Dr. Nirha EFENDIĆ, kustos Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH – Oslobođenje
Sinu lice kano žarko sunce, / Podvoljice kano mjesečina, / Sve od šefka pohvata groznica, / Od ljepote lijepe djevojke (MH, Zovko, sv. II, br. 166)
Tragom javne polemike o vjerskim obilježjima kao istraživač-saradnik i kustos Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH, nalazim se dužnom da i sa stručnog stanovišta saopćim svim dobronamjernim, a znatiželjnim čitateljima, nekoliko važnih napomena u vezi sa pokrivanjem žena. Ne sporim različita mišljenja, demokratsko društvo ih treba imati, ali se bojim jednog snažnog nerazumijevanja, neumoljive predrasude koja je žestoko usmjerena protiv pokrivene žene.
Postupak pokrivanja muslimanki, pa i pripadnica drugih konfesionalnih tradicija na našim prostorima viševjekovna je praksa. Međutim, dekretom Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine sredinom prošlog stoljeća, prekrivanje lica postalo je zabranjeno u javnoj službi i općenito u javnom životu dok je mahrama prihvaćena kao čin vjerske dužnosti muslimanke koji joj niko ne osporava. Ipak, pokrivena žena u to vrijeme nije imala skoro nikakve prilike za zaposlenje i napredovanje u karijeri. Neke se žene nikada nisu mogle naviknuti na novonastalu odredbu (jer je to za njih u prvom redu bio kulturološki šok), a neke su, u želji da budu društveno angažirane, prihvatile novi zakon bez pogovora. (Također, vjerujem da je bilo i onih žena kojima je zar bio poprilično opterećenje i da su poželjele da ga skinu.) U suštini, bila je to jedna odredba ondašnjeg režima oko koje je i tada bilo suprotstavljenih mišljenja i određenog otpora, a koji je završio kako smo posvjedočili u devedesetima.
No, kada je u bratstvu i jedinstvu jugoslovenskih naroda krenulo sve po zlu i u čemu leži problem metastaza (nacionalističkih) uživanja kako ga Slavoj Žižek prepoznaje? Nacionalni identiteti razvijali su se iz vjerskih, jer nisu imali odakle drugo – možda upravo ta činjenica generira suštinu problema stvarajući naizgled nepremostive sukobe usljed različitih vjerskih i drugih tradicija i to u okviru jedne zajedničke, šire, koja, nažalost, bez ravnoteže istovrsne slobode razvijanja svake pojedinačne u njoj, nije mogla a da ne prouzroči veliki prasak, katastrofu kojoj je prethodilo sabijanje jednog prirodnog procesa i neodrživ pritisak. Dokidati pravo ljudima na vjerske slobode, jednako je nehumano, nedemokratsko i diskriminirajuće kao i prisiljavati ga da se pokori ubjeđenjima koja nisu njegova, koja su mu nametnuta. Stoga muslimani kažu da u vjeri nema prisile. Logično je, niko vas ne može prisiliti da vjerujete, ali može i ima pravo uspostaviti pravila javnog ponašanja. Drugo je pitanje ukoliko se tradicija određenog reda kosi sa nekim novouspostavljenim pravilnikom. Nužno bi bilo posavjetovati se da li bi taj pravilnik mogao ugroziti nečije slobode koje su im zagarantovane nekim starijim redom. Pritom, ne treba zaboraviti da su se u našoj skorijoj prošlosti na ovim prostorima sukobljavali nacionalistički pokreti, a ne vjerske zajednice. Upravo nacionalistički istupi mogu određenom simbolikom nagovijestiti pristrasnosti pojedinca, što i čine, ali ne i vjerski. Dešavalo se pak da je vjera na našim prostorima, nažalost, korištena u funkciji pravdanja velikih nacionalističkih i nečasnih ciljeva (prisjetimo se “Fatine crkve” u Konjević-Polju), ali vi ne možete iz javne službe, zbog te nasilne nacionalističko-šovinističke zloupotrebe pravoslavlja, i iz javnog života u gradu Sarajevu prognati sva pravoslavna imena, sve pravoslavne ikone, sve što bi moglo biti prepoznato kao simbolika pravoslavlja. Isto je i sa druge strane, ne možete diskriminirati časnu sestru i ne dozvoliti joj da bude uposlenica javne institucije samo zato što ona svojom odjećom govori o svom vjerskom identitetu, koji se, sticajem prilika ne dopada poslodavcu (državnom namješteniku). Svugdje u demokratskom svijetu bi to bilo okarakterisano kao skandalozan čin mržnje i diskriminacije.
Kada sam kao etnolog i stručnjak Zemaljskog muzeja radila jedno terensko istraživanje među povratnicama u RS, koje su preživjele određenu ratnu traumu, većina mojih kazivačica nosile su mahrame koje su tradicionalno nazivale šamijom, šamijicom ili šalčetom. Upitala sam ih je li to simbolika veze sa tradicijom ili pak praksa koja dolazi posljedično vjerskim osjećanjima. Odgovorile su mi nešto što je otprilike značilo i jedno i drugo, ali da tu postoji i neki neobjašnjivi unutarnji zov. Bila sam dugo zamišljena nad ovim odgovorom, posebno sam bila zbunjena kada sam se suočila i sa mišljenjima da su po srijedi izrazita muška, šovinistička očekivanja od žene.
Moji su nalazi i iskustva posve drugačiji, često potpuno suprotni spomenutom stavu o šovinističkim muškarcima.
Žene koje sam ispitivala nisu imale muževe niti očeve, a pojedine su imale članove šire porodice koji su se otvoreno protivili njihovom izboru. To znači da su često morale i svoju braću da ubjeđuju kako nema ničeg lošeg u mahrami, kako su svoj unutarnji mir našle upravo s njom te da u vjerskom miru pronalaze duhovnu snagu.
Vremenom su im takva pitanja postala jako mrska i iritantna. Ovdje vidimo da je pritisaka da se mahrama označi kao nešto posve strano i neprihvatljivo bilo ne samo u institucijama nego čak i u porodicama, širem društvu, familiji i neformalnim zajednicama. Pri traženju zaposlenja, žena u mahrami je svakako nailazila na neugodna pitanja i predrasude o načinu odijevanja. Riječju, pokrivena žena je već dugo potajno diskriminirana. Čak i one žene, koje bi se rado zaogrnule mahramom i ispunile svoju vjersku dužnost ne usuđuju se na taj korak čisto zbog egzistencijalnih razloga. Stoga i ne čudi da je neko došao na ideju da donese spornu odluku o kućnom redu unutar pravosudnih institucija. Ukoliko, naprimjer, moja kćerka odluči studirati pravo, to znači da sa mahramom nema nikakve perspektive da napreduje u karijeri. Progon mahrame u našem društvu zapravo tinjao je mnogo duže prije nego što se iko usudio javno donijeti pravilnik u kome je mahrama označena kao vjerski simbol i kao takva proglašena nepoželjnom u određenim institucijama. Kakav je problem s vjerovanjem? Iz navedenog vidimo da je bilo kakva odredba protiv individualnih nošenja vjerskih simbola proistekla iz nacionalistički nastrojenih glava, punih netolerancije i nerazumijevanja drugog i drugačijeg. Proistekla je, zapravo, iz isključivosti i mržnje, a prešutno odobravana uglavnom zbog strahova i kompleksa.
U drugoj skupini ispitivala sam djevojke koje nose mahramu kao dio svog vjerskog identiteta sa punom sviješću da mahrama sa sobom nosi i određena odricanja, koja se uglavnom tiču javnih plaža, određenih lokala gdje se naglašeno konzumira alkohol i drugi opijati te vojne službe (u kojoj je također zabranjeno nošenje mahrame i drugih vjerskih simbola). U trenutku kada odluči da se zaogrne mahramom, djevojka je potpuno svjesna da se isključila iz nekih izazova života (po svojoj volji) ali nikako ne očekuje da će je neko diskriminirati i to iz razloga što je sebi u obavezu stavila jednu popriličnu disciplinu u životu. I ponovo, kakav je problem s takvom vrstom discipline po društvo? S druge strane, suočena je sa brojnim opstrukcijama i nerazumijevanjem, ovisno o položaju i ulozi u društvu onoga kome se obratila. Pa ipak, žena stameno nosi mahramu. U prosjeku izgleda lijepo i dostojanstveno s mahramom i nastoji sačuvati lijep izgled – stoga razvija stilove pokrivanja, razvija nove modele odjeće prihvatljive za pokrivene žene, a danas je sve više takvih modnih kuća i u svijetu. Moje starije kazivačice pojašnjavale su mi također da je šamija ili šamijica (mahrama manjeg formata) tip intimne mahrame koja se obično ne nosi u javnom prostru bez obzira na to što prekriva kosu. Šalče i fercule su tipovi seoske mahrame, koji su javni i koji također prekrivaju kosu, ali nije nužno da je potpuno i sakriju, često se savijaju u donjem dijelu ispod pletenica ili svezane kose do potiljka. Za ženu koja nosi ove odjevne predmete kaže se da je povezana / povezana sa vjerom, tradicijom i na simboličkoj razini / ali i povezana – umotana često onako kako su se povijala novorođenčad. Često se djevojkama savjetovalo da se povežu (stave mahramu) pri izlasku; pri sudjelovanju u vjerskim programima ili drugim javnim skupovima; zatim dok kuhaju nešto – iz higijenskih razloga. Djevojke su tako tradicionalno za izlazak razvijale razne ukrase za glavu: kape, tepeluke i ukosnice. U urbanom prostoru također vidimo ženu sa mahramom za koju se kaže da je pokrivena / prekrivena mahramom ispod koje skriva kosu.
Te su žene uglavnom mahrame nosile iz vjerskih razloga jer se kosa, kao i neki drugi ukrasi žene, prema općeprihvaćenom tumačenju vjere, smatraju njenom intimom.
Na kraju, više od jedne milijarde muslimana u svijetu, sa svim različitim realizacijama njihovih pojedinačnih islamskih tradicija čine više od jedne sedmine ukupne svjetske populacije. Živimo u vremenu globalizacije, svi smo blizu jedni drugima, virtuelno, informativno, svakako. Utjecaji na manje zajednice ne moraju nužno imati obojen predznak, osobito ako je izbor potpuno slobodan. Evropa je tu, cijeli svijet je tu, na jednom mjestu, a narodi su u vječitom pokretu zajedno sa svojim individualnim samosvijestima. Svako ko ne pokazuje toleranciju prema drugome i drugačijem, ima ozbiljan problem u prvom redu sam sa sobom.
