-TopSLIDEKultura

Poricanje kao afirmacija

Pobjedu tog poraza čitamo danas – ideja o bratstvu i jedinstvu kao „zločinački opasnoj mantri ispod koje čuči neprijateljski Drugi“ – slika s kojom se hoće stvoriti utisak o nemogućnosti bilo kakvog zajedništva, trijumfalno je uramljena na zidovima naših novih realnosti

Ima nešto tragično istinitog u uvodnim stihovima pjesme „Bratstvo i jedinstvo“ Damira Avdića kada konstatira kako je ono „završilo na dva flora – u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima“. Ta je realnost, svjesno, dio projekta rastvaranja Jugoslavije, ne samo kao države, već mnogo dalekosežnije, kao koncepta – kako bi se kompromitirale sve one vrijednosti na kojima je ona počivala i što je, uspješno ili ne, svojom idejom nastojala predstavljati.

Ma koliko se proces disolucije Jugoslavije u svojoj pozadini neodvojivo prelama kroz ekonomsku prizmu – a na čemu, primjerice, nova progresivna post-jugoslovenska ljevica sve više i s pravom insistira – ipak, zanemarivanjem zločinačkih aspiracija politika kojima su se njihove klasne intencije zbiljski ostvarivale u praksi olako se može zapasti u desničarsku klopku njihovog nesvjesnog poricanja i ignoriranja. Manifestacije „pretvaranja radnika u ratnike“ nije samo tek fraza, već činjenica koja ima svoje tragične posljedice. Namjesto oruđa proizvodnje, dojučerašnje razvlaščene radničke ruke sada su se, iznenađujuće olako latile oružja uništenja – progona, silovanja, etničkog čiščenja, te na kraju genocida u ime velikodržavnih projekata zasnovanih na oživljavanju rigidnih mitova predjugoslovenskog vremena unutar kojih ponovno hoće ovlastiti svoj subjektivitet.

Plakatna afera – sa papira na ulicu

Intervencija Novog Kolektivizma, jedne od članica umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst plakatima za Dan mladosti 1987. godine, naslutila je u kojem će pravcu dekonstrukcija Jugoslavije da ide – preko Dana mladosti, kao biopolitičkog proizvođača njenog simboličkog aparata legitimacije, kojega se sada trebalo nekropolitizirati.

Novi Kolektivizem pobijedio je na konkursu za izradu idejnog rješenja plakata za Dan mladosti te godine. Nedugo nakon, otkriveno je kako je njihov plakat zapravo plagijat – i to ne bilo kakav, već je podmetnuta modifikovana kopija nacističke slike Richarda Kleina pod nazivom Herojska Alegorija Trećeg Raicha iz 1936. godine. Novi Kolektivizem je nacističke simbole djelomično zamijenio jugoslovenskim: nacistička zastava sa svastikom zamijenjena je jugoslovenskom zastavom sa crvenom petokrakom, a orao sa golubom. Plagijarizam, pa ni inverzija simbola nisu ti koji su potresli Jugoslaviju koliko činjenica da je nagrađivanjem tog „kukavičjeg jajeta“ ostvarena „potpuna identifikacija federalnog žirija sa vizuelnom ideologijom plakata“ (Komelj, 2012).[1]

Treba li to zaista da čudi s obzirom da su najkonzervativnije i najregresivnije antikomunističke i nacionalne programe i projekte s kraja 80-tih i početkom 90-tih iznosili upravo dojučerašnji protagonisti prethodnog režima, kojega sada proglašavaju „opresivnom tamnicom naroda“, brišući na taj način statutarnu i materijalnu razliku između sebe i svojih sljedbenika – hoće se doimati kako oni govore u ime naroda, a posredstvom njih govori narod sam. Politički i društveni izazov rastakanja „radničke klase“ u korist nadasve uspješne legitimacije klasnog interesa novih elita kao zajedničkog, vidljivo, odraz je ozbiljne dekadencije političkog, ideološkog i simboličkog legitimiteta bivše državne zajednice (Perica i Velikonja, 2012), koliko i kadrovske politike hiperbirokratizirane Komunističke partije. Tim izazovima i fenomenima ne samo da se treba baviti nova, progresivna ljevica koja se hoće, želi i mora generirati kao ozbiljan politički faktor, nego se oni kao nezaobilazan fokus istraživanja moraju nametnuti i unutar savremene humanistike i društvenih nauka postjugoslovenskih prostora.

Novi Kolektivizem pobijedio je na konkursu za izradu idejnog rješenja plakata za Dan mladosti te godine. Nedugo nakon, otkriveno je kako je njihov plakat zapravo plagijat – i to ne bilo kakav, već je podmetnuta modifikovana kopija nacističke slike Richarda Kleina pod nazivom Herojska Alegorija Trećeg Raicha iz 1936. godine

Topljenje budućnosti u kovačnicama smrti

Potrebno je podcrtati – daleko od toga da se ovdje radi o kakvom tipičnom, arhetipski balkanskom fenomenu ur-mržnje koja je kao takva samo isplivala kroz pukotine jugoslovenskog projekta. Naprotiv. Proces stvaranja nacionalnih država tipičan je europski fenomen koji, kao i svako konstruiranje identiteta, nužno traži Drugog kao isključujućeg u kojem „'oni’ predstavljaju uvjet mogućnosti nekih ‘mi’ (…) što znači da konstitucija specifičnih ‘nas’ uvijek ovisi o vrsti ‘njih’ spram kojih je diferencirana“ (Mouffe, 2016). Takav mi/oni odnos postaje najintenzivnijim u konstruiranju specifičnih kolektivnih identiteta u kojima se Drugi predstavlja prijetnjom po egzistenciju tog samog identiteta kojega se hoće konstruirati, ili pak re-konstruirati. No, za razliku od Bensoussanove (2010) teze o vjekovnoj europskoj strasti za genocidom, a koju on hoće isključivo vezati spram europskog antisemitizma, očito je prokletstvo konstruiranja Moderne koja – parafrazirajući Dijalektiku prosvjetiteljstva – nužno, hoće okončati u trijumfu vječnog zla. U euforiji svoje postmodernizacije, Europa je, gotovo romantičarski, gledala u siluete vlastitog nastajanja – u odraze autokolonijalizma kao posljednjem bujanju moderne na njenim rubovima.[2]

U tome odzvanja Agambenova (2013) bliskost logora i suvereniteta, proizvodnje života i smrti u kojima su tvorničke hale postale koncentracionim logorima – nekoć proizvođači budućnosti, sada su tvornice smrti i masovne grobnice za budućnost u koju se do jučer vjerovalo. Ideja Jugoslavije delegitimirana je od strane kolaboracionističkih utvara velikodržavnih projekata njenim vlastitim oruđem – osam godina od Plakatne afere ona je konačno ugušena stravičnim masakrom na tuzlanskoj Kapiji – upravo na Dan mladosti, a pod jugoslovenskim zastavama i u odorama krnje JNA, bratstvo i jedinstvo je, zbilja, završavalo na dva Avdićeva flora ili –„od historijskog AVNOJ-a do izbjegličkog konvoja“, kako je to, s druge strane, opjevao Nele Karajlić.

Pobjedu tog poraza čitamo danas – ideja o bratstvu i jedinstvu kao „zločinački opasnoj mantri ispod koje čuči neprijateljski Drugi“ – slika s kojom se hoće stvoriti utisak o nemogućnosti bilo kakvog zajedništva, trijumfalno je uramljena na zidovima naših novih realnosti. Ne čudi onda što je upravo Bosna i Hercegovina, kao negacija kolektivne monolitnosti za kakvom se tragalo, a čini se i danas traga, upravo i najtragičnija manifestacija jugoslovenske disolucije. Njena je sadašnja vizura, kao postmoderni plod najkrvavije moderne, u svojoj osnovi potvrdila naslijeđa rata, omogućivši političku živost historijskom revizionizmu koji ne počiva samo na izjednačavanju partizana sa naci-fašističkim kolaboracionistima, već podjednako, uzroka sa posljedicama sukoba 90-tih godina. Za to u političkom polju posebnu odgovornost treba imati ljevica koja je namjesto da ponudi otpor desničarskoj retorici zapala u njene stramputice – bilo da otvoreno zauzima utabane desničarske pozicije kroz naracije o patriotizmu – često prisutno kroz socijaldemokratske stranke onih aktera koji su i sami bili učesnici 90-tih – bilo da se radi o drugoj strani krajnosti koja, svjesno ili ne, ignorira zločinačke politike 90-tih u ime redukcionizirajuće, apstraktne kritike „zapadnog imperijalizma“, tako iznova završavajući u tegobnom naručju ultra-desničarenja.

Da bi se, općenito, bilo kakva realnost mogla razumjeti i spram nje se kritički odnositi, treba biti sposoban prihvatiti je i priznati kao takvu. Nedostatak takve mogućnosti ogleda se u njenim iskrivljenim predstavama koje se, očito, moraju suočiti sa vjernošću ratu i 90-tim iz kojega se one i crpe – istovremenim propitivanjem sakraliziranosti kolektivne traume i autoviktimologizacije kao snažnih političkih i manipulativnih uporišta desnice, jednako kao i problema negiranja zločina – koji nisu samo poricanje stradanja nedužnih Drugih, nego i dublja afirmacija zločinačkih, velikodržavnih politika od 90-tih godina naovamo – njihova normalizacija i potvrđivanje njihove simboličke premoći i sveprisutnosti i danas. Ne samo da se te dvije krajnosti međusobno suprožimaju, već u takvoj konstalaciji odnosa, jedno treba drugome. Bez da se zalazi dublje u problematizaciju postjugoslovenskog nekrofetišizma – sigurno je da se njegovo vegetiranje treba dokinuti, a ono je moguće samo i isključivo iz kontra-hegemonijske pozicije koja mora biti oslobođena svake eshatologije i univerzalizma, a time i kalupnog definiranja fenomena. U krajnosti to znači kontekstualno promatranje događanja, njihovo konstantno redefiniranje kako se ne bi u njih na kraju i zapalo.

Pa, da prigodno zaključim kako sam i počeo, sa stihovima Damira Avdića, istina – cenzuriranim:

„…kad sam j… mater
Štulić Džoniju
pitali me ljudi
koji ti je k…

kad sam j… mater
aranžmanu paket
pitali me ljudi
koji ti je k…

kad sam j… mater
Dugmetu i Breni
pitali me ljudi
koji ti je k…

al ne upita niko
ni za grobnice
ni za krv
ne upita niko
niko…“

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba


[1] Mnogi teoretičari nastoje pak ovaj skandal okarakterizirati kao uspješnu praksu nadidentifikacije, u kojoj se stavlja znak jednakosti na dva totalitarna režima – onaj nacistički i onaj socijalistički. Međutim, smatram da je takav pristup pogrešan iz više razloga. Nadidentifikacija treba da se ogleda iz drugog ugla, iz ugla već pomenutog raspadajućeg socijalističkog režima u Jugoslaviji, naročito u intenzitetu u kojem je bio u drugoj polovini 80-ih godina, a kojeg je karakteriziralo nacionalno buđenje, te napetost odnosa između, primjerice, Ljubljane i vlade u Beogradu. Stoga, „u smislu slovenačkog nacionalizma, štafeta u ruci mladića bila je u obliku Plečnikovog nerealizovanog slovenačkog parlamenta. Zbog toga bismo tu stvar i bez referenci na nacistički plakat uslovno mogli razumeti slovenačko-nacionalistički, u smislu separatističkog isticanja ideje slovenačke državnosti, koju je u to vreme simbolizovao Plečnikov nacrt paramenta“ (Komelj, 2012). Tome u prilog posebno ide činjenica da se 20 godina nakon što je ovaj plakat činio veliki skandal, obilježila jubilarna izložba „Plakatna afera, 20 let potem“ u Muzeju novije historije Slovenije, te njegovim doprinosom slovenačkom osamostaljenju, ne prepoznavajući ironijsku subverziju nacionalizma koju on ima na pomenutom plakatu, propitujući kontekst u kojem je plakat nastao.

[2] O problemu autokolonijalizma već sam ranije pisao u tekstu „Geopolitika autokolonijalizma“ (http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/jasmin-hasanovic/geopolitika-autokolonijalizma-4000), a šira naučno-teorijska elaboracija bit će publikovana kao zasebno poglavlje unutar knjige koja izlazi 2021. godine za njemački De Gruyter.


Literatura

1.Agamben, Đorđo. 2013. Homo Sacer. Suverena moć i goli život. Karpos. Loznica.

2.Bensoussan, Geogres. 2010. Europska strast za genocidom. TIM press. Zagreb.

3.Komelj, Miklavž. 2012. „Uloga oznake ‘totalitarizma’ u konstituisanju polja ‘istočne umetnosti’ (drugi deo)“, Sarajevske sveske, Vol. 24, No. 37-38, 242-261.

4.Mouffe, Chantal. 2016. O političkom. Politička kultura. Zagreb.

5.Perica, Vjekoslav i Mitja Velikonja. 2012. Nebeska Jugoslavija. Beograd: Biblioteka XX vek.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close