Paradoks nove elite

Nejednakost je tradicionalno prihvatljiva Amerikancima ukoliko je prati mobilnost. Ali najnovija istraživanja ekonomske mobilnosti pokazuju da je ljudima sve teže preći iz jedne ekonomske klase u drugu u Sjedinjenim Državama, da je teže pridružiti se eliti. Dok su Amerikanci navikli da tretiraju jednaku šansu i jednake uslove kao dva odvojena pitanja, možda bi trebalo da preispitaju to mišljenje.

(Autor: Alexander Stille)

Prava je zagonetka kako su obespravljene grupe – crnci, žene, Latinoamerikanci i homoseksualci — postepeno prihvaćene u Sjedinjenim Državama, dodijeljena su im jednaka prava i uvedeni su u glavne tokove, dok su istovremeno, kada je u pitanju ekonomija, Sjedinjene Države od relativno ravnopravnog društva postale jedna od najneravnopravnijih demokratija na svijetu.

Obje promjene su jednako velike i značajne: jedna pokazuje stabilan napredak ka demokratskoj inkluziji, dok druga pokazuje sve veću toleranciju prema ekonomskoj stratifikaciji, koja je bila nezamisliva samo jednu generaciju ranije.

Amerikanci ponosno vjeruju da “svako može biti predsjednik”, a nema boljeg primjera za to od Baraka Obame, sina crnca iz Kenije i bjelkinje iz Kanzasa — od kojih ni jedno nije bogato.

Pa ipak, više od polovine predsjednika u proteklih 110 godina studiralo je na Harvardu, Jejlu ili Prinstonu, a diplomci sa Harvarda i Jejla posljednje su 23 godine držali ključ od Bijele kuće, tokom četiri predsjednička mandata. Na taj način smo postali društvo koje je istovremeno inkluzivno i elitističko.

To je iznenađujuća kontradikcija. Da li je istovremenost ova dva trenda tek istorijska slučajnost? Ili su ova dva trenda povezana?

Čini se da se i druge nacije suočavaju sa istim izazovom; ili inkluzivnost, ili ekonomska pravda. Evropa je zadržala mnogo više ekonomske jednakosti, ali se dosta muči sa pitanjima inkluzivnosti i diskriminacije, i mnogo manje je otvorena prema manjinama nego Sjedinjene Države.

Evropske zemlje bolje štite prihode i prava radnika, ali oklijevaju da prošire blagodeti svoje velikodušne socijalne države na nove imigrante koji izgledaju i ponašaju se drugačije od Evropljana. Da li bi gubitak entuzijazma za redistribucijom prihoda i progresivnim oporezivanje kod Amerikanaca mogao biti dijelom reakcija na dijeljenje resursa sa tradicionalno isključenim grupama?

“Ja zaista smatram da postoji uzajamna isključivost između inkluzije i jednakosti,” kazao je Gary Becker, nobelovac i profesor ekonomije na Univerzitetu u Čikagu.“Ako ste njemački radnik, onda vam je bolje nego vašem američkom kolegi, ali ako ste imigrant, bolje vam je u Sjedinjenim Državama.”

Profesor Becker, ugledni konzervativac slobodnog tržišta, napisao je svoj doktorat (i prvu knjigu “Ekonomija diskriminacije”) kako bi pokazao da je rasna diskriminacija  ekonomski neefikasna. Američki poslovni lideri su čini se shvatili da se ne može zaraditi na ekskluziji: uključivanje novih grupa jednostavno stvara nove potrošače. Ako možete prigrabiti gotovo tri-četvrtine  ekonomskog rasta — kao što je 1 odsto najbogatijh učinilo u periodu od 2002. do 2006. godine — onda vam možda nije isplativo protiviti se gej braku ili diskriminisati ljude zbog boje kože.

“Mislim da smo postali u većoj mjeri meritokratsko društvo — obrazovni uspjeh postaje sve veći preduslov za ekonomski uspjeh”, kaže profesor Becker. Ali kako je obrazovni uspjeh sve više rezervisan za djeci imućnih i obrazovanih, čini se da razvijamo samoperpetuirajuću elitu koja ubire sve veći i veći dio novčane nagrade. To je elita koja vrijedno radi, i raznovrsnija je od starog bjelačkog muškog anglosaksonskog  establišmenta — ali uprkos tome, ona prisvaja veći udio u nacionalnom dohotku nego što je bio slučaj prije 50 godina, kada su crnci, Jevreji i žene bili u velikoj mjeri isključeni iz institucija moći.

I nejednakost i inkluzija su karakteristični za Ameriku koliko i pita od jabuka, kaže Jerome Karabel, profesor sociologije na Univerzitetu u Kaliforniji, Berkliju, autor knjige “Izabrani,” o istoriji prijema na Harvard, Jejl i Prinston. “Jednakost uslova”, kaže on. “Dok god svi imaju šansu da se takmiče, ne bi trebalo da se brinemo o jednakosti. Jednakost uslova se doživljava kao nešto nepoželjno, čak neamerički.”

Duga istorija rasne diskriminacije predstavljala je sramotnu kontradikciju — i ozbiljnu prijetnju — našoj nacionalnoj narativi o jednakoj šansi. Sa donošenjem zakona o segregaciji, bilo je teško ozbiljno tvrditi da svako ima jednaku šansu. Vođe pokreta za ljudska prava, kao što je bio dr Martin Luter King, mogli su koristiti ovu tradiciju da pridobiju podršku za svoje ciljeve. “S obzirom na našu kulturu jednake šanse, ovakve argumente u vezi sa pravima građana gotovo je nemoguće pobiti,” kaže profesor Karabel. “Čak i u današnjoj  konzervativnoj političkoj klimi, protivnici prava homoseksualaca gube uporište.”

Uklanjanje tradicionalnih prepreka otvorilo je američki sistem. Crnci su 1951. godine činili manje od 1 odsto studenata na najprestižnijim američkim univerzitetima. Danas oni čine oko 8 odsto. Istovremeno, američki elitni univerziteti sve više postaju rezervisani isključivo za bogate. “Gledajući podatke, vidite da je na prvoj godini na našim najboljim fakultetima sve više djece iz više i više srednje klase,” kaže Thomas J. Espenshade, sociolog sa Prinstona.

Čak su i  manjinski studenti imućniji, primijetio je; mnogi od njih su mješovite rase, ili djeca imigranata ili onih koji su imali koristi od afirmativnih mjera.

Shamus Khan, sociolog sa Kolumbije, autor knjige “Privilegija” koja govori o jednoj od privatnih škola, slaže se da je došlo do promjena u sastavu elite. “Čini se da se promijenio sastav učenika u elitnim školama,” kazao je. “Ali čini se i da elita sve čvršće drži naše nacionalno bogatstvo i moć.”

Ipak, relativno bezbolan napredak ka većem diverzitetu ne treba odbaciti kao puku dekoraciju.
“Nakon reforme imigracionih zakona 1965. godine, ova država je od Sjedinjenih Država Evrope postala Sjedinjene Države Svijeta. Sve to doslovno bez nasilja i s relativno malo trauma,” kaže  profesor Karabel. To nije mala stvar, naročito kada to uporedite sa traumom koju su mnoga evropska društva doživjela prilikom dolaska mnogo manjeg procenta građana stranog porijekla, od kojih je mali broj dospio među elitu u toj zemlji.

Nadalje, nejednakost je porasla dijelom zbog razloga koji nemaju mnogo veze sa inkluzijom. Gotovo sva napredna industrijska društva – čak i Švedska –postala su u većoj mjeri nejednaka. Međutim, Sjedinjene Države su postale nejednake u značajno većoj mjeri. U Evropi su prava radnika ostala centralno političko pitanje, dok je u Sjedinjenim Državama politika identiteta postala važnija.

“Mnogo je manje klasnih organizacija u Sjedinjenim Državama”, kaže je profesor Karabel. “Rasa, rod i seksualna orijentacija postali su najvažniji u američkom političkom životu. I zaista – crnci, Latinoamerikanci i žene su se donekle izborili za svoj položaj u društvu, ali je radnička klasa kao kategorija izgubila svoje uporište. Grupe koju se se mobilizovale — crnci, Latinoamerikanci, žene – su dobile svoje mjesto, dok su ga bjelački radnici, koji su se politički demobilizovali, izgubili.”

Jedna od grupa koja će se mobilizovati, reagujući na proteste iz 1960-ih i 70-ih bili su bogataši. Trustovi mozgova posvećeni odbrani sistema slobodnog preduzetništva – kao što su The Cato Institute i The Heritage Foundation — rođeni su u ovom periodu. I nije slučajnost da je desničarski zagovarač Glenn Beck održao skup na godišnjicu Kingovog govora “I Have a Dream” ispred Linkolnovog memorijala. Republikanci sada brane poreske olakšice za najbogatijih 2 odsto koristeći argumente i diskurs pokreta za građanska prava: insistirajući da je nefer isljučiti najbogatije.

Otklanjajući najočiglednije vidove diskriminacije, ironično, postalo je lakše opravdati prisvajanje svake novčane nagrade koju možete zaraditi u okviru novog, navodno meritokratskijeg sistema. “Veća inkluzivnost je bila preduslov za veću ekonomsku stratifikaciju,” kaže profesor Karabel. “Ona je ojačala sistem, učvrstila njegovu ideologiju – mnogo je lakše braniti dobit za koju se čini da je zarađena po zasluzi. U meritokratiji, nejednakost postaje daleko prihvatljivija.”

Termin meritokratija — koji se sada gotovo univerzalno koristi kao pohvalan termin – zapravo je skovan kao pežorativan termin, upotrijebljen prvi put 1958. godine, u satiričnom distopijskom romanu “Uspon meritokratije” koji je napisao vođa britanske laburističke stranke Michael Young. On je upozorio na stvaranje nove tehnokratske elite, u kojoj bi odabir nekolicine vodio ka odbacivanju većine. Privilegije nove elite su utoliko štetnije i žešće se brane, jer se čini da su potpuno zaslužene.

Među evropskim državama, britanska politika nejednakosti i inkluzije najviše liči na politiku Sjedinjenih Država. Iako je nejednakost sve veća, britanski osjećaj za ekonomsku klasu je sve manji. Ne tako davno, 1988. godine, oko 67 odsto britanskih građana ponosno se identifikovalo sa građanskom klasom. Sada ih je samo 24 odsto koji se tako osjećaju. Gotovo svi ispod Kraljice i iznad linije siromaštva smatraju da su pripadnici “srednje klase”.

Njemačka još uvijek ima stroge zakone koji štite radnike, i jednu od najzdravijih ekonomija u Evropi. U dobi od 10 godina, djeca se usmjeravaju se u jedan od dva obrazovna programa, jedan vodi ka univerzitetu, a drugi ka stručnom obrazovanju — čime im se zatvara mogućnost studiranja, što bi Amerikanci smatrali nedopustivim. Ali u Njemačkoj to nije predmet kontroverze, jer oni koji pohađaju stručne škole često zarađuju jednako kao oni koji završe fakultet.

U Francuskoj je nezakonito da vlada prikuplja informacije o građanima u vezi sa njihovom rasom. Pa ipak, milioni imigranata – i djeca i unuci imigranata — trunu u sirotinjskim naseljima.

U Sjedinjenim Državama, do stratifikacije bogatstva je došlo nakon nekoliko decenija tokom kojih je ekonomska jednakost bila snažna. Slom berze 1929. godine i Velika depresija koji su uslijedili naglasili su viškove uspješnih 1920-ih godina i uveli u eru u kojoj je politička klima favorizovala radničke sindikate, progresivno oporezivanje i socijalne programe za smanjenje siromaštva.

Od 1930-ih do 1960-ih, prihodi manje bogatih Amerikanaca brže su rasli od prihoda njihovih bogatijih komšija, a udio 1 odsto najbogatijih u nacionalnom dohotku, smanjio se na 8.9 odsto sredinom 1970-ih, sa 23.9 odsto iz 1928. Taj udio je sada ponovo veći od 20, kao prije Depresije.

Nejednakost je tradicionalno prihvatljiva Amerikancima ukoliko je prati mobilnost. Ali najnovija istraživanja ekonomske mobilnosti pokazuju da je ljudima sve teže preći iz jedne ekonomske klase u drugu u Sjedinjenim Državama, da je teže pridružiti se eliti. Dok su Amerikanci navikli da tretiraju jednaku šansu i jednake uslove kao dva odvojena pitanja, možda bi trebalo da preispitaju to mišljenje. U vremenu u kojem novac znači političku moć, sve veći je osjećaj, i kod ljevice i kod desnice, da Vašingtonom upravljaju posebni interesi. Sve je veće nezadovoljstvo, od Čajanke do Okupirajmo Wall Street, zbog sadašnjeg sistema, koji radi protiv običnih građana. Odjednom je, kao tokom 1930-ih, pitanje ekonomske jednakosti vraćeno na dnevni red.

Tekst je preuzet iz New York Times-a

Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić, BUKA Arhiva

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close