100. godišnjica rođenja Ćamila Sijarića

Predavanje koje je održao akademik prof. dr. Zdenko Lešić, bolje rečeno esejem kojim je dočarao ono što je bitno i po čemu se pamte djela Ćamila Sijarića, jučer je ANUBiH obilježio 100. godišnjicu rođenja akademika Sijarića, jednog od najznačajnijih predstavnika književnosti BiH i ovih prostora.

Predavanje su inicirala njegova odjeljenja umjetnosti i humanističkih nauka, a   početkom ove godine, kazao je akademik fra Perica Vidić, poslan je prijedlog BH Pošti za izdavanje prigodne poštanske marke s likom Ćamila Sijarića, i podsjetio da je 2003. u ANUBiH održan veliki znanstveni skup Književno djelo Ćamila Sijarića, posvećen 90. godišnjici Sijarićeva rođenja.

Egzistiranje u jeziku

Prof. Lešić podsjetio je na vrijeme kada se pojavio prvi Sijarićev roman “Bihorci”, nakon što je dobio nagradu Narodne prosvjete, tadašnji studenti književnosti dočekali su ga s iznenađenjem, a nakon čitanja i s nedoumicom. Poznavali su Sijarića, odnosno njegov glas, jer su na radiju često slušali njegove reportaže i putopise, a čitao ih je s upečatljivim akcentom i neobičnom intonacijom. Ali, nisu očekivali da će unijeti nešto novo u njihovu ondašnju lektiru koja se, kada je suvremena domaća književnost bila u pitanju, kolebala između Ćopićevog “Proloma” i Davičove “Pesme”, odnosno između, kako se tada govorilo, “realističke” i “modernističe” poetike. “Bihorci” su došli, kazao je prof. Lešić, kao nešto treće, ni “realističko”, ali ni “modernističko”, ne baš kao Andrićevo djelo koje su smatrali “velikom sintezom” tih dviju poetika, već kao nešto što je iznevjeravalo i “realizam” i “modernizam” i osporavalo i termine i teren i jednog i drugog.

“Za to treće mi tada nismo imali riječ, pa nam je Sijarićev roman utoliko bio i neobičniji i čudniji. A nisam siguran da smo i do danas našli pravu oznaku za Sijarićev književni prosede”, rekao je prof. Lešić, a prije no što će ukazati na neke crte koje su karakteristične za taj prosede, vratio se prvoj recepciji Sijarićevog djela iz vremena njegovih studentskih dana, kada se lako prihvaćalo uvjerenje onih kritičara koji su tvrdili da su Sijarićeve pripovijetke donijele svjež dah jedne nove, književno još neobrađene životne sredine.

“Danas nam je, međutim, jasno da se u njegovom djelu ta sredina umjetnički transformirala i promijenila način postojanja, preobrazivši se u intratekstualni svijet, koji egzistira u jeziku, a ne u vanjskoj stvarnosti (dakle, ne ni u piščevom zavičaju). Pa ako s razlogom naglašavamo da taj unutarnji svijet Sijarićevih pripovjedaka ima jednu osobenu, neponovljivo originalnu, prepoznatljivo sijarićevsku boju, mi moramo stalno imati na umu da to nije boja Sandžaka, već boja Sijarićevih priča, boja narativnog teksta. Onaj svježi dah koji je zapuhao iz tih priča nije došao s Bihora i Pešterske visoravni, već iz strujanja rečenica koje se spliću u tekstu tih priča”, kazao je, između ostalog, prof. Lešić.

Nagrade i prijevodi

Pitanje da li je Sijarić regionalni pisac ili je on nešto više od toga, danas je, rekao je prof. Lešić, sasvim deplasirano, a uvjerenje da Sijarić nije regionalni pisac potvrđuju ine crte, koje su, po mišljenju prof. Lešića, karakteristične za veći dio njegovog pripovjedačkog djela, o čemu je i bilo govora.

Ćamil Sijarić je rođen 1913. u Šipovicama kod Bijelog Polja u Crnoj Gori, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1940, a od 1947. godine živio je i radio u Sarajevu. Višestruko je nagrađivan za svoj književni rad, a djela su mu prevođena na više svjetskih jezika. Bio je član dvije akademije, ANUBiH i Akademije nauka i umjetnosti Crne Gore, a preminuo je 6. prosinca 1989. godine.

Oslobođenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close