Bez ljevice i Pape, ništa ne bi priječilo povratak fašizma

Potpuno razumijem zbunjenost i dezorijentiranost koju u svojim istupima i komentarima iskazuju mnogi samoopredijeljeni pripadnici hrvatske desnice. Konzervativci, nacionalisti, katolici katoličkiji od pape, a da ne govorimo o onima koji bez pardona zaslužuju etiketu filoustaškog klerofašizma.

(AUTOR: BRANIMIR POFUK)

Nikako ne bih volio biti u koži takvih ljudi. Zbog mnogo razloga. Prvi je taj što su ljudi koji spadaju u navedene kategorije uglavnom neugodni i drugima i samima sebi. Njihova agresivnost odaje nesigurnost, ustrašenost, frustriranost i sve što ide uz ljude koji se najbolje osjećaju kao vječne žrtve.

I taman kada pomisle da je kucnuo njihov čas, izostane im podrška tamo gdje su još do jučer bili dobrodošli uzvanici i saveznici. Evo, primjerice, slučaj zlosretne peticije za uvođenje ustaškog (i nikakvog drugačijeg!) pozdrava u službeni ritualni jezik današnje hrvatske države.

Na mjestu akademika Pečarića i ja bih ostao iznenađen i zbunjen reakcijom s najviše adrese na koju je njihova peticija bila upućena.

Današnja je hrvatska predsjednica atmosferu na stadionima gdje se masovno izvikivao taj “stari hrvatski pozdrav” nazivala veličanstvenom. Među ljudima kojima je bila okružena u kampanji i izbornom trijumfu bili su i oni za koje smo već otprije znali da simbole hrvatske inkarnacije fašizma iz prošlosti žele promovirati u izraze modernog domoljublja. Predsjednica je skupove i koncerte, za koje je unaprijed znala da će počinjati takvim uzvicima, nazivala lijepim iskazima nacionalnog zajedništva za koje se zalaže.

Pa upravo je zato njezin ured, skupa s kabinetom predsjednika HDZ-a, postao adresa na koju je s povjerenjem i nadom upućena nakaradna peticija.

Pojedinci i grupe u sukobu sa stvarnošću i činjenicama obično za reakcije koji im nisu po volji traže krivce izvan sebe. To se događa i povodom rijeke ljudi koji s istoka hrle prema staroj, demokratskoj, za sada još uvijek mirnoj i od većeg dijela svijeta bogatijoj Europi kojoj, makar kao njezin sirotinjski rub, pripada i Hrvatska.

Ljudi na prizore patnje i očaja reagiraju uglavnom na dva načina. Jedni bivaju preplavljeni suosjećanjem, ispunjeni razumijevanjem i željom da se progonjenim ljudima na sve moguće načine pomogne. Drugi odgovaraju strahom koji se pretvara u bujice mržnje.

Utemeljenost takvih reakcija pronalaze u projiciranju svakojakih, a najčešće rasističkih predrasuda na te ljude u nevolji. Pri tom se horde komentatora ne ustežu u sipanju najgorih uvreda na račun kolona očajnika. Za njih su izbjeglice u prvom redu opasnost, neprijatelji koji dolaze da unište “naš” način života, “našu” civilizaciju, “naš” identitet, “našu” vjeru. O njima se šire pamfleti gori i od onih kojima se u ne tako dalekoj prošlosti pripremao Holokaust.

No, s druge strane imamo i komentatore kojima je stalo da ih se smatra civiliziranima, kojima nije drago da ih se prikazuje bezdušnim rasistima i fašistima. Onaj veliki dio javnosti koji im je nesklon takvi onda optužuju za lažno suosjećanje, za širenje moralne panike i histerije. Takve se optužbe redovito upućuju na adresu lijevih medija, novinara i političara koje se naziva ili slijepima i zavedenima ili im se predbacuju svjesno sudjelovanje u velikom planu zatiranja europske kršćanske civilizacije.

U jednom su u pravu. Da nema takvih, lijevo orijentiranih medija i pojedinaca, ali i državnih politika koje prema izbjeglicima provode čitave države, a na prvom mjestu Njemačka, njihovi bi ksenofobni i u krajnosti fašistički stavovi postali dominantni i opće prihvaćeni. Pojednostavljeno rečeno, bez djelovanja koje u svom tememlju ima suosjećanje prema ljudima bez obzira na njihovo podrijetlo, naciju, boje kože i religiju, Europa bi širom otvorila vrata povratku fašizma. Mađarski premijer Viktor Orban za njih je junak i uzor.

Ali, takva desničarska politika, koja nije bez podrške, istodobno nailazi i na žestok otpor velikog dijela javnosti koji još uvijek naginje ulijevo. I sami desničari na tu stranu svrstavaju empatiju i želju da se nevoljnike prigrli kao svoje, da se u njima prije svega vidi ljude, a ne neprijatelje.

Veliki uzročnik nelagode ili barem zbunjenosti onih koji bi sve to rješavali po kratkom postupku žicom, batinama, suzavcem i mecima, nalazi se i tamo gdje se još donedavno tako nešto nije očekivalo: u samom srcu kršćanske, a poglavito katoličke Europe i svijeta, u Vatikanu.

Onima koji bi svoje ksenofobne paranoje željeli pravdati religijskim razlozima zaštite civilizacije utemeljenu na kršćanstvu sam papa Franjo izbija iz ruke križarske mačeve. Upravo u ime kršćanstva i samog Isusa Krista u kojeg vjeruje, Papa poziva na pomoć i prigrljivanje izbjegličkih obitelji bez ikakve zadrške i bez ikakvih ograda. Time se i on svrstava među one kojima se s desna predbacuje da iskorištavanjem “plitkih” i “lažnih” emocija onemogućavaju “racionalnu” raspravu o velikom problemu i ispitu pred kojim se nalazi Europa.

Iz njegove posljednje izjave na tu temu, očituje se i muka na kojoj se našao i kandidat za sljedećeg hrvatskog premijera Tomislav Karamarko. On je, između ostalog, rekao i ovo: “Riječ je o teškom humanitarnom problemu i doista moramo odgovoriti na taj izazov. Pa vidim da i Rimokatolička crkva na jedan specifičan način odgovara tom izazovu, a isto tako tvrdim da moram biti i racionalni”.

Već iz te rečenice može se zaključiti da predsjednik HDZ-a, koji se posljednjih mjeseci potrudio prikazati i deklarirati samog sebe kao vjernog rimokatolika, misli kako taj “specifičan način”, na koji Rimokatolička, dakle i njegova vlastita crkva odgovara tom izazovu, baš i nije racionalan. To postaje još jasnije u sljedećoj Karamarkovoj rečenici: “U svakom slučaju, Hrvatska ne može graditi zidove, mora pokazati svoje dobro, humano lice, ali u svemu tome moramo biti racionalni i u konačnici štititi naše interese”.

Veznikom ali, kaže riječnik hrvatskog jezika, “kazuje se što suprotno onome što je rečeno u prethodnoj rečenici”.

Dakle, Karamarko kaže: biti racionalan i štititi vlastite interese u suprotnosti je s pokazivanjem dobrog i humanog lica, kao što to impulzivno čine pojedinci, države i vrhovni poglavar Crkve kojoj i sam pripada.

Zato treba reći da suosjećanje i suze koje čovjeku navru dok gleda slike mrtve djece koju more izbacuje na obale Sredozemlja jesu iracionalne, u prvom redu emotivne reakcije, baš kao što su kod drugih strah i mržnja prema izbjegličkim kolonama. Ali, svaka odluka da se u skladu s ovakvim ili onakvim impulzivnim osjećajima djeluje, racionalna je.

Desničarskim rezoniranjem suosjećanje i bezrezervna spremnost da se zagrli nepoznatog i drugačijeg čovjeka u nevolji proglašava se budalastim, a oprez i stavljanje ne prvo mjesto “naših” interesa razumnim.

Vi birate i odlučujete, srcem i razumom, što je primjerenije čovjeku.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

___________________

Branimir Pofuk

Branimir Pofuk kao kolumnist, glazbeni kritičar i novinar tumači pojave, ljude i događaje kroz prizmu kulture, a istovremeno važnost i ljepotu kulture u svim njenim oblicima približava publici kroz društveni kontekst, vrijeme i mjestu u kojem kultura nastaje. U svemu tome najvažniji zadatak kulture i uvjet za razvoj svakog društva su dijalog, komunikacija, suradnja, poštovanje, sklad, humanizam iznad svega.

Paralelno sa studijem muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Pofuk je počeo stjecati novinarsko iskustvo kao novinar i glazbeni kritičar najprije u redakciji kulture zagrebačkog Radija 101, a potom pišući i za novine, ponajviše za Nedjeljnu Dalmaciju. Skupa sa Zlatkom Madžarom pokrenuo je na Radiju 1 noćni program klasične glazbe “Šišmiši klasičari”, a na početku rata bio je i dio ekipe ratne radijske ispostave Radija 101 na samoj bojišnici u Sunji. Od 1991. do 1996. godine radio je za agenciju Associated Press u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Kao glazbeni urednik sudjelovao je u pokretanju Hrvatskog katoličkog radija, a potom je od prvog broja radio za Jutarnji list, u kojem je počeo pisati i kolumnu Kontrapunkt za koju je dobio godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka. Na Hrvatskoj televiziji bio je moderator prve i zadnje sezone Emisije opće prakse. Od 2011. radi za Večernji list.