Philippe Leroux-Martin: Samo jedinstvena BiH može ući u EU

Filip Lero-Martin (Philippe Leroux-Martin) godinama je radio u pravnom odjelu Ureda visokog predstavnika. U tom je periodu imao čast sarađivati s Pedijem Ešdaunom (Paddy Ashdown), te pratiti aktivnosti Kristijana Švarc-Šilinga (Christian Schwarz-Schilling) da se „smanji angažman međunarodne zajednice u BiH“, ali i bezuspješne napore Miroslava Lajčaka da povrati izgubljeni ugled OHR-a u BiH.

Svoje impresije i iskustva Lero-Martin iznio je u knjizi „Diplomatijom protiv pobune“. Nedavno je ona promovirana i u Vašingtonu, a kritike su je vrlo visoko ocijenile. Lero-Martin živi i radi u SAD. Predavač je na prestižnom Harvard univerzitetu.

Dnevna svjedočenja

Autor u njoj na dnevnoj bazi iznosi svoja iskustva rada koja je stekao u BiH, a potom i na Kosovu, prenosi neke nevjerovatne detalje i iskustva iz prve ruke.

U razgovoru za „Dnevni avaz“ iznosi sukus onoga što je napisao, te pouke.

– Knjiga je, u suštini, moj osvrt na prirodu i rastegljivost sukoba. Njom nastojim izvući što je moguće više pouka iz krize koja je BiH pogodila 2007. U tom kontekstu iznosim tri glavna prijedloga: rat ne prestaje okončanjem oružanog sukoba u državama poput BiH, Kosova ili Libije. Međunarodna zajednica možda jeste uspješna u okončanju borbi, no time se rat ne prekida. Štaviše, međunarodna intervencija može dovesti i do toga da se rat razbukti onim što ja zovem „nenasilnim metodama“.

Kada međunarodna zajednica intervenira u takvoj vrsti rata, onda to može dovesti i do toga da neke od strana učesnica u sukobu pokrenu potkopavanje ili zbacivanje s pozicije slabašnu državnu vlast. U knjizi takvo što nazivam „nenaoružanom pobunom“. Kako bi zaštitili slabašne državne strukture, stranci se mogu pozvati u pomoć i suočiti se s tim izazovom uglavnom diplomatijom.

Odatle i naslov knjige „Diplomatijom protiv pobune“.

Na kraju iznosim i stav da međunarodne intervencije imaju ograničeni utjecaj, te iznosim prijedloge kako bi se on ipak poboljšao i intervencija iskoristila za najbolje moguće rezultate – navodi autor na početku razgovora za naš list.

Kada je BiH u pitanju, koje se lekcije daju naučiti?

– Jedna od lekcija mogla bi se temeljiti na poniznosti. Ma koliko stranci mogli biti odlučni da osiguraju mir, sukobi su nevjerovatno otporni na utjecaje. Na toj postavci i počiva knjiga. Nenasilni ratovi nevjerovatno su otporni na utjecaje, posebno one s dobrim namjerama. Oni koji su za rat ne odustaju od svoje nakane samo zato jer im stranci tako kažu. Oni se samo prilagođavaju, mijenjaju taktiku. Čekaju ili pokušavaju poboljšati svoju poziciju političkim sredstvima, dok su stranci prezauzeti fokusom na mirovni proces.

Stoga je bitno da strani intervencionisti shvate i prihvate činjenicu da su njihove moći ograničene, a da je konflikt kome nastoje stati ukraj jako otporan. „Naoružani“ takvom spoznajom, oni svoje moći mogu primijeniti mnogo snažnije.

 

Dobre stvari

Šta su dobre stvari koje je međunarodna zajednica napravila u BiH?

– Puno je tih stvari. Nakon niza godina zbunjenosti, konačno su se u Dejtonu sjetili kako okončati rat. Pomogli su da se osigura da se milion prognanih i raseljenih može vratiti na svoje. Neutralizirana je i iredentistička politika susjeda BiH. Ponovo je uvedena sloboda kretanja, te stvoreni osnovni uvjeti za ekonomski rast tako što su napravljene brojne institucije u oblasti vladavine zakona, poreza i odbrane.

Ali najveća zasluga za te uspjehe je na ljudima u BiH koji su pokazali izuzetnu hrabrost u procesu obnove svoje države nakon ratnih razaranja.

A šta je to loše što su stranci uradili u BiH?

– Predlažem da pročitate moju knjigu. Naša najveća greška je (bila) što smo precijenili vlastitu moć. Morali smo uraditi više na početku svoje misije u BiH, koristiti više diplomatiju u kombinaciji s vojnom moći, kako smo uradili 1995. godine.

Mnogo je teže pregovarati o redistribuciji moći pet ili 10 godina nakon potpisivanja mirovnog ugovora.

U knjizi karaterizirate i neke od visokih predstavnika – Ešdauna, Švarc-Šilinga, Lajčaka i Incka. Šta možete reći o njima?

– Ma koliko važne njihove ličnosti bile, sposobnosti koje posjeduju, mnogo je bitnije sagledati one koji stoje iza njih. Šta oni traže, očekuju, zahtijevaju, koje metode pritiska koriste na visoke predstavnike…

Analiza i upoređivanje navika i stila liderstva kod Ešdauna, Incka ili Lajčaka ima limitirane domete i slaba je fajda od toga. Ali, kada promatrate organizacije i interese koji stoje iza njih, tada počinjete bolje razumijevati aktivnosti koje su poduzimali visoki predstavnici.

Nije tačno da je međunarodna zajednica 2007. posvećivala više pažnje BiH nego što je to bio slučaj 2002. ili 1997. godine.

Taj sitni detalj, ta činjenica otkriva nam puno o politici i odlukama visokih predstavnika.

A kakvim biste okarakterizirali bh. političare s kojima ste i Vi, tokom mandata u BiH, morali sarađivati? Lagumdžija, Čović, Tihić, Dodik, Silajdžić…?

– Isto kao i za visoke predstavnike. Za mene je važnija priča o ljudima BiH. Smisleniji odgovori prosto iskaču kada se počnete pitati ko su ljudi u BiH koji idu i glasaju i zašto oni svoje povjerenje daju Lagumdžiji, Dodiku, Tihiću ili Čoviću? I kakvu vrstu pritiska i zahtjeva ti birači mogu imati nad onima koje su izabrali.

Je li međunarodna zajednica bila previše meka u BiH i je li prečesto oklijevala? Stranci su ti koji su odustali od vlastitih kriterija za reformu policije, tjerali Švarc-Šilinga da ne koristi ovlasti i zabranili mu da smijeni Dodika, napustili Lajčaka u odsudnom momentu…

– U knjizi sam prilično jasno rekao šta mislim o tome. Duboko vjerujem da međunarodna zajednica ne radi ni za čije interese kada razblaži svoje stavove. Time samo šalje pogrešnu poruku i čini daleko težim provođenje bilo kakvih reformi, ne samo ove konkretne na kojoj je odstupila od prvobitnih pozicija.

Oni koji prate BiH na putu ka EU i NATO moraju ostati dosljedni u svojim stavovima. Ta dosljednost znači definiciju – o čemu se može, a o čemu ne može pregovarati! Isto tako, time se osigurava ne samo jasnost već i produktivniji rad.

Međunarodna zajednica uvijek ima svoje miljenike na terenu, bez obzira na to kakva je istina o njima. Pogledajte primjere Dodika, Lagumdžije, Karzaija… Zašto međunarodna zajednica stalno ponavlja istu grešku?

– Donekle, takav scenarij je neizbježan. Mi nemamo izbora nego raditi sa zvaničnicima koji su izabrani. Bilo je i ima i sada puno slučajeva gdje se međunarodna zajednica kritizira zbog saradnje s nekim političarima. Ali, za mene takve kritike predstavljaju diverziju. Mnogo bitnije je odgovoriti na pitanje – a zašto su ti ljudi uopće izabrani?

Odsudni momenti
Je li OHR „mrtav konj“?

– Ovlasti visokog predstavnika, OHR i strani vojni potencijali trebaju ostati u BiH. Kao naše osiguranje ako bi stvari krenule u pogrešnom smjeru. Predvodnik međunarodne zajednice danas u BiH je Evropska unija. Ona ulaže puno u BiH i mnogo radi u njoj. EU je mnogo dala i daje kako bi BiH imala podršku. Osigurava da i Zagreb i Beograd prema BiH imaju konstruktivnu ulogu. Taj angažman je dugoročan i dobar. I oni ne planiraju otići ni u kom slučaju, niti ostaviti BiH na cjedilu. Niko ne može sumnjati u njihovu odlučnost da dugoročno ostanu angažirani u vašoj zemlji.

Sada EU treba, na osnovu toga, izgraditi set jasnih prioriteta i ciljeva. Na osnovu odluka iz Brisela, oni trebaju odlučiti koji su to opći uvjeti, odnosno kriteriji, po kojima će se BiH omogućiti ulazak u EU.

U svojoj knjizi predložio sam da minimalni uvjeti budu da samo jedinstvena BiH može ući u EU, da je stabilnost bh. institucija i njihova sposobnost da preuzimaju obaveze za članstvo u EU uvjetovana učinkovitom državnom vladom, te pojačano mehanizmom i pravom da može nametati odluke koje proizvode provođenje pravnih normi Unije (acquis communautaire).

Postavljanje tih principa i njihovo što jasnije definiranje od suštinskog je značaja jer će se time marginalizirati utjecaj bilo kog političkog projekta ili političara u BiH koji stvari nastoji gurati u drugom smjeru. Isto tako, time će se još snažnije stvari postaviti na put koji donosi vidljiviji napredak.

Koje lekcije čitaoci u BiH mogu izvući iz Vaše knjige?

– Smatram da knjiga daje pošten i uljudan pregled dešavanja koja se u njoj tretiraju, a tiču se situacija iz 2007. godine. To će, možda, interesirati nekog u BiH.

Imam osjećaj da će je bh. čitaoci doživjeti kao odraz onoga čega su vrlo dobro svjesni. Uvjeren sam da su Bosanci i Hercegovci ti koji strance mogu podučiti o tome kako je teško suočiti se s realnošću da su sukobi teško prevladivi, da je to jako otporna materija na strani utjecaj. Stranci nisu ti koji bh. građanima mogu davati lekcije, nego obratno.

Brojne sličnosti između Lajčaka i Ešdauna

– U knjizi donosim i brojne sličnosti između Ešdauna i Lajčaka. Obojica su bila energična, proaktivna i samouvjerena. Nisu se bojali „potući se“ i nisu oklijevali da nametnu svoj stil i način kretanja mirovnog procesa. No, pozicije su zauzeli u veoma različitim vremenskim razdobljima. To se direktno odrazilo na njihove mogućnosti da utječu na ishode procesa u BiH.

Ešdaun je bio iskusan političar koji se još mogao oslanjati na prilično izražen interes međunarodne zajednice za BiH. Imao je punu podršku Velike Britanije. A ta je zemlja značajan igrač i na globalnoj i na evropskoj sceni. Ešdaun je posjedovao jedinstvenu sposobnost da ubire plodove tog interesa i podrške kako bi pojačao svoj angažman u BiH.

Lajčak je na dužnost stupio u bitno promijenjenim okolnostima. Interes za BiH na međunarodnoj sceni značajno je opao. Politika raskida s angažmanom koju je proveo njegov prethodnik (Švarc-Šiling) dovela je do prirodne erozije moći i utjecaja ovlasti koje je visoki predstavnik imao.

Međunarodna zajednica nije bila jedinstvena kao u vrijeme Ešdauna, a ni Slovačka nije ponudila Lajčaku podršku kakvu je imao Ešdaun od Velike Britanije.

Reforma Ustava BiH propala je u Državnom parlamentu, a nacionalistička retorika bila je u usponu.

Kada se sve to uzme u obzir, onda se jednostavnije može razumjeti kakve su odluke donosila i koju strategiju primjenjivala njih dvojica – potcrtava Lero-Martin.

avaz – Autor: Sead NUMANOVIĆ