pklatonja.com: “Jebalo vas bosansko proljeće”
Ne podržavam proteste, demonstracije, mahanje transparentima u natjecanju koji će biti duhovitiji i prije se naći na klix.ba. Ne podržavam to masovno urlanje parola, glorifikacije Josipa Broza, prizivanja bivših država i pjevanje pjesama Dubioze. Ne podržavam generalizaciju, ni ljudi viših od 185 centimetara, ni ljudi lakših od 85 kila, ni političara, ni huligana, ni Srba, Bošnjaka, Hrvata, ni učesnika gay parade.
Rekao bih da nikad neću podržati neke proteste, ali neću, nikad ne reci nikad. Elem ne podržavam ih. Ne podržavam ni medije koji su sa takvom pompom najavljivali jučer promjenu svega što ne valja u Bosni i Hercegovini, kao da ćemo nakon protesta biti prikopčani na cjevovod meda i mlijeka do kraja naših mizernih života. Ne podržavam ni intelektualce koji su prizivali “bosansko proljeće”, ni nevladine organizacije koje nekako uvijek stoje iza svih protesta.
Zašto?
Ne mogu da vidim smisao u traženju svog prava oduzimanjem tuđeg, bilo to pravo na slobodu kretanja(sjetimo se prvog dana Bebolucije), bilo to pravo na život, bilo to bilo koje drugo pravo. A vjerujem da bacanjem kamenice od 3 kilograma u nečije lice se itekako narušava pravo te osobe i sreća je da u ovim protestima nije bilo mrtvih, a kakva je situacija bila prije bi neki policajac poginuo nego ijedan od demonstranata, omjer povrijeđenih u bolnicama je bio otprilike 4:1 u “korist” policajaca.
Ne mogu da podržim i da shvatim nasilje kao sredstvo ostvarivanja bilo čega, pa tako ni svojih prava, na kraju ovih protesta je sve više izgledalo da nasilje ovdje nije sredstvo, nego cilj. Nasilje zbog samog sebe, isfrustrirani mladići koji su došli da se igraju demonstracija, nafurani snimcima iz Ukrajine kako razbijaju lobanje policajcima koji pokušavaju zaštititi imovinu koja pripada upravo tim mladim huliganima i vandalima i svima nama. Nekako mi je zapalo za oko da na snimcima nisam vidio nijednog obespravljenog radnika, ratnog vojnog invalida, ili bilo kojeg pripadnika kategorija sa margine društva kako baca bilo šta na bilo koga. Meni je neshvatljiva ta potreba za besmislenim i besciljnim nasiljem, taj mentalitet koji izvlači posebno zadovoljstvo iz paljenja imovine, nije bitno je li državna i razbijanja tuđih glava. Neću ulaziti je li to sociopatija, psihopatija, sadizam ili nedostatak osnovnog kućnog odgoja, ali jedno je sigurno, ta potreba se ne može svaliti na jednu stranku ili čak na sve stranke zajedno, ja odrastam u istoj državi kao i oni pa mi ne pada na pamet da prospem nekom mozak po betonu komadom pločnika.
I kao građanin civilizovanog svijeta, dobro to je pomalo opovrgnuto današnjim dešavanjima, ali kao građanin, dobro i to je upitno ako titula građanin podrazumijeva stajanje rame uz rame s ljudima koji iza maski kriju osmijehe kada razbiju prozor na nekoj zgradi i nisu u stanju likom i imenom da stanu iza svojih ideala, nije da je razbijanje bilo čega ideal, to je upravo nedostatak ideala, ako je to građanin, onda ću radije da budem vanzemaljac. Uglavnom, meni kao vanzemaljcu, protesti nisu jezik kojim želim niti kojim umijem da pričam, ja pričam jezik sistema, koji mijenja državu sporo, jaaaako sporo, mukotrpno, dugotrajno i bez zapaljenih zgrada i razbijenih glava. Možda nekad i uspijem promijeniti ovu državu u svom kako ga neki nazivaju “bademantil aktivizmu“, možda i ne uspijem, ali sigurno neću pokupiti komad trotoara ispod sebe i svom snagom, kao da upravo se takmičim za zlato na olimpijadi u bacanju kugle, zafrljaciti na policajca, koji ni kriv ni dužan stavljen je na bedem jednog lošeg sistema sa sve, svojom platom od 700-800KM, pocjepanim čizmama, ženom i djetetom kući i vjerom u bolje sutra, a bolje sutra sigurno ga ne čeka u bolnici “Abdulah Nakaš” kako su kamenom pokušali da ga ubijede vandali.
I pravo pitanje se postavlja na kraju. Šta sad? Šta da smo ih sve smijenili, ajmo biti ekstremni, šta da smo ih sve kamenovali do smrti? Hoćemo izabrati sebi diktatora iz reda demonstranata, onog koji najdalje može da baci kamen, ili onog koji najbolje umije da opravda tuđe nasilje ili ćemo sretno okrenut se izborima u nadi da će nam doći političari koji neće zaposliti svoju bližu i dalju rodbinu u državne institucije. A budi te iskreni i zapitajte se, da se nađete u situaciji da zaposlite svoju rodbinu, da li bi ste to uradili? Da li bi ste to uradili pod opravdanjem, kad mogu svi, mogu i ja? Bosna možda, samo možda zaslužuje spaljene zgrade vlade, kad građani umiju da pozovu svoje političare na odgovornost samo kamenom, a ne izborima. I da naravno svake 2 godine dođu Eskimi koji nam biraju ove na vlasti i tako već 20 godina. Mene je strah ovih Bosanaca i ovakve Bosne i opet možda samo možda sa ovakvim “građanima” je čeka puno crnja budućnost nego što joj je prošlost ikada bila. A svoj tekst ću završiti jednim svojim statusom sa facebooka: “Prosječan Bosanac je programiran da šuti, počasti doktora kojeg već plaća porezom, prekoračenje brzine plati na kafu policajcu, i da se nađe u situaciji zaposlio bi svoju rodbinu do 3. koljena, jer kad mogu svi, može i on. I na kraju izađe na proteste, možda, samo možda nije to zato što njega neko potkrada, nego kako to da neko krade, a on ne krade.“
