Gdje god se ljudi staraju o višim, a pogotovo najvišim, Božijim interesima, uvijek ima prostora za… svašta
Piše. Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Ovaj tekst najbolje je započeti parafrazom poznate izreke Denisa de Rougemonta kako je najbolji šejtanov trik onaj kojim je ljude uvjerio da on / šejtan ne postoji. Naime, i ova politika čije posljedice živimo, bila ona etno-nacionalistička ili pak građanska ima svoj najbolji, šejtanski trik: uvjeriti ljude da „mrze one druge zato što oni drugi njih mrze“ i da su „ovi novi bolji od onih prethodnih samo zato što su oni lošiji“.
Desetljećima već slušamo umorne i zamorne, logoreične i dijereične trolere koji ustrajno i uporno zloupotrebljavaju službene i neslužbene položaje, pozicije i funkcije za loše smišljene i bezidejne performanse kojima opetovano i svaki put iznova uvjeravaju svoju vjernu glasačku pastvu / stado u – prije i poslije svega – njihovu zamišljenu sliku o vlastitoj veličini odraženoj u ogledalu prijetnje od onog „drugog“.
Da je riječ o najobičnijoj tlapnji na koju je još uvijek moguće navući samo one koji sporo pamte i brzo zaboravljaju neka posvjedoči nekoliko činjenica. Prva, ovo nije ni prvi ni posljednji put da slušamo gotovo identičnu priču koja na samom početku zvuči bezmalo pa fatalno, da bi netom poslije podjele izbornog plijena splasnula, utihnula i uskoro, nestala kao da nikada nije ni spomenuta. Drugo, znakovito jasnije i konkretnije, teško je povjerovati da bi se vječni pretendenti na etno-nacionalistička prijestolja odrekli tog samopriskrbljenog prava i svega što je tim „pravom“ i uz njega do sada stečeno, čak i nakon podjele Bosne i Hercegovine po njihovim najboljim zamislima te, u ime bilo kojeg višeg cilja, samoostvarene Republiku Srpsku i Herceg Bosnu ugruntili respektivno Srbiji i Hrvatskoj.
Činjenično i naravno, sva priča svodi se na skretanje pažnje sa pljačkama i aferama opterećene stvarnosti prebacivanje pažnje na „nebeske“ ciljeve, ostvarivanje samopritvrđenog prava na tlo, zemlju, izbornu jedinicu, pravo na vlasništvo i vlast te zaštitu na različite načine – sve osim legalnih i legitimnih – stečenog imetka, pozicije i vlastitoga prava na tumačenje volje, interesa i prava.
Negdje se mora podvući crta.
Dvije su skupine problema koji opterećuju bosanskohercegovačku stvarnost preko svih granica podnošljivog pa i izdrživog: 1. sistem načinjen da ne funkcionira ni po koju cijenu ukoliko se o funkciji ne dogovore svemoćni stranački gospodari života i smrti i 2. podkapacitirani, nesposobni i lijeni kadrovi koje su ti stranački moćnici postavili da sistem učine funkcionalnim samo za njihove partikularne / stranačke interese neposredno zapošljavajući pouzdano glasačko tijelo koje će vjerno i ustrajno glasati za svoja radna mjesta i ničim zaslužene plate.
Kvazipatriotski igrokaz
Repriza kvazi-patriotskog igrokaza koju smo naravno, očekivali kao i u svako prethodno predizborno vrijeme u kojemu bi jedan politički klo(v)n da mirno cijepa Bosnu, a drugi je, bez ikakvih kompetencija, spreman stati pred ljude(?) doduše bez preciznog objašnjenja u kojem kapacitetu tako da kompetencije nisu ni bitne kao uostalom i u drugim političkim / stranačkim postavljenjima na čelo institucija ili ljudi, svejedno. Istina, očekivali smo ga malo kasnije, „tamo nekad“, ali prigodno oklijevanje najodgovornijih ljudi u državi da obznane postojanje najmanje dva „ne-dokumenta“ u kojima se predviđa najnovija BiH – podijeljena na tri etničke države ili pak, administrativnom reformom kojom bi se trećem političkom klo(v)nu osigurala izborna baza / jedinica i doživotno članstvo u najvišim državnim organima bez obzira na njihovu po svemu ceremonijalnu ulogu i njihove besmislene i nesvrhovite funkcije. Poznato nam je oduvijek da funkcije u skladu sa hijerarhijskim položajem služe samo za plaćanje stranačkih ili privatno-interesnih usluga , dok su one najviše rezervirane za (samo)zadovoljavanje osobnih ego-manijakalnih kompleksa.
No, igrokaz o kojemu nema ko nije pisao, koji je toliko providan da je po tom kriteriju usporediv samo sa kuhinjskim ubrusima i toalet papirom jedine domaće fabrike tih neophodnih svakodnevnih potrepština, ovom prilikom iznenadio je grotesknošću izvedbe. Naime, prema tvrdnjama očevidaca nijedan od dvojice, djelitelj i branitelj, nisu bili u vojskama koje su ratovale u zadnjem ratu u Bosni i Hercegovini, a zajedno nisu ispucali metaka koliko prosječan Bošnjak ispuca pri bizarnoj novotradicijskoj proslavi Bajrama. Iako još nije utvrđeno šta je neposredni povod, čemu bi trebalo da služi oružani šenluku netom nakon klanjanja Bajram-namaza, je li riječ o najprimitivnijem radovanju, paganskom dokazivanju muškosti ili pak, samopokazivanju, kao ni je li riječ o nekom sinkretističkom običaju ili pak novom toku nove bošnjačke / muslimanske tradicije, činjenično riječ je ili o tuđem običaju koji se nekako uvukao u tradiciju novih muslimana ili pak o novotariji o kojoj bi svoje mišljenje trebali dati nadležne institucije čim nađu malo vremena od prečih obaveza.
Da nije zastrašujuće i tragično bilo bi urnebesno smiješno. No, u oba ekstremna slučaja nedvojbeno je i neporecivo jasno da ne samo da trojica etno-nacionalističkih klo(v)nova koji su najopasniji kad ih brojne afere, osnovane sumnje i prijetnje krivičnom odgovornošću stave u neželjeni fokus javnosti, niti mogu bolje, niti znaju dalje od loše napisanog ali, dobro uigranog i nenabrojivo mnoštvo puta repriziranog scenarija, nego ni oni drugi, lijevi i građanski, nisu ništa bolji. Ali, da budemo do kraja iskreni prema sebi, ogroman dio odgovornosti je i na publici koja svakim danom i svakim postupkom potvrđuje stereotip o Bosancima, bolje od toga im i ne treba.
Pokazatelj za to su i neka sumnjivo brzo organizirana (protestna) okupljanja, a potom i postrojavanja(?!) polu-uniformiranih skupina likova sa margina suvremenog življenja predvođenih preozbiljnim, namrštenim i ljutim opskurnim likom poznatim iz nekih ranijih prigoda u kojima je (is)koristio svaku priliku da se pojavi pred TV-kamerama i you tube klipovima. Naravno u Sarajevu i svejednako naravno, daleko od stvarnih prijetnji i opasnosti. I to bi bilo to. Polu-anarhistični i kvazi-tradicionalni čuvari etno-nacionalističkih interesa nikada neće stvarno dovesti u opasnost čak, ni u pitanje svoje dragocjene da-ne-kažem-šta u kojima od ega nema mjesta za mozak.
Neko je dobro konstatirao: (pred)izborna kampanja je počela, osamnaest mjeseci prerano, ali svakako pravovremeno da skrene pažnju od svih problema koji život u Bosni i Hercegovini čine neizdrživim i teško podnošljivim, ako uopće i mogućim. Temeljem do sada pokazanoga tri etno-nacionalističke politike (ponovo) će se vrtiti oko istih matrica, po poznatim obrascima zatezanja živaca i vrijeđanju (posljednjih atoma) inteligencije i raspamećivanju do krajnjih granica zadržavanja zdrave pameti u cilju zadržavanja vlasti i održavanja zamrznutog trenutnog stanja.
U toj takozvanoj stabilnoj neravnoteži normalno je po svaku cijenu onemogućiti državu da nabavi bilo vakcine, bilo cjepiva i održavati to stanje po cijenu stotinjak života dnevno dok se ta nabavka ne bude mogla staviti u dnevno-politički kontekst spasitelja naroda i građana i ostalih…
Promjene
Ponovit ću tezu s početka teksta: politički prvaci, svi koji su do sada bili na sceni: lijevi, desni, srednji, stari, novi… i njihove kamarile, samo(za)dovoljni nus-proizvodi tri vještački stvorene = patvorene etno-nacionalističke politike i reakcije na njih, niti mogu, niti znaju niti hoće dalje od ovoga. Oni ne umiju raditi u sistemu, ne znaju napraviti funkcionalnu državu i ne žele bilo šta mijenjati jer, dovoljno jednostavno napose, u bilo kojem sistemu i bilo kakvoj – osim njihovoj privatnoj – državi njihove bi dragocjene da-ne-kažem-šta odavno trljale klupe bilo sudova bilo zatvora. No, sudeći po rezultatima njihove dosadašnje vladavine, najgora kazna na koju bi mogli biti osuđeni, osim oduzimanja imovine, bio bi društveno koristan rad jer to, definitivno, ne znaju. I to je, vjerovali ili ne, manji problem. Veći problem je što niko od pozvanih, preplaćenih, gorljivih i ne-znam-više-kakvih-sve zaštitnika države i građana nemaju pojma šta učiniti da se stvari koliko bilo promijene na bolje. Čak ni onima koji su uz svu halabuku opetovano gubili i (po)vraćali vlast u nekoliko navrata u čak, i za bosanske prilike, vrlo kratkom roku ne čine ništa na promjeni sistema naprimjer, zapošljavanja najboljih, najstručnijih i onih koji imaju pojma umjesto bilo kakvih koji hoće s njima i onih koji žele, nego se uklapaju u zadane aršine… Očigledno, jedine u kojima se snalaze. Ne čudi niti treba čuditi jer, ipak, treba znati da se za sada nije pokazalo da se suština (njihove) politike značajnije razlikuje od politike njihovih učitelja i prethodnika.
U svakom slučaju, svi iskreno i egzistencijalno zainteresirani za Bosnu i Hercegovinu, naime mi bez dvojih državljanstava, rezervnih domovina i računa u okruženju i/ili inozemstvu znamo šta treba iako malo ko – ako iko – zna kako.
U situaciji u kojoj su kristalno jasna dva problema: 1. sistem koji to definitivno nije jer u njemu nije moguće realizirati nikakva prava ali je zato, moguće spriječiti bilo koga da ostvari pravona bilo šta i jer nikoga nije moguće pozvati na odgovornost bez obzira šta činio. Sistem je osmišljen, postavljen i namjenski se održava nefunkcionalnim da se s punim pravom može nazvati anti-sistemom, sa odgovarajućom administracijom kao idealnim okvirom za nerad, ali i za anti-državno djelovanje.
I tu postaje jasan drugi problem, po mom mišljenju zloćudniji čak, morbidniji od prvog: 2. kadrovi.
Opasni ko(v)novi
Svjedoci smo nekih preslagivanja na političkom prizorištu Bosne i Hercegovine. Koliko su ona originalna, koliko pragmatična, a koliko doista, samo kozmetička pokazat će se vrlo brzo. No, i prije tog pokazivanja treba imati na umu da su gotovo svi politički subjekti koji se preslaguju, udružuju i dogovaraju mahom nastali napuštanjem preambicioznih, (ne)opravdano nezadovoljnih i/ili presujetnih kadrova dvije brojne i stare partije tako da ni u kojem slučaju ne može biti riječi o ideološkom pozicioniranju, što dodatno potvrđuje i njihovo djelovanje nakon osamostaljenja. Kako se „stari pas ne uči novim trikovima“ nije ni očekivati nova djela od starih kadrova ili očekivati rješenja od onih koji su sve vrijeme samo podgrijavali stare i pravili nove probleme te je svaka nada u svjetlo na kraju tunema najbliže općeprihvaćenoj definiciji ludila: ponavljanju istih radnji, a očekivanju drugačijih rezultata.
Naime, po imenima koja su „u igri“ jasno je da se u većini slučajeva radi samo o prepakivanju ili recikliranju ili, u nekim slučajevima „zatezanju bora“ odnosno propiranju biografija; nema novih lica, nema novih imena, nema ni starih uglednih imena, odnosno nema novih ideja – nema promjene. A ključ je u novim licima, novim političkim ličnostima, novim idejama i promjenama.
Nije potrebno – djela govore više od hiljada riječi – ali, bilo bi zanimljivo pogledati biografije stranačkih kadrova prije nego su se počeli baviti politikom. Svako sa trunčicom znanja, građanske odgovornosti i intelektualne ozbiljnosti ne može a ne biti užasnut nad činjenicom kakve biografije su postale ozbiljne političke činjenice koje se pitaju o sadašnjosti i budućnosti zemlje i naroda.
Osim ljudi ni po čemu poznatih, tu je i znakovit broj onih kojih bi se po biografijama trebalo kloniti odnosno, uglavnom ljudi s kojima pristojan svijet ne bi poželio popiti kafu, a svojoj djeci nikako ne bi dopustio da se igraju sa njihovom u najkraćem po svemu antipodi onome što bi u ozbiljnoj, odgovornoj predstavničkoj demokraciji narodni predstavnici trebali biti.
To su mahom politički fenomeni koje je dugogodišnje ignoriranje učinilo grandomanskim egomanijacima koji, sve što spomenu i sve za šta se zalažu – čak i kad su u pravu – intelektualno inficiraju do petparačke trivijalizacije; To su beskorisne, bespotrebne i besmislene pojave koje možemo nastaviti ignorirati no, ne shvatamo da time što se pretvaramo da ne postoje doprinosimo da se ono što čine čini normalnim.
Ipak, oni kao takvi nisu problem u drži jer, oni su samo simptom ozbiljnog ili ozbiljnih društvenih poremećaja i sveobuhvatne krize, a prije svih krize povjerenja: u sistem, u politiku, u stranke, u medije, u demokraciju, u struku i znanost. Naravno, ta kriza je svjesno i namjerno izazvana, pothranjivana i obnavljana i održavana. I u tome poduhvatu nema nevinih: trideset svi zajedno, politika i mediji, i mi zajedno s njima kao akivni ili pasivni posmatrači gledamo kako se rastače država i kako svaka nova generacija živi lošije od prethodne, ravna se prema kriterijalnim mjerilima neusporedivima sa onima po kojima su se ravnali njihovi roditelji… nakon trideset godina toga imamo zemlju, društvo i državu kakvu imamo; to je svijet u kojemu se zna da su velike stranke lopovske, da mediji lažu, da su „stručnjaci“ (pot)kupljeni, a stručnjaci potplaćeni, da ništa nije istina i da je sve privid… i da je sve to normalno. Kome će na pameti biti demokracija, kad mu je ugrožen racionalizam, odnosno razumski prihvatljiva definicija vlastitoga života i postojanja.
Situacija u kojoj više niko nikome i ničemu ne vjeruje, u kojemu je i vjerovanje (u) Boga na ozbiljnom iskušenju između krajnje profanizranog institucionalnog i predatorskog misionarskog mi ćemo ustrajno i samopožrtvovano životariti u distopijskom košmaru u kojemu je sasvim normalno pisati o republici srpskoj u paleolitu, usporediti svoju porodicu sa Kennedyjevim pa kad to nezreli narod ne razumije onda najaviti njihov povratak u obećanu zemlju za otprilike 2000 godina, a da to ne izazove ni osmijeh, a kamoli podsmijeh svekolike naučne i teološke zajednice… I to je sasvim prirodan slijed događanja nakon što (bivši) reis pozove vjernike/muslimane da se ugledaju na Jevreje.
Rješenje
Rješenje je toliko jednostavno da je teško povjerovati da je uopće rješenje. Izrekao ga je i napisao prije više od stotinu godina zloglasni Karl Marx. Naime, radi se o jednoj njegovoj gotovo krilatici: „Filozofi su svijet samo različito tumačili. Ustvari, radi se o tome da ga treba mijenjati.“
Znam da zvuči nevjerovatno ali ako promijenimo samo jednu stvar pokrenut ćemo preokret. Kadrovska politika doista, majka je svih politika. Ako i kada se na odgovorna mjesta počnu postavljati odgovarajući ljudi, makar bili i stranački kadrovi, ali oni koji će se baviti svojim poslom izvjesno je da će u dogledno vrijeme mjesta parlamentarnih milionera i opasnih klo(v)nova zauzeti normalni ljudi koji će današnjoj djeci, a tadašnjim ljudima osigurati uvjete za normalan život dostojan čovjeka.
Naime, promjene i one koji su za promjene prepoznat ćete samo po tome koje i kakve kadrove biraju, insistiraju li (i dalje) na stranačkim postavljenjima i koliko ti kadrovi nastoje promijeniti sistem, a ne prilagoditi mu se.
U protivnom, u međuvremenu, u ozračju sveopće samoobuzetosti, egocentrizma, grandomanije i aktivističkog licemjerja „dejton“ će biti opći izgovor za sve loše što kadrovi naprave, univerzalno opravdanje za nerad, nečinjenje, nesposobnost i neznanje. Bit će sasvim normalno da mali može dobiti posao jer se razumije u kompjutere, a veliki se ne mogu ni nadati bilo kakvom poslu, a kamoli onom u struci. Gore od toga, nepristojno i ponižavajuće, pored predimenzioniranog pripadnika službe za zaštitu VIP osoba ministrica vanjskih poslova sama gura kolica sa iftarskom fasungom…
I dalje će padati izvještaji nepoćudnih i nepoželjnih direktora bez obzira na rezultate rada, mjesta će zadržati oni koji su u raji i čija bi smjena naišla na neodobravanje što čaršije što kvartova, jedan čovjek će postavljati ministre i nadzorne i upravne odbore, padat će tri godine stari izvještaji, egzistencijalno krucijalne vijesti o postojanju dokumenta koji dovodi u pitanje ne opastanak nego, postojanje države Bosne i Hercegovine prigodno saznavat ćemo u najboljem slučaju nakon četrdesetodnevnog kašnjenja…
Potpisivat će se sporazumi o suradnji Ureda za antikorupciju sa raznoraznim institucijama (iako, znakovito ili ne, nijedan sa kantonalnim tužilaštvom), deklarirani i deklarativni vjernici će iskoristiti svaku priliku da pokažu da u bogomolje redovno idu ali i da iz njih ne izlaze nimalo bolji nego što su u njih ušli, čak se i prigodnom prilikom razodjenuti do potkošulje tregerače da pokažu značić vjernosti načelima (bratske) ljubavi i univerzalnog dobra, premda je bilo sasvim dovoljno zavrnuti rukav ili, pristojnije i već pedesetak godina uobičajenije kao potkošulju obući majicu kratkih rukava ali se tada značić ne bi vidio… Pritom, treba napomenuti, nije do bogomolja nego do bogomoljaca.
Zaduživati će se bez mjere i namjene, nadmetat će se u iskamčenim donacijama, u bescijenje će se prodavati bosanskohercegovački grunt za naselja bez stanovnika, tvrdit će se da je sigurnost statistički na visokoj razini, nadobudni stariji maloljetnici će razmjenjivati vatru po gradskim nassljima, niko neće tražiti ubice policajaca… po ko zna koji put, tražit će se da izvršioci agresije i genocida priznaju da su to učinili, ali se isto neće tražiti od recimo, Turske… U najkraćem, (u)činit će se sve, svim sredstvima koja cilj može opravdati – a (ponovno) osvajanje i zadržavanje vlasti opravdava sva sredstva – da bi se osigurale još četiri godine enormnih primanja, sigurnih poslova i podobnih stranačkih imenovanja sa značajnim naglaskom na potonje.
Na kraju, ne mogu da ne spomenem… Sa iskrenim žalom u srcu moram ustvrditi da se, kojim slučajem, Božiji advokati istim ili makar sličnim žarom i gorljivošću bore za duše Božijih robova apelirajući na svijest i savjest, pozivajući na etiku i moral ili, ako hoćete na farz i sunnet, kojim se borba za njihove novčanike, siguran sam da ne samo da barem pola od problema sa kojima svakodnevno, desetljećima već pokušavamo izići na kraj nego, ni oni ne bi iz godine u godinu imali problem da smisle kojim će nas paklenim mukama i džehennemskom vatrom uplašiti ukoliko konačno počnemo vjerovati svojim očima više nego njihovim riječima.
Prije nego bilo kome naumpadne da me optuži za bogohuljenje, podsjetit ću ga da ovdje nije riječ o Bogu nego o (vrlo) staroj instituciji koju su osnovali ljudi, u kojoj rade ljudi, kojom rukovode ljudi, a gdje god se ljudi staraju o višim, a pogotovo najvišim, Božijim interesima uvijek ima prostora za… svašta.
Ugledajući se na njih, možda bismo imali bolje etničke, političke i ideološke advokate kojima bi makar ponekad, naumpao i neki drugi interes njihovih stada, osim boje vune.
Politicki.ba
