih izraelskih mjera protiv Irana, osim ako Tel Aviv ne dobije borbene zrakoplove F-35“, Daveu Mujamdaru je rekao visoki zapovjednik američkog ratnog zrakoplovstva.

Međutim, veliki projekt i ponos američke vojne industrije i ratnog zrakoplovstva, borbeni zrakoplov F-35 i mornarička verzija F-35B nikako da prestane plijeniti pozornost, a u ožujku ove godine je otkriven tko zna koji po redu nedostatak, a već ranije je objavljeno izvješće prema kojem najnapredniji američki lovac F-35 neće biti spreman za borbene aktivnosti prije 2019. godine. Dakle, Izrael će se morati strpjeti, a iranska vojska će u međuvremenu u miru rasporediti dobivene sustave na svom državnom teritoriju.

Na kraju se oglasio i zapovjednik američke vojske, general Martin Dempsey, koji je, kako prenosi Press TV, izjavio „kako ruski sustavi S-300, ako bude bilo potrebno, neće spriječiti američku vojsku da bombardira Iran“.

Sramotna priča o zrakoplovu F-35 se nastavlja – Britanska verzija nije za borbene misije

Što za kraj reći, osim da osovina Moskva-Teheran-Peking, a moguće i New Delhi, postaje noćna mora za jastrebove u američkom  Kongresu i izraelskom Knessetu. Barack Obama je ranije uspio izbrisati i posljednji trag Nixonovog uspjeha u zbližavanju Sjedinjenih Država i Kine, te  udaljavanju Sovjetskog Saveza i Kine s druge strane. Prema Iranu je vodio istu politiku i kada je vidio da je savez Teherana, Moskve i Pekinga svršen čin, onda se sjetio da je dobio Nobelovu nagradu za mir i pristao na „kompromis oko iranskog nuklearnog programa“.

Agresivna i imperijalistička politika Obame i njegovih mentora poput neokonzervativnog gurua Roberta Kagana i „filantropa“ Georga Sorosa, koju Washington prakticira od 1992. godine, izgleda da je došla svom kraju. Administracije predsjednika Clintona, Busha i Obame su se enormno zadužile, a doktrina Pentagona iz kasnih ‘90-ih je iscrpila sve mogućnosti, osim što se može hvaliti s „ideološkom i civilizacijskom superiornošću Zapada u odnosu na ostatak svijeta, posebice kada su u pitanju islamske zemlje i Daleki istok“, kako to voli naglašavati „najbolji d svih mogućih svjetova“.

Međutim, blokovi multipolarnog svijeta se svakim danim pretvaraju u solidno zdanje. Počevši od temelja – Rusije, Kine i Indije – pa preko Brazila, Južnoafričke Republike, četiri petine Latinske Amerike, velikog dijela Afrike, sada se stiglo do Irana i samog srca Azije ili Euroazije – posljednjeg dijela geopolitičkog projekta koji ne pristaje na jedan centar moći.

Zapad je sa svoje strane ušao u šizofrenu fazu u kojoj otvoreno naoružava, financira, obučava i izravno podržava različite geopolitičke strukture kaosa: fundamentalističke islamiste na Bliskom istoku i Aziji, narkokartele i paravojne bande u Latinskoj Americi, fašiste i ksenofobe u Europi, a sve kako bi se na vlasti zadržala lokalna kompradorska buržoazija, vječna peta kolona zapadnog imperijalizma.

To se pokušava prikriti pseudo-humanitarnim prihvatom izbjeglica, da bi paradoks bio veći, svih onih za čije je protjerivanje odgovoran upravo Washington, ili neograničenim pravom na „individualne slobode“, što nije ništa drugo nego isprazni ultraliberalizam koji graniči s dekadencijom. Iako je nekada kapitalistički Zapad bio “ponosni izvor prava pojedinca na zapošljavanje, socijalnu skrb, prosperitet i materijalnu i moralnu stabilnost“, sada to više nije. Ovdje više nitko nema nikakva jamstva i jedino što nam “Euroamerička unija” nudi je konfrontacija s osovinom u nastajanju pred kojom, ovakvi kakvi jesmo, nemamo nikakve šanse.

Prošla su vremena kada su Zapad predstavljali stratezi i geopolitičari koji su znali procijeniti pravi trenutak za akciju i imali mjeru.Umjesto njih su tu sada Samantha Power i Victoria Nuland. Zar američkom predsjedniku Baracku Obami nitko nije rekao da je igra gotova i da Vladimir Putin , Xi Jinping i ajatolah Ali Hamenei nisu germanski vojskovođa Odoakar koji je razorio Rim, nego samo nude jedan drugi, očigledno prihvatljiviji model za cijeli svijet , ali i da su odlučili su da će ga braniti pod svaku cjenu.

Hoće li ajatolah Ali Hamenei i predsjednik Rohani uspjeti riješiti „jemenski rebus“ kojeg ime je podmentuo Washington

Vladimir Putin, Xi Jinping i Hasan Rohani na Konferenciji za izgradnju međusobnog povjerenja azijskih zemalja u svibnju prošle godine, na kojem je kineski predsjednik pozvao Rusiju i Indiju u strateški savez u kojem neće biti Sjedinjenih Država

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close