Peter Kuzmič: Obama i papa Franjo

Što Obama ima tražiti kod Pape pitaju se ovih dana uveliko zbunjeni američki biskupi koji su na ratnoj nozi s liberalnim predsjednikom po nizu svjetonazorskih i moralnih pitanja. Neki cinično tvrde da je doma sve nepopularniji Obama tražio priliku da se slika s univerzalno popularnim papom Franjom kako bi barem donekle popravio svoj imidž u američkoj javnosti. Drugi su se, pak, (uzalud!) nadali kako će mu Papa javno očitati bukvicu o nedopustivosti pobačaja i zdravstvene politike koja je otvoreno prokontracepcijska.

(Autor: Peter Kuzmič – autograf.hr)

Izbliza sam pratio washingtonski susret Franjinog prethodnika s Obaminim prethodnikom te sam tada napisao tekst pod naslovom “Bush i Benedikt se vole”. Kod prošlotjednog susreta teško je govoriti o nekoj ljubavi, ali nema sumnje da između pape iz Južne Amerike i prvog afro-američkog predsjednika SAD-a postoje otvorene simpatije na području zajedničke borbe protiv siromaštva i nejednakosti te u kritici nepravednog bogaćenja i predatorskog kapitalizma.

Bush i Benedikt manje su se bavili socijalnim pitanjima, ali su se zato izuzetno dobro razumjeli u borbi protiv abortusa i afirmaciji tradicionalne obitelji. Moralno konzervativni protestant Bush svjedočio je o tome da mu je duhovni otac evangelizator Billy Graham, ali svojim duhovnim učiteljem proglasio je papu Benedikta.

Osim toga, on je u sada umirovljenom papi tada našao i globalno utjecajnog saveznika u svojoj “borbi protiv islamskog terorizma”, slično strateškoj suradnji Reagana i Ivana Pavla II. u borbi protiv komunizma.

Papa Benedikt je, pak, u Bushu prepoznao moćnog saveznika u borbi protiv sekularne diktature relativizma i religijskog totalitarizma. Otvoreno je hvalio i volio predsjednika Busha ponajviše zbog njegova otvorenog protivljenja pobačaju, pa je Ameriku čak pretjerano hvalio kao religioznu zemlju u kojoj su sloboda i načela društvenog života “blisko povezani s moralnim poretkom utemeljenim u Bogu”.

Ovdje moramo podsjetiti da su Sjedinjene Američke Države utemeljili europski doseljenici u velikoj mjeri “slobodni protestanti”, koji su bježali od progona i diskriminacije moćnika u svojim izvornim domovinama gdje vlastodršci i biskupi, prema konceptu državnih religija, nisu tolerirali drukčije misleće i vjerujuće građane.

U tome leži i glavni razlog zašto su ti utemeljitelji najvećeg demokratskog eksperimenta u povijesti čovječanstva u same temelje nove države ugradili načelo odvojenja crkve od države, dakle, punu slobodu savjesti i vjeroispovijedanja. Oni su, osim tog značajnog načela slobode savjesti, u novu domovinu donijeli i dobru mjeru protestantske radne etike koja je jedan od ključeva za razumijevanje gospodarskog prosperiteta danas ekonomski i politički vodeće zemlje svijeta.

Katolici su, posebice iz Italije i Irske, u Ameriku useljavali mnogo kasnije, kao i iz Poljske, Hrvatske i drugih tada siromašnih zemalja srednje i južne Europe. Treći val doseljenika, uglavnom katolika iz Južne Amerike, fenomen je novijeg vremena. To je objašnjenje zašto je Amerika sve donedavno birala isključivo protestantske predsjednike. Poneki navijački raspoloženi i antiekumenistički nastrojeni američki protestanti znaju čak i danas naglašavati da je ukupni rezultat 43:1 protiv rimokatolika.

Usprkos tom “rezultatu” moramo naglasiti kako moderni SAD više nije “protestantska zemlja”. Već je kandidatura Johna Kennedyja 1960. godine među mnogim protestantima izazvala velike šokove. On ih je primirio često citiranom izjavom (u zapaženom govoru na skupu nepovjerljivih južnih protestantsko-baptističkih pastora) da njegova vjera neće utjecati na njegove političke stavove i odluke te kako on nema nikakvih nakana služiti Rimu, nego samo i isključivo interesima američkog naroda.

Iako je u međuvremenu broj katolika narastao na nekih šezdesetak milijuna, poslije Kennedyja, pa sve do kandidature Johna Kerryja 2004. godine, SAD nije imao niti jednog ozbiljnog katoličkog kandidata za predsjednika.

Sadašnjem državnom tajniku Kerryju, koji je prošloga tjedna pratio Obamu u Vatikanu, nije pomoglo što je kao dječak bio ministrant te što je u vrijeme kampanje uvijek uza sebe nosio krunicu, molitvenik i medalju svetog Krizostoma, patrona svih putnika. Busha su zajedno izabrali konzervativni katolici i evangelici zato što je bio pro-life, za pravo nerođenog djeteta na život, a Kerryja kaznili jer je bio pro-choice, za pravo žene na pobačaj.

Prije nekoliko godina jedan mi je poznati stariji katolički senator u Washingtonu naglašeno tvrdio da u Americi ima sve više uspješnih političara koji su katolici, ali da među njima nema niti jednoga koji bi položio ispit katoličke pravovjernosti po ključnim pitanjima doktrine i morala.

On tvrdi (nije jedini) da je enciklika ”Humanae vitae”, pape Pavla VI. (1968.) o braku i seksualnosti, posebice oštra osuda kontracepcije, umanjila moralni autoritet američkih biskupa i suzila prostor njihova javnog djelovanja. Općem cinizmu o vjerskom moralu i podrivanju moralnog autoriteta crkvenog učiteljstva proteklih su godina još poraznije pridonijeli mnogobrojni užasni i za ugled i za financije crkve vrlo skupi svećenički seksualni skandali.

Izbor Obame za predsjednika fenomen je (ima sličnosti s fenomenom prvog neeuropskog pape) koji upućuje na zaključak da na socijalno-religijskoj sceni stvari nisu jednostavne, pa je tako tipološka podjela na katolike i protestante isto tako pogrešna kao i ideološka na lijeve i desne ili socijalno-kulturološka na liberale i konzervativce. SAD je vrlo kompleksna zemlja izrazitog individualizma i svjetonazorskog pluralizma.

Uvjetno rečeno, u njoj postoje lijevi i desni katolici i protestanti, kao i religiozni fundamentalisti i vjerski liberali unutar jednih i drugih. Čak i često nabacivana paušalna etiketa “religijska desnica” nije jednoznačan pojam, iako je ta raznovrsna konzervativna grupacija danas sve glasnija u opoziciji Obaminoj politici, a, moramo primijetiti u ovom kontekstu sve više, i zabrinuta zbog nekih “liberalno-progresivnih” stavova pape Franje.

Prošlotjedni susret u Vatikanu trajanjem i sadržajem pokazao je da Obama i papa Franjo, pored i usprkos otvoreno priznatih, ali ne odviše javno isticanih razlika na području spolnog morala, imaju mnogo zajedničkog u svojim poimanjima socijalne etike i viziji kako mijenjati svijet. Obojica “razmišljaju i govore proročki”, kako reče jedan moj kolega te stoga insistiraju na pravednijoj raspodjeli svjetskih dobara i osuđuju sve veći jaz između onih koji se prekomjerno bogate i onih koji su žrtve nereguliranog liberalnog kapitalizma.

To ih nikako ne čini “komunistima”, kako za obojicu tvrde neki od njihovih zločestih kritičara, ali nam smjerodavno svjedoči da se od prerano odbačenog Marxa ipak i danas može nešto naučiti, kao i od prečesto zanemarivanog socijalnog nauka Katoličke crkve i protestantskog insistiranja da Bibliju treba čitati u cjelini.

Papa Franjo i predsjednik Obama svojim su uzajamnim simpatijama, atraktivnim i sadržajem bogatim susretom praktično potvrdili ono što obojica već neko vrijeme verbalno tvrde, naime, da ako želimo mijenjati svijet na bolje, moramo najprije prestati demonizirati jedni druge i s ideološki suprotstavljenih monologa prijeći na svestrani konstruktivni dijalog kako bi učili jedni od drugih i zajedničkim snagama promicali opće dobro.