Stanje u Evropi danas je sve sličnije stanju Starog kontinenta 30-ih godina prošlog vijeka. I tada je Evropa bila „zabavljena o svom jadu“ i pravila je truhle kompromise s siledžijama, u pustoj nadi da će im zadovoljiti apetite. Takva je politika rezultirala Drugim svjetskim ratom!
Piše: Sead Numanović
Ministri vanjskih poslova Evropske unije danas razgovaraju o zapadnom Balkanu.
Okupljeni uživo, dakle ne online, već „face to face“, šefovi diplomatija evropskih država „razmijenit će mišljenja“ o situaciji u našem regionu.
Ne očekuju se nikakvi formalni zaključci. A i da ih bude, ne vrijede čitanja.
Trla baba lan da joj prođe dan!
Evropska unija naprosto je izgubljena.
Ekonomski div na globalnoj sceni, nije ni politički patuljak!
Njeni najviši zvaničnici u jedva nekoliko mjeseci, doživjeli su teška politička i druga poniženja izvan okvira Evropske unije. Svi smo mogli gledati snebivanje Josepa Borella, šefa evropske diplomatije u Moskvi. Još je gore bilo u Ankari, kada je predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel hladno ostavio predsjednicu Evropske komisije Ursulu von der Leyen da stoji, dok je on sjedio u stolici uz predsjednika Turske.
Taj je detalj otkrio ne samo stanje EU prema vani, već i odnose unutar institucija iste te Unije.
Oni su, očito, prepuni spletki i intriga, podmetanja nogu, zluradog ismijavanja… jednom riječju, više nego nezdravi.
Države koje danas raspravljaju i o Balkanu, međusobno se trve, podmeću nogu jedna drugoj, ne haju za dogovorene i potpisane principe…
Sve izgleda kao ogromni čir koji samo što nije pukao.
Ne treba očekivati raspad EU. Previše je ekonomskih interesa prepleteno kroz tu instituciju da bi onda mogla tek tako šaptom nestati.
Unija je u pat poziciji.
Niti može postati (sve centraliziranija) federacija, niti se može raspasti. Kompromis njenih lidera je jedina realna opcija. Ali će se na njega još (dugo i dugo) čekati.
Unutar EU i formalno je započeo dijalog o budućnosti. U opticaju su već brojne ideje. Većina ih je već viđena.
Jedna od mogućnosti, koja se tiče direktno nas, jeste prijedlog, koji dobija sve više zagovornika, da se u institucijama EU proširenje ne prati uz obavezan konsenzus svih.
Do sada je svaki korak na tom putu bio praćen pristankom svih članova Evropskog vijeća, vrhovnog tijela EU kojeg čine šefovi država ili vlada Unije.
Sada je prijedlog da se o proširenju tako ne odlučuje.
Država koja želi u EU, ako se ovaj princip prihvati, sada bi nove faze u tom procesu započinjala nakon natpolovične-kvalificirane većine država EU koje bi glasale za to.
Praktično, to bi onemogućilo da, na primjer, Hrvatska, blokira napredak Crne Gore, Srbije ili Bosne i Hercegovine, kako to radi sada Bugarska u slučaju Sjeverne Makedonije.
Takav način odlučivanja bio bi mali, ali ogroman iskorak za EU.
Ona je sve češće i sve brutalnije, talac država članica.
Zasigurno, jedan od najodvratnijih primjera je insistiranje Kipra da se na „crnu listu“ stavi Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Turske, pa da se onda pomogne građanima Bjelorusije koji mjesecima neumorno i uporno protestiraju protiv diktature Aleksandra Lukašenka.
I upravo ova nesretna epizoda ogoljuje EU do kosti.
Njene su institucije toliko slabe da ih može ucjenjivati i jedna suluda bugarska postavka da Makedonci kao narod ne postoje i da je njihov jezik – bugarski.
A pokazuje i ko sve čini istu tu EU!
Kada vidimo šta radi, dakle, Kipar, Bugarska, Janez Janša s svojim „non-paperom“… onda je zorno da oni nisu ništa posebno gori od nas.
U čemu je razlika između Viktora Orbana i Milorada Dodika?!
Šta je to Bojko Borisov bolji od njih?
A po čemu je to Emmanuel Macron, s rastućom islamofobijom u kojoj je očito i u cjelosti izgubio kompas, drugačiji od jednog Aleksandra Vučića!?
Evropska unija, naravno, neće zapadni Balkan.
Djela to zorno pokazuju.
A Evropsku uniju preziru u jednoj Srbiji, na primjer. I taj je prezir sve veći, kako Unija bjesomučno pumpa svoj novac u nju neselektivno i tapše po leđima Aleksandra Vučića! Sa svakim milionima eura u Srbiju, bilbordi s Vladimirom Putinom ili Si Đipingom su brojniji!
EU je pala na ispitu tamo gdje nikako nije smjela – u Bosni i Hercegovini!
Politika Brisela je nemušta, troma i – na kraju – neefikasna. Što više izjava i poruka iz Brisela, to je stanje sve gore.
To duboko nerazumijevanje i bolesni birokratski pristup stanju u Bosni i Hercegovini naprosto je nepojmljivo.
Jer, EU i BiH su panično slične.
Obje su mješavina različitosti kojom bi smo se trebali ponositi.
No, to nije slučaj ni kod njih ni kod nas.
Kako se Brisel sve stabilnije i već godinama gubi u BiH, tako se akteri koji se petljaju u to pitanje brojčano uvećavaju. U kakafoniji najrazličitijih stavova, teorija zavjera, „non-papera“… stradaju i ideje EU i ideje BiH.
Niti nama, niti njima, to ne treba.
Zapadni Balkan jedva da ima 16 miliona stanovnika.
On je u stomaku EU.
Uključenje tog regiona, koji je već dobrano integrirano u EU, apsolutno je političko, pa i geopolitičko pitanje. Priče o kriterijim iz Kopenhagena i Lisabona su – naprosto – laži!
Koji to kriteriji dopuštaju Mađarskoj, Sloveniji, Poljskoj, tom nesretnom Kipru, Bugarskoj… ali i Francuskoj i Holandiji da stalno i iznova Evropsku uniju pokažu lažovom?!
Nemojte nas lagati u lice!
Obećali ste Kosovu bezvizni režim. Slagali ste!
Obećali ste Makedoniji pregovore o članstvu ne jednom. Slagali ste!
Obećali ste isto to Albaniji. Opet ćete slagati!
Mi na Balkanu jesmo „odron-države“, svaka odreda!
A vi, okupljeni oko Brisela, sve više ličite na nas!
No, i takvi kakvi jeste, najmanje ste zlo od svih alternativa koje su pred nama. Ako su uopće alternative.
Stanje u Evropi danas je sve sličnije stanju Starog kontinenta 30-ih godina prošlog vijeka.
I tada je Evropa bila „zabavljena o svom jadu“ i pravila je truhle kompromise s siledžijama, u pustoj nadi da će im zadovoljiti apetite. Takva je politika rezultirala Drugim svjetskim ratom!
Mi smo na Balkanu odratovali svoje prije nekih dvije decenije. Nije u nama umro istančani osjećaj za rat. Znamo ga predosjetiti.
Borba za Balkan u EU (s Turskom!), stoga, nije borba za naše lične interese, već je to vaša borba – za sigurnu, naprednu i jednu Evropu.
Očito, evropski lideri nisu svjesni toga niti spremni za takav zadatak…
Politicki.ba
