POSTHUMNO NAGRADA ZA VELIKOG KNJIŽEVNIKA: “Sarajevo je za Karahasana bilo važna metafora svijeta”
Evropski pisac svjetskog formata dobio je posthumno demokratsku nagradu “Fritz Csoklich” koju dodijeljuje medijska grupa “Styria” iz Austrije. Na ceremoniji u Beču nagradu je preuzeo Karahasanov najbolji prijatelj i vjenčani kum, franjevac fra Mile Babić.
“Moj najbolji prijatelj Dževad Karahasan europski je pisac svjetskoga formata. O svom Sarajevu je rekao da je bitna metafora svijeta, a za književnost da je mišljenje u formama, a ne u pojmovima. Bio je nenadmašan majstor dijaloškoga mišljenja i pripovijedanja. Bitna pitanja čovjeka i čovječanstva istodobno su bila njegova osobna pitanja. Uvijek se jasno i nedvojbeno svrstavao na stranu obespravljenih i onih koji pate: tuđa ga je patnja duboko pogađala. Stoga treba reći da je bio istinski humanist, pa je nagrada koju mu je dodijelila medijska grupacija Styria stigla u prave ruke. Karahasanovo velebno književno djelo himna je čudu života i čudu ljubavi. Imamo moralnu obvezu da ta dva čuda poštujemo i da im se divimo”, kazao je fra Mile Babić 12. oktobra u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču prilikom preuzimanja demokratske nagrade “Fritz Csoklich” koju je posthumno dobio njegov prijatelj, veliki književnik, profesor i čovjek, Dževad Karahasan, navodi Al Jazeera.
Nagrada za predanost toleranciji i humanosti
U ime Dragane Tomašević – Karahasan, Dževadove supruge, umjetničko djelo kaligrafkinje Claudie Dzengel i ček na iznos od 10.000 eura koje je donirala medijska grupa “Styria”, preuzeo je njihov vjenčani kum, franjevac Mile Babić.
Fra Mile Babić objasnio je kako je njegov prijatelj tvrdio da je šutnja najelokventniji Božji govor u svijetu u doba brbljivosti, a da oni koji nisu sposobni šutjeti, ne mogu čuti i razumjeti druge ljude.
„Njegova smjerna i odana supruga Dragana s njime je dijelila sve: i dobro i zlo, i život i bolest, knjige, misli i probleme, te otvorenost prema tajni života i prema tajni smrti. Ona je bila prva i posljednja čitateljica njegovih knjiga i tekstova. Zato sve nagrade što ih je Karahasan dobio pripadaju i Dragani”, rekao je fra Babić.
Prof. dr. Hilmo Neimarlija, bio je bliski prijatelj Dževada Karahasana za kojeg je rekao da je vjerovao u viši poziv književnosti, dobre književnosti.
„Stvarno dobra književnost za njega je bila književnost koja u sebi spaja distancu i razumijevanje, koja pomaže da se shvati i zavoli neizmjerna složenost svijeta, ljudskog bića, života. To je književnost što osposobljava za slobodu i uči stvarnom razumijevanju osoba koje se uzajamno otvaraju i objavljuju jedna drugoj. Dostojanstvo svoga književnog pozvanja Dževad Karahasan je podvrgavao vlastitim proturječjima; priznavao je da voli prosvjetiteljstvo ili racionalizam, ali da isto toliko voli romantizam kao pobunu protiv dikatature racionalizma. Svjedočio je kako najteži sukobi nisu sukobi između kultura već su to sukobi unutar kultura. Žigosao je monolog i uzdizao dijalog. Bio je čovjek u književnosti. Evropa je to prepoznala, priznala, zavoljela”, istakao je Hilmo Neimarlija.
Stefan Winkler, član uredničkog kolegija u austrijskom Kleine Zeitungu, napisao je da i sada kada Karahasana nema, da ne može to tako lako prihvatiti jer mu se stalno pojavljuje u mislima.
U razgovoru za Kleine Zeitung, austrijski pisac Karl-Markus Gauß je izjavio da “glas koji govori iz Karahasanovih knjiga čuće se dok ima ljudi”. Rekao je kako su Dževada Karahasana često nazivali glasom Bosne, a kad je umro 19. maja u Grazu, da je on otputovao u njegovu zemlju, u Bosnu i Hercegovinu, na turneju čitanja i predavanja koju su planirali provesti zajedno.
SB
