AUTOR: JOSIP ĆAPIN
Velike političke krize na brdovitom Balkanu doista nisu ništa novo. Jedna takva je bila okidač za Veliki rat. Kasnije, u Drugom svjetskom ratu, Balkan se ponovo pokazao kao pravi iracionalni dio svijeta u kojima su zaraćene strane, na jednom kraju međusobno ratovale, a na drugom dogovarale savezništva.
Još uvijek su svježe rane rata devedesetih. Mnogi ga se još uvijek sjećaju, mnogi su ga proživjeli i preživjeli. Mnogi su se tada rodili. Mnogi njegov pečat nose unatoč tome što su se rodili nakon njega, a nosit će ga sve do svoje smrti.
Današnji lideri nekih zemalja na Balkanu se također sjećaju tih vremena.
Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini obnašao ulogu oporbenog političara Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) čiji je osnivač i kojoj je na čelu u to vrijeme bio ratni zločinac Radovan Karadžić.
Milo Đukanović, trenutni predsjednik Crne Gore, 1991. godine je obnašao funkciju premijera Crne Gore.
Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, Šešeljevim radikalima (SRS) se pridružio 1993., tada je ujedno postao i član parlamenta, a 1995. Vučić je postao glavni tajnik SRS-a.
Premijer Kosova, Albin Kurti, je u to vrijeme bio student prištinskog fakulteta.
Ovi politički lideri su, vrlo vjerojatno, svjesni što je rat i što on donosi, ali to ih ne sprječava da uporno i sustavno provode politiku destrukcije, provokacije i tvrdoglavosti, najčešće na način upornog isticanja onog u čemu su bolji od susjeda i pokazivanjem mišića što, u ovoj usijanoj atmosferi, uzrokovanoj ponajviše nesposobnošću realizacije konstruktivnih politika, može vrlo brzo eskalirati i prerasti u oružani sukob.
Ipak, najprisutnija politička metoda, metoda koju su politički lideri ovih prostora doveli do savršenstva, je metoda selekcije povijesnih činjenica kojom se nastoji oživjeti prošlost na način kako kome u određenom trenutku treba. Takvom metodom se u prvi plan stavljaju neprovjerene ili neispitane povijesne činjenice, a ako su one, pak, ispitane i provjerene, prešućuje se ”druga strana medalje”.
To političku atmosferu na Balkanu čini toksičnom i lako zapaljivom prvenstveno zbog kompleksne prošlosti sukoba, raznih različitosti i sirovih nacionalizama koji najčešće dobro donose isključivo političkim polovima: marginalnim političarima i liderima.
Marginalni političari ju koriste kako bi se možda dočepali pokoje fotelje, a politički lideri pomoću nje ostaju na vlasti bez minimalnog ili nikakvog konstruktivno-političkog truda.
Ovakva politička strategija vrlo lako može zapaliti kratak fitilj kompleksnog balkanskog mikrokozmosa. Povijest nas uči da eksplozije balkanskog bureta baruta znaju odjeknuti i globalno.
Politika koju oni vode je politika pogleda unatrag, politika rovarenja po prošlosti, to je politika resantimana. Resantiman je ponovno doživljavanje nekog bolnog osjećaja koji smo proživjeli, osjećaja koji često vodi do želje za osvetom.
Ovdje je jedan od glavnih instrumenata za prizivanje takvih osjećaja rat. Temeljni postulat politike resantimana je neprekidno podsjećanje na takva osjećanja koje dovodi do prijezira prema životu drugih, ali i vlastitom životu. To dovodi do odmicanja od života samoga, od njegove izgradnje, planiranja i, jednostavno, življenja.
Politike resantimana zarobljavaju život u negaciji sadašnjosti i budućnosti jer ga neprestano vraćaju u bolnu prošlost.
Za uspjeh ovakvih politika dijelom su zaslužni i sami građani koji su često indisponirani, opijeni svojim svakodnevnim brigama, nekritični, pasivni, razočarani ili zbog nekog drugog razloga odbijaju sudjelovati u političkim procesima, a samim time i u izgradnji političkog života.
Postoje, naravno, i svijetle točke, no one su mjestimične i imaju ekstremno teške zadatke popravljati i oživljavati ono što je pokvareno i mrtvo desetljećima.
Zemljama na ovom prostoru, zbog politike resantimana, neprestano prijeti epidemija rata. Vječno vraćanje istoga, vječni repetitio referenci na rat, oduševljenje ratom i neprestani upliv ratne tematike u svakodnevni život građana, koji se pojačava ako su izbori blizu ili ako treba skrenuti pažnju s nečega bitnoga što bi možda kompromitiralo vladajuće, ponovo balkansko bure puni novim barutom.
Trovačke su to teme, teme apsurda i destrukcije, a političari koji se njima koriste su trivijalizatori politike.
Ova politika resantimana može prestati, ona se može dokinuti. Instrument su demokratski izbori. Neophodno je iz politike i javnog života maknuti njene zastupnike. Treba marginalizirati i tako dokinuti besmisao.
Njen istinski poraz nastupit će onda kada rat više ne bude trivijalno političko sredstvo nego sjećanje i pouka, ono što ne smijemo zaboraviti, ali ono iz čega trebamo nešto naučiti, o sebi, o našim bližnjima i našoj budućnosti.
Pouke koje moramo izvući moraju biti usmjerene napretku i stvaranju kulture mira i nenasilja, sprječavanju da djeca i njihovi potomci prolaze strahote kakvu su im prošli očevi, majke, djedovi i bake.
AUTOR: JOSIP ĆAPIN – autograf.hr
