AUTOR: VLADIMIR PAVLINIĆ
Borci za životinjska prava biju boj protiv medicinskih i farmaceutskih eksperimentiranja na životinjama. Argument da to služi na dobrobit čovječanstva odbacuju kao duboko neetičan.
”Životinje su naša braća!” čulo se na jednoj strastvenoj debati u Engleskoj. Laboratorijski pokusi te vrste uspoređeni su s onime što je u Auschwitzu na ljudskim bićima radio grozni doktor Josef Mengele.
Objekt Mengeleovih eksperimenata bili su židovski blizanački parovi. Imamo novu, nevjerojatnu blizanačku priču, slučajno židovsku. Doduše ne mengeleovski zvjersku, no u osnovi na istoj crti zlouporabe ljudskih bića za napredak znanosti na opće dobro.
Robert Shafran pripovijeda sada kako je kao 19-godišnjak godine 1980. došao na koledž Sullivan u Catskillu kraj New Yorka. ”Divno što si nam se vratio! Dobro došao!” pozdravljali su ga i tapšali studenti, djevojke mu prilazile i ljubile ga. How are you? Svi su ga poznavali. A on je tu prvi put u životu!
Videći mu posvemašnju izgubljenost na licu, upita ga student Michael Domnitz: ”Jesi li ti bio posvojen?” ”Da.” ”Je li tvoj rođendan 12. srpnja 1961?” ”Da.” ”Ti imaš brata blizanca!”, odvrati Michael i odvuče Roberta u telefonsku govornicu.
Nazvao je broj svoga najboljeg prijatelja Eddyja Garlanda i dao slušalicu Robertu. Robert je u telefonu čuo vlastiti glas: ”Ovdje Eddy…” Da, posvojen je … Točno, rodio se 12. srpnja 1961….
Odmah su sjeli u auto i brzinom daleko preko dopuštene odjurili u 180 kilometara udaljeni New Hyde Park na Long Islandu. Kad je Eddy otvorio vrata, dvojica su se gledala bez riječi, svaki je sebe vidio u ogledalu…
Obojica su o svojoj prošlosti znala samo da su bili posvojeni preko agencije Louise Wise Adoption Services, specijalizirane za adoptiranje židovske djece u židovskim obiteljima.
Kad je netko uredniku dnevnih novina Newsday telefonom javio o tome, on nije vjerovao. Iznajmio je mali avion i poslao novinara na lice mjesta. Tek kad vidi dvojicu braće zajedno, vjerovat će. I tako je to postala svjetska senzacija, s naslovnih stranica novina i ilustriranih časopisa gledala su nasmijana dvojice izliveno istih.
Nekoliko tjedana kasnije studentu Davidu Kellmanu prijateljica je dala novine s viješću ”Pronašla se dvojica odvojena po rođenju”. Na slici isti on. Nazvao je broj tu spomenute obitelji Galland. Dobio je Eddyjevu pomajku i kazao joj da je vidio sliku ”dvaju sebe”: ”Ja bih mogao biti treći brat!” Ženi je ispala slušalica iz ruku. ”Oh my God, pa ovi kao da izlaze iz drvotokarske radionice!”
Tako to nije više bila nevjerojatna priča o dvojici jednojajčanih blizanaca, već bomba o trojici. A oni su, bez priče i međusobnog predstavljanja, trenutno osjetili da su jedno i pripadaju zajedno.
Ipak, bili su jedan drugome posvemašnji stranci, morali su se tek upoznati. Stali su uspoređivati osobne sklonosti i interese. Ustanovili su da imaju jednak ukus za piće, cigarete, tip djevojaka (starije od sebe), jela, boje, vrstu glazbe, odjeću, tip automobila. Imali su isti smijeh, iste kretnje, način sjedenja…
Sve je to navodilo na tezu kako osobu za cijeli život određuju naslijeđeni geni, a ne odgoj i okoliš u kojemu odrasta. Njihov primjer kao da pruža odgovor na kontroverznu dilemu nature-nurture, priroda naspram odgoju.
Radosna slika presretne trojke doživjela je mučan obrat kad su nakon nekoliko godina otkrili pozadinu svoga razdvajanja po rođenju.
U državnom arhivu New Yorka pronašli su da ih je rodila mlada djevojka u njujorškoj bolnici Hillside. Djecu je nakon šest mjeseci preuzela agencija i dala trima obiteljima. Nijednoj nisu otkrili da postoje još dvojica.
Obitelji su se veoma razlikovale. Shafrani su bili medicinske struke, imućna familija; Galland je bio učitelj, srednja građanska klasa; Kellmanovi su živjeli skromno od rada svojih ruku, skorašnji useljenici iz Europe.
Jako zaposleni dr. Shafran imao je malo dodira s djecom; duboko konzervativni Galland bio je militaristički strog, sve nadzirao, kažnjavao; skromni Kellman bio je široke, vesele naravi, sav posvećen obitelji.
Momci su se oženili, rađali djecu i bili sretni. Otvorili su restoran pod imenom ”Triplets” i bio je to od početka fantastičan uspjeh. No, u zajedničkom poslu stale su izranjati ozbiljne razlike temperamenta i karaktera. Pokazalo se kako oni u svome odrastanju nisu naučili živjeti zajedno. Robert je napustio zajednički pothvat, poduzetnoga Eddyja razlaz je bacio u tešku depresiju, a dobroćudni David ostao osamljeno nesretan.
Neće, dakle, sve biti u naslijeđenim genima.
Sredinom 90-ih godina jedan novinar u Texasu nabasao je u nekom medicinskom časopisu na članak o psihoanalitičkom proučavanju blizanaca. Tu je stajalo kako su po rođenju namjerno, planski rastavljani identični dvojci i trojci te davani različitim posvojiteljima.
Na djelu je bila isključivo jedna agencija – Louise Wise Adoption Services. Istraživanje je s malim timom vodio ugledni psihijatar dr. Peter Neubauer, Židov izbjeglica iz Beča.
Birao je obitelji za posvajanje tako da između njih budu što veće razlike. Svakoj bi odmah kazao kako je dobio zadaću da proučava razvoj posvojčadi sve do zrele dobi. Posvojiteljima nije otkrivao da dijete ima blizanca ili blizance.
Tada bi počeli redovito dolaziti u kuću dvoje, troje njih. Promatrali su dijete u različitim situacijama – u igri, pri jelu, u ophođenju s drugima, u snu. Snimali su videokamerom i diktafonom, zapisivali. Bljeskovi kamera i neugodna ispitivanja među najranijim su sjećanjima sve trojice.
”Pa to je nacistički užas!”, u šoku je rekao David kad je o tome saznao. Sestra Robertova poočima, koja je preživjela holokaust, govori: ”Igrati se ljudskim bićima duboko je krivo. Nikada nema happy endings.”
Spoznaja da su u sudbonosnim godinama života bili tako bezdušno manipulirani duboko je potresla trojicu. To da su oni nekome služili kao laboratorijski štakori zamračilo je novostečenu vedrinu i elan. Više nisu bili isti.
Ubrzo po raspadu zajedničkog ugostiteljskog posla Edward-Eddy počinio je samoubojstvo, ustrijelio se. Prolazio je kroz trenutke manične depresije i povremeno boravio u psihijatrijskoj bolnici. Osvrtom na dane djetinjstva i mladosti utvrdilo se da su sva trojica bila mentalno nestabilna.
Novinara koji je to otkrio zanimali su rezultati istraživanja. Uspio je doći do dr. Neubauera. Ovaj se izmotavao, izmicao pitanjima. Rekao je samo da će rezultate studije objaviti za godinu, godinu i pol.
Objavio ih nije nikada. Umro je 2008. Sve materijale predao je arhivu sveučilišta Yale, 66 kutija krcatih papira, video i audio kazeta. Svi pokušaji da se dođe do te građe udarali su o zid moćnoga Židovskog ureda za obitelj i djecu, za koji se to radilo.
Dr. Neubauer na sve je materijale stavio pečat embarga do godine 2066. Očito, računao je: nitko od obrađivanih neće više biti živ, pa da sazna što tu o njemu ili njoj ima.
”Ne znamo što su oni tražili ni što su našli”, govori sada David Kellman. O Židovskom uredu za obitelj i djecu, koji kontrolira pohranu, kaže da je to organizacija s dubokim političkim vezama. Nekome, veli, mora biti jako u interesu da rezultati dugogodišnjega istraživanja ostanu tajni za vazda.
Pošto je javnost saznala o operacijama dr. Neubauera međusobno se pronašlo još 68 parova i trojki identičnih blizanaca, muških i ženskih, koji su bili podvrgnuti istoj metodi planskog davanja obiteljima i ispitivanjima. I to svi u režiji iste adopcijske agencije Luise Wise.
Kod većine njih utvrđeni su emocionalni problemi. I među njima bilo je više samoubojstava.
Je li i koliko je Eddyjeva manička depresija bila proizvod konzervativno moralističkog odgoja pod vojnički krutom rukom učitelja gospodina Gallanda? Koliko je distancirani doktor Shafran djelovao na melankolično povučenu narav posinka Roberta? A za Davidovu dobru ćud, razgovorljivost i humor koliko ima zasluge gospodin Kellman, čovjek ležeran, veseljak, zadovoljan s malim i sav posvećen obitelji?
Možda se barem djelomičan odgovor na ta pitanja krije u zapečaćenim sanducima arhiva u Yaleu?
David zaključuje: ”Apsolutno sam siguran da ono što danas jesam živi na temeljima koje su mi dali roditelji”. ”Geni i okružje, nature and nurture, tijesni su natjecatelji.”
autograf.hr
