Kolumne

Patriotizam na brdovitom Balkanu

Put do vajne gluposti popločan je patriotskim floskulama. Ili nacionalističkim, svejedno je

Kažu da je patriotizam ljubav prema domovini. Ako je patriotizam ljubav, to znači da smo u sferi emocija. Ljubav je slijepa, i kad smo zaljubljeni suženi su nam filteri za objektivno rasuđivanje. Tada ne vidimo stvari onakvima kakve jesu nego onakvima kakve želimo da jesu. Ako slijepo volimo svoj narod ili svoju domovinu, onda možda ne vidimo da se u ime domovine ili u ime naroda čine i neke loše stvari. Možda ćemo te loše stvari nekako i priznati, ali ih i uvijek relativizirati sa tim čuvenim relativizirajućim ALI. Tako vrlo lako postajemo dobar materijal za manipulaciju. I tada nam je lako prodati patriotizam kao neupitni ideal. Patriotizam računa na to.

Patriotizam je na Balkanu ideologija, vrlo moćna i opasna. Ona se manifestira kroz fetišiziranje vlastitog naroda i domovine, dogmatsko tumačenje dalje i bliže prošlosti. Cilj takvog patriotizma je da flertuje sa masama, da ih zavede i probudi im emocije. Ovladati nečijim emocija znači kontrolirati ga. Tako je ideja patriotizma na Balkanu u startu kompromitirana oslanjanjem na nacionalističke mitove, fantazije i neistine. Na Balkanu je jako teško utvrditi granicu između patriotizma i nacionalizma. Ta je linija vrlo tanka, gotovo nevidljiva.

Patriotizam i nacionalizam zapravo su dvije strane istog novčića, ili barem dva brata blizanca koji vrlo uspješno vladaju emocijama prosječnog balkanskog čovjeka. I jedan i drugi hrane tog balkanskog čovjeka mitovima i floskulama o slavnoj prošlosti, o napaćenom ali hrabrom narodu, o krvlju natopljenoj domovini i kostima naših slavnih predaka, o nepravdi i zavjeri bjelosvjetskih moćnika, uz razne druge srodne i jednako patetične dodatke poput onog kako je važno da volimo svoju državu, svoj narod i sl. Osim što je već toliko klišeiziran, dosadan i jezički neinventivan, takav govor ima i potencijal da ljude podsjeti na traumu koju su proživjeli u ne tako davnoj prošlosti i u njima probudi negativne emocije, ne dopuštajući im da razmišljaju izvan tako zadatih okvira. U njihovim mislima tada nema mjesta za dijalog, razumijevanje i kritičko propitivanje, pa predrasude i isključivost pronalaze svoju oazu u njihovim konfliktnim glavama. Njihovim ponašanjem tada je lako upravljati. Patriotizam postaje oruđe kojim se vrlo efikasno eutanizira kritičko mišljenje.

Patriotizam je gotovo pa savršen instrument kontrole nad ljudima. Znaju to dobro balkanski politički prvaci koji su ga lijepo usavršili u svojoj političkoj praksi. Patriotizam je religija koja ima svoje vjerne poklonike. Guy de Maupassand je još u 19. stoljeću prepoznao zloćudni karakter takvog patriotizma: ‘’Patriotizam je vrsta religije, to je jaje iz koga se izležu ratovi.’’ De Maupassand je bio književnik, a odnos patriotizma i nacionalizma na Balkanu sa književnošću posebno je zanimljiv. Nacional-patriotski narativi vrlo brzo su tokom 90-ih preplavili obrazovne sisteme na Balkanu. Književnost postaje glavno oruđe takvog obrazovanja i ideološko sredstvo par excellence. Patriotizam je u takvoj konstelaciji glavni kriterij vrednovanja nekog pisca ili djela, dok su estetika i stručnost neželjeni i prezreni pojmovi

Politika i ideologija računaju na patriotizam kao sredstvo kolektivne mobilizacije. Politika, ideologija, mediji i obrazovanje vrlo su moćni pokretači kolektivnih emocija. Recimo, dovoljno moćni da od ljudi naprave političke kretene i moralne idiote koji će na stadionima isticati najgnusnije moguće parole i transparente. Ko se još ne sjeća tih divnih poruka koje promiču ljubav, zajedništvo i najsvjetlije humanističke vrednote: Nož, žica Srebrenica, Za dom spremni, Juden auf wiedersehen, Ubij, ubij… (dopisati po želji) i slično. Nacional-patriotskim šovinizmom umno osakaćeni balkanski homo sapiensi širit će mržnju i predrasude po društvenim mrežama i internet forumima, lupajući po tastaturama i lupajući generalno. Ali oni samo vole svoje, reći će neko u odbranu nacional-patriotskih tekovina. To što možda mrze tuđe tek je mala kontraindikacija na koju se nije računalo. Ili možda jeste. Prosječan balkanski nacional-patriotski zanesenjak često će reći kako ima i dobrih Srba. Ili poštenih Albanaca. Hrvata. Bošnjaka. Crnogoraca. Sigurno da ima.

Ali nije to ništa čudno. Kada si dvadeset godina odgajan unutar nacionalističke obrazovne prakse, kada ti je u startu amputiran dio mozga za kritičko mišljenje, kada ti tvoje predrasude redovno potvrđuju politički prvoborci, intelektualci i mediji, kada, uostalom, sve to čuješ i od vlastitih roditelja, nema ti druge nego da budeš patriot. Ili nacionalist, svejedno je. Na balkanski način. To što možda misliš da smo ‘mi’ čisti i nevini ko suza a ‘oni’ ružni, prljavi i zli, to su samo konfuzija i magla koje je u tvojoj glavi stvorio patriotizam. Ili nacionalizam, svejedno je. Patriotizam je otupio tvoje kognitivne i moralne reflekse i ti naprosto ne umiješ drugačije. Jer put do vajne gluposti popločan je patriotskim floskulama. Ili nacionalističkim, svejedno je.

Ovako opisanom patriotizmu valjalo bi suprotstaviti pojam odgovornosti. Višak patriotske retorike balkanskih vinovnika ionako nije ništa drugo do kompenzacija manjka građanske odgovornosti. Kada (i ako) patriotizam bude značio odgovornost a ne idolopoklonstvo, kada se njime ne bude služilo kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva, kada ne bude smokvin list za razne vrste korupcije, kada ne bude posljednje utočiste za hulje i neznalice, onda će i potpisnik ovih redova rado biti patriot. Bilo bi lijepo kada bi patriotizam prije svega značio odgovornost prema svom individualnom integritetu i prema svojoj vlastitoj društvenoj zajednici, kada bi značio onu vrstu odgovornosti kakva, recimo, krasi Dansku ili Švicarsku. No, iskustvo i logika kazuju da mora proći još dosta vremena dok ta vrsta političke kulture i odgovornosti ne zaživi na Balkanu.

Naravno da patriotizam ima svoje sociološko, socijalno-psihološko i kulturološko objašnjenje, svoju kontekstualnu uvjetovanost koja mu pomaže da se na ovakav štetan i isključiv način realizira, no to je već tema za neki drugi tekst. Ovo je ipak samo kratki uvid u jedan fenomen koji već predugo traje na brdovitom Balkanu. I koji će, po svojoj prilici, još dugo imati svoju brojnu i nezahtjevnu publiku.

Autor: Neven Šimić (digitalnademokracija.com)

Post scriptum: O patriotizmu je na sebi svojstven način progovorio i mladi crnogorski pjesnik Edin Smailović. Evo njegove poeme:

PATRI(J)OTIZAM

Patriotizam se najbolje

konzumira uz načeto pivo

i šljivovicu

Patriotizam najlepše miriše

pod šatorima i na vašarima

na pljeskavicu, sarmu i ćevape.

Najljepše patriotske pjesme

nastaju u kafanama

uz polugole pevaljke

i zveket kucanja pivskih flaša

Neuspješni očevi, muževi i sinovi

slave kolektivni uspjeh u fudbalu,

na evroviziji ili boćanju.

Najveći patriote su

oni koji imaju manje zuba

nego očiju u glavi.

Patriotizam pomaže,

jeftina droga koja

čini da makar trenutno

zaboraviš da si marginalac

socijalni slučaj i izopštenik iz društva,

Ako odavno nisi bitan ni užoj porodici,

osjećam da si ozbiljan kandidat za patriotu,

ako već, u međuvremenu nisi postao navijač.

Hvala ti Bože, pa eto, priznajem, nisam patriota
Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close