Femicid: Tradicionalna bh. vrijednost koje se moramo odreći
Mi smo duboko ženomrzačko društvo
Desetine žena u Bosni i Hercegovini godišnje bude ubijeno samo zato što su žene, a motiv ubice je mržnja prema ženama ili potreba da muškarac bude vlasnik ženskog tijela, postupaka i odluka. Zvaničnih podataka nema, a nema ni pravne kategorizacije femicida kao teškog krivičnog djela što bi moglo pomoći u prevenciji femicida, ali slanja poruke nasilnicima da neće proći nekažnjeno ili uz neadekvatnu kaznu.
Jovana Kisin Zagajac, advokatica iz Banja Luke, u praksi se susreće sa slučajevima femicida i nasilja nad ženama koje često nisu adekvatno tretirano. Za BUKU objašnjava sam pojam femicida. Kaže da je to zločin iz mržnje sa specifičnom motivom – tj. motiv mržnje prema ženi zato što je žena, a što se vezuje sa položajem žene u društvu, neravnopravnom raspodjelom društvene moći između mušakrca i žene, određenim stereotipima, rodno zasnovanom diskriminacijom i nasiljem nad ženama.
No, to većini zemalja odnosno zakonodavcima nije dovoljno da femicid prepoznaju kao posebno krivično djelo.
„Većina evropskih vlada smatra da je femicid inkorporiran u samo krivično djelo ubistva tj. teškog ubistva i da nema potrebe da se posebno reguliše i izdvoji kao posebno krivično djelo. Države koje prednjače u zakonskoj regulaciji femicida i pristupanju društvenog problema mizoginije u širem kontekstu su države Južne Amerike“, kaže Kisin Zagajac za BUKU.
Direktorica Fondacije CURE Jadranka Miličević za BUKU pojašnjava da je za razliku od drugih vrsta ubistava, u slučaju femicida ubica često suprug, bivši partner, mladić i bio je ili je i sada osoba sa kojom je ubijena živjela.
“Femicidi su također kategorizirani u okviru zločina iz mržnje, s obzirom da se javljaju u kontekstu u kojem je ženska osoba stigmatizirana godinama. Nejednakost i rodno nasilje se ponavljaju u povijesti društva. Okolnosti koje su vodile slučajevima ubistva žena ukazuju na veći rizik od femicida u slučajevima kada su žene žrtve napustile svoje muževe/partnere ili kada su postojale indikacije da namjeravaju da ih napuste“, kaže Miličević.
Kisin Zagajac napominje da bi BiH u pravnom smislu kroz implementaciju Istanbulske konvencije trebalo da reformiše određene zakonske propise kada je riječ o femicidu. Dodaje kako je krivično zakonodavstvo u Republici Srpskoj po pitnaju femicida konkretnije jer u krivičnom djelu teškog ubistva propisuje i lišavanje života člana svoje porodice kojeg je prethodno zlostavljao, a za koje je propisana kazna od najmanje 10 godina zatvora.
„Što, barem djelimično, obuhvata tzv. „intimni femicid“ tj. femicid učinjen od strane partnera koji je u praksi mnogo češći od „neintimnog femicida“, onjašnjava naša sagovornica.
Miličević upozorava da je statistika o broju femicida jako bitna, ali da BiH nema ni bazu podataka o broju žena koje su preživjele nasilje koje u nekim slučajevima prethodi femicidu.
„Svijest o femicidu kao ubistvu sa posebnom dinamikom noviji je pojam u većini zemalja svijeta, te ga u svojim zakonima prepoznaju samo države Latinske Amerike i Kariba. U Evropi niti jedna država nije definisala posebno krivično djelo femicida, a tek polovina zemalja Evropske unije prikuplja statističke podatke o femicidu. Slučajevi femicida se u većini zemalja svijeta, pa tako i u BiH, tretiraju kao i sva druga ubistva, a nedostatak svijesti o ovom problemu može odrediti i tok sudskog procesa“, pojašnjava Miličević.
Dodaje da je za smanjenje femicida neophodno kreirati edukativne preventivne programe, te pomoći u podizanju svijesti o tome šta je femicid i šta mu sve prethodi.
“Femicid je posljedica dugotrajnog nasilja kojima su izložene žene, sestre, majke, partnerice… Žene su u najvećem riziku od teškog nasilja i ubistva u svom najbližem porodičnom okruženju ili intimnim vezama.”
Nadležni ne rade dovoljno u sprečavanju femicida
Osim što se o femicidu nedovoljno govori, on se često ne tretira na pravi način, a nadležni organi često propuste niz radnji nakon pojave nasilja nad ženama što posljedično povećava šanse za izvršenje femicida. Advokatica Kisin Zagajac više je puta svjedočila takvim scenarijima.
„Svakodnevni su slučajevi porodičnog nasilja koje organi gonjenja ne tretiraju sa nužnom pažnjom i potencijalnom opasnošću koja može rezultirati i femicidom u najgorem slučaju. Djelimično se pak situacija popravila sa donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ali ona je i dalje nedovoljno efikasna.“
Podsjeća, pozitivna obaveza države da zaštiti život jedan je od načelnih temelja društvenog ugovora i država ukoliko propusti reagovati sa adekvatnom i brzom istragom, optužbom, ona time svakako propušta prevenirati femicid jer u velikom procentu slučajeva femicida prethodno postoji niz događaja rodno zasnovanog nasilja na koje država nije adekvatno reagovala.
„Moglo bi se reći da propuštanjem nužnih radnji i nesavjesnim vršenjem službenih radnji kada je u pitanju rodno zasnovano nasilje nadležni organ svjesno ili nesvjesno ne čine dovoljno da bi spriječil femicid.“
I direktorica Fondacije CURE smatra da javne institucije treba da preduzmu krupnije korake da osiguraju da se provode procjene rizika. Neophodno je, kaže, učiniti dostupnim zaštitu ženama koje su izložene kontinuiranom proganjanju, špijuniranju, uznemiravanju, prijetnjama ili drugim oblicima nasilja.
„Slučajevi femicida prikazuju primjere nedostatka hitnih akcija i podrške pružene ženama žrtvama femicida koje su, u većini analiziranih slučajeva, prijavljivale kontinuirano nasilje. Ove žrtve femicida su iskusile nedostatak zaštite, jer njihova iskustva i nasilje kojem su bile izložene nisu bili shvaćeni ozbiljno i istraženi sa dužnom pažnjom od strane relevantnih javnih institucija (prvenstveno od strane policije, tužilaštava, sudova, itd.). Dosadašnji podaci jasno ukazuju da je većina žena žrtava prijavljivalo nasilje javnim institucijama (policiji, centrima za socijalni rad, tužilaštvima) prije nego što se dogodio femicid”, upozorava Miličević.
Nereagovanje ili neprihvatanje ozbiljnosti situacije policijskih agencija jasno ukazuju na ozbiljne propuste i neadekvatne reakcije javnih institucija koje nisu zaštitile žene i djevojke od toga da postanu žrtve femicida.
Zato bi, pored kažnjavanja izvršioca femicida, trebalo kažnjavati i one koji su svojim nedjelovanjem dopustili femicid.
“Ono na čemu se itekako može poraditi jeste odgovornost javnih tužilaca za nesprovođenje i neotvaranja istraga za koje postoji očigledni osnovi sumnje da je krivično djelo počinjeno – bilo da je u pitanju femicid, nasilje u porodici ili bilo koje drugo krivično djelo. To je trenutno najveći problem kada je u pitanju krivično gonjenje i sankcionisanje navedenih društvenih problema”, kaže Kisin Zagajac.
Uvjerena je da bi došlo do smanjenja stope femicida kada bi institucije ozbiljnije pristupile problemu, ne samo pravosudne institucije već i centri za socijalni rad, porodična savjetovališta i slično.
“Žrtve porodičnog nasilja moraju uživati veći stepen zaštite od postojećeg iz razloga što svaku ženu koju spasimo od porodičnog nasilja potencijalno spašavamo i od femicida”, dodaje Kisin Zagajac.
Logika iza femicida u BiH je vjerovanje da žene nisu ljudi kao muškarci
Tomislav Tadić, sociolog i profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu za BUKU kaže kako je ključni problem sa našim društvom to što je ono duboko ženomrzilačko društvo. U pravilu, žene se smatraju manje sposobnim nego muškarci, a ako su javne ličnosti, primiće “deset puta” više udaraca nego što bi to bio slučaj sa nekim muškarcem.
“Dakle, ambijent našeg društva nije napustio patrijarhalne/tribalne stereotipe i još dugo to neće biti u stanju uraditi. U Bosni i Hercegovini, femicid, u jednom stiliziranom smislu (prema ženama npr. u politici) gotovo je svakodnevnica. Zanimljiva uporedba bila bi sa onom o grčkim farmakosima, u biti robovima i ratnim zarobljenicima, prema kojima su se svi članovi društva smjeli odnositi kako god im je bila volja, pa čak i ubiti ih, jer, tobože oni ne pripadaju poretku “ljudskog”. Bizarna logika iza femicida u BiH, zasniva se na tom principu – duboko nastranom vjerovanju da žene nisu ljudi kao što su to muškarci”, objašnjava profesor Tadić.
Sve je to, dodaje, rezultat primitivnog odgoja, loše recipirane i nepravilno artikulisane tradicije, koja žene vidi kao “slabije” i bezvrednije, svodeći ih, praktično, na puku biološku komponentu.
“Ne treba bježati od grube istine, da je naše društvo u velikoj mjeri zasnovano na plemenskim principima. Rušenjem plemskog mentaliteta, srušićemo i sve devijacije sa kojima se suočavamo. Duboka edukacija, detaljna reforma obrazovanja, prvi su koraci ka ovom procesu”, rekao je Tadić za Newipe.
Romantizacija femicida kao oblik umanivanja
No, nisu samo institucije i porodica oni koji podržavaju, ohrabruju i normalizuju femicid. Veliku ulogu imaju i mediji koji o ovom problemu izvještavaju rijetko. Odnosno, uglavnom nakon femicida i s velikim procentom neprofesionalnog pristupa temi.
Selma Zulić Šiljak, iz Mediacentra Sarajevo za BUKU kaže da su rijetki izuzeci i primjeri da mediji pristupe ovoj temi kao ozbiljnom društvenom problemu i kao posljednjem i najbrutalnijem obliku nasilja prema ženama.
“Mislim da nemamo niti jedan primjer medijskog izvještavanja o femicidu kao o sigurnosnom problemu i sigurnosnoj prijetnji – a imamo slučajeve ubistava na ulici i na radnom mjestu. Kada se femicid desi, mediji u BiH izvještavaju uglavnom prvi i drugi dan, prvi kroz prenos policijskih saopštenja i senzacionalistiki naslov, a drugi dan krenu “detalji” koje uglavnom ponude sagovornici koju su poznavali žrtvu i poinioce. Često nailazim na poražavajuće momente da novinari i urednici prenose detalje optužnice koji nikako nisu od interesa za javnost, koji su uznemirujući i traumatizirajući za javnost, a naročito za osobe koje u tom momentu preživljavaju nasilje i u riziku su da budu ubijene”, kaže Zulić Šiljak.
Dodaje da nema izvještavanja o kaznenoj politici, niti o prevenciji. Mediji u BiH ne prate postupak suđenja i sankcija – gotovo da nemamo primjer izvještavanja o sankciji koja je ubici dosuđena niti komentar stručnjaka koji bi javnosti pojasnio ozbiljnost ovog krivičnog djela i posljedica za počinitelja.
“Ako mediji izvještavaju i samo u momentu kada se femicid desi, to može biti povod da se postavi pitanje: da li se mogao spriječiti? Da li je nasilje ranije prijavljivano, kako su institucije reagovale? Da li su, primjera radi, policijski službenici znali da osoba ima pištolj ili neko drugo oružje čija prisutnost povećava mogućnost smrtnog ishoda. Zašto oružje nije izuzeto i imamo li ikakvu mjeru izuzimanja oružja od osobe koja je prijavljivana zbog nasilja u porodici, i tako dalje. “
Umjesto ovim pitanjima novinari se često bave opisivanjem odnosa žrtve i ubice kojeg često opisuju kao “dobrog komšiju”, osobu koja “do sada nije pravila probleme” i slično.
“Romantizacija je samo jedan od oblika umanjivanja femicida kojem je uvijek predhodilo nasilje i nikako ne može da bude “kraj jedne velike ljubavi” ili “nesretan kraj ljubavne priče”. Problematični su momenti propitivanja odnosa žrtve i počinitelja, prebacivanje odgovornosti sa počinitelja na žrtvu, te u konačnici, kao što smo imali slučaj sa femicidom u Tuzli, prikazivanje počinitelja kao heroja sa ratnim zaslugama”, kaže naša sagovornica.
Zbog svega nabrojanog, ali ponajviše zbog nepovjerenja u rad institucija, mali broj žena prijavljuje nasilje koje trpi. Država će se morati ozbiljnije pozabaviti ovim problemom, a da to sada ne radi svjedoči i činjenica da se Odbor za praćenje i izvještavanje o primjeni Istanbulske konvencije i femicidu u BiH osnovan 2019. pri Savjetu ministara do sada nije oglasio ni o jednom slučaju femicida u BiH.
Buka
