Megakantoni, uvod u konačnu i totalnu podjelu ili konačno rješenje nacionalnog pitanja u BiH

Midhat Hajdarević 2015-12-21

Od 18. XI. 1990. god., odnosno obznanjivanja rezultata tadašnjih izbora, na pijedestal „pitanja svih pitanja“ u Bosni i Hercegovini izbilo je tzv. „nacionalno pitanje“, odnosno i reguliranje međusobnih odnosa među tri većinska naroda u BiH (Muslimani/Bošnjaci, Srbi, Hrvati) i redefiniranje „nacionalnih“ identiteta unutar njih samih. Sva ostala pitanja i problemi su ostajali u dubokom zasjenku ili su jednostavno „bacana pod tepih“. Tako je u ovih zadnjih 25 godina, dok se rješavalo „nacionalno pitanje“, u bukvalnom smislu uništena, dezavuirana i opljačkana domaća privreda, kontrola nad financijama je izgubljena, došlo je do prevelikog socijalnog raslojavanja, srednja klasa je dovedena na minimume egzistencije, dešava se demografska i ekološka katastrofa nezapamćena do sada u našoj historiji, nalazimo se u položaju stranog protektorata, korupcija i kriminal postaju stil života, strani misionari najrazličitijih tipova špartaju ovom zemljom uzduž i popreko, emigracija dostiže zabrinjavajuće razmjere, obrazovno i kulturološki sve više se degenerišemo, a ratni zločinci i marginalci rijalitija postaju zvijezde javnosti…itd…itd… Naravno, stalna priča o „nacionalnom pitanju“ je ustvari često samo želja vladajućih elita da stalno održavaju stanje napetosti, prijetnje nesigurnosti i opasnosti od onoga drugog.

Unutar toga „pitanja svih pitanja“ njegov najvažniji segment jesu granice, međe, odnosno kontrola nad zemljištem, resursima, gradovima, selima, zaseocima, planinama, rijekama…Praktično već od samoga dolaska na vlast tri naciolnalna pokreta krajem 1990. god., koncept teritorijalizacije bosanskohercegovačkih naroda po sustavu „ko je šta jamio, jamio je“, dominira političkim diskursom ove zemlje. Političari Republike Srpske se ponašaju po šablonu grčevite borbe za očuvanje granica ovoga entiteta, jer ih smatraju osnovicom ratnog plijena dobijenog u toku posljednjeg rata. Političari Hrvatskog narodnog sabora teže da imaju isti ili bar sličan teritorijalni obrazac (bez obzira da li ga zvali Treći entitet ili Herceg-Bosna) kao što ga imaju političari Republike Srpske. Nije zanemariv ni broj onih političara, ali i aktivista pa i običnih ljudi koji sanjaju nekakav svoj posebni bošnjački, muslimanski ili islamski vilajet u središtu Bosne. Zbog toga i ne treba da čudi da se u zadnje vrijeme spominje rješavanje toga četvrt-stoljetnog „nacionalnog pitanja“ upravo preko teritorijalne rekompozicije Federacije BiH, konkretno smanjivanja broja kantona. Naravno, kao argumenti za teritorijalnu rekompoziciju se spominje prevelika administracija, golemi troškovi, neodrživost postojanja pojedinih kantona, gušenje privrednih aktivnosti, partikularistički interesi. Svi ovi izneseni argumenti u potpunosti su tačni, jer je na sadašnji način ustrojena kantonalno/županijska organizacija Federacije nefunkcionalna i neodrživa. Međutim, sa druge strane, čovjek treba biti oprezan, jer sjećam se da je osnivanje tzv. srpskih autonomnih oblasti (SAO) na prostoru BiH u toku 1991. god. pravdano ekonomskim razlozima. Iza jedne takve „nevine priče“ o ekonomskim razlozima stvaranja autonomne oblasti Bosanska Krajina krile su se ipak mnogo zločudnije i opasnije agende.

Iz svega izrečenog treba uvažavati i mišljenja onih koji sa određenom dozom opreza ili skepse gledaju na bilo kakva prekrajanja granica na prostoru Bosne i Hercegovine, posebno ako ona imaju samo parcijalni karakter i zahvataju samo područje Federacije BiH. Ono što je prilična bojazan jeste da teritorijalna rekompozicija BiH koja bi se sastojala samo od ujedinjavanja, ukrupnjavanja ili apsorbiranja pojedinih kantona ustvari direktno vodi ka i formalnom teritorijalnom zaokruživanju Herceg – Bosne i Bosanskog vilajeta. Dosadašnji kantoni/županije su imali i previše ovlaštenja, uključujući i ona državotvorne prirode (policija i obrazovanje), ali zbog relativno maloga njihovog teritorijalnog obuhvata taj visoki nivo ovlaštenja je bio kako – tako amortiziran. Međutim, nesumnjivo će uslijed osnivanja megakantona, taj prostorni organičavajući faktor nestati i faktički će megakantoni postati samo sinonimi za entitete.

Vjerojatno bi se međusobno ujedinili: 1. Tuzlanski i Zeničko – dobojski kantoni 2. Sarajevski i Bosansko – Podrinjski (Goražde) kantoni, 3. Zapadnohercegovački i Livanjski kanton, dok bi Unsko – sanski i Posavski ostali „ni na nebu ni na zemlji“. Jasno je da bi tri navedena „potencijalna“ megakantona bila faktički teritorijalne jedinice Bošnjaka i Hrvata, sa tom razlikom u odnosu na ranije mikro kantone/županije što bi sada Bošnjaci i Hrvati bili samo dodatno, bolje i kvalitetnije grupirani na teritorijalnoj osnovi. Jasno je da osnivanje megakantona ne vodi budućoj reintegraciji BiH, nego naprotiv daljoj razgradnji. U ovom kontekstu je čak problematična i ideja da se ujedine dva tzv. mješovita kantona : Hercegovačko – Neretvanski (HNK) i Središnjobosanski (SBK). Čak i ako zanemarimo činjenicu da nekoga ujedinjavanje ova dva kantona može podsjećati na rješenja iz propalog Vens – Ovenovog plana iz 1993. god., teško je zamisliti normalno funkcioniranje jednog megakantona koji bi npr. povezivao Jajce i Neum i čija je jedina teritorijalna i komunikacijska veza preko saobračajnice na potezu Jablanica – Prozor/Rama.

Naravno, postavlja se pitanje šta je rješenje. Pa ako se već odlučilo ići u prekomponiranje najosjetljivijeg dijela vašingtonskog i dejtonskog sporazuma, a to je pitanje teritorijalno – upravnog ustrojstva, zašto se ne bi pokušala razmotriti i drugačija rješenja. Tako bi jedno od rješenja moglo predstavljati vraćanje na „tvorničke postavke“ od 18. XI. 1990. god. bar za teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine, a prvi korak u tome pravcu bi predstavljalo ukidanje kantona/županija i podjela njihovih ovlaštenja između drugih nivoa vlasti, sa primarnim usmjerenjem da se ponovo ojača lokalna, komunalna vlast gradova i općina.