Kultura

Palanka i izvori totalitarizma

BRANISLAV JAKOVLJEVIĆ

Prvi deo autorovog Uvoda („Brujanje dijalektike: o palanačkom duhu i deprovincijalizaciji“) za englesko izdanje „Filosofije palanke“ Radomira Konstantinovića, ur. Branislav Jakovljević, preveli Ljiljana Nikolić i Branislav Jakovljević, University of Michigan Press 2021.

Zašto danas čitati Filosofiju palanke? I zašto je čitati u prevodu pod naslovom The Philosophy of Parochialism? Šta ona ima da ponudi čitaocima izvan neposrednog kulturnog i istorijskog konteksta jugoistočne Evrope ili, konkretnije, Srbije i bivše Jugoslavije? Koliko je ova knjiga u stanju da pređe fizičke, kulturne i istorijske granice?

Radomir Konstantinović (1926-2011) izvesno ne pripada generaciji Hane Arent, Prima Levija, Artura Kestlera i drugih evropskih intelektualaca kojima dugujemo važna svedočenja o debaklu evropske civilizacije u prvoj polovini 20. veka i čija su dela nedavno dobila novi značaj zbog uspona desne politike širom sveta, što je kod mnogih izazvalo strah od povratka totalitarnih tendencija. Filosofija palanke je prvi put objavljena pre više od pet decenija i Konstantinović u njoj pominje totalitarizam tek na poslednjim stranama. Njegova razmišljanja o toj temi povezana su s njegovom raspravom o nacizmu i jeziku, i vrlo su specifična za celu njegovu argumentaciju o jezičkim ispoljavanjima palanačkog duha. Ipak, jedna dugačka fusnota sadrži opštije napomene. Na primer, on tu kaže: „Nema totalitarizma koji nije nasilje nad svetom u ime određene ideje, ali nasilje koje je nemirenje ove ideje sa sopstvenom kondicijom ideje, i koje je zato pokušaj postvarenja ideje, odnosno koje je nemirenje sa svetom idealnog“.1 I nastavlja: „Mržnja na ‘apstrakciju’, svojstvena svakom totalitarizmu, bez sumnje je mržnja na sve što znači udaljavanje od ‘ideje’… ali to je i ova mržnja sopstvene idealnosti kao sopstvene nestvarnosti“ (str. 384). Konstantinović se vratio toj temi 1992, prve godine jugoslovenskih ratova, u govoru na osnivačkoj sesiji Beogradskog kruga, antiratne i prodemokratske inicijative progresivnih intelektualaca: „Osnovna težnja svakog totalitarizma, kao demijurga čudovišnosti, jeste ova težnja ka sopstvenoj nevidljivosti: težnja da nas potpuno osvoji, da postane naše ja. Otuda većina ljudi totalitarizam uopšte ne oseća, ne doživljava, ne vidi kao totalitarizam: najčešće, sami smo totalitarizovani a da toga, naravno, nimalo nismo svesni“.2 Čini se da Konstantinović sugeriše da postoji izvesna nepodnošljiva lakoća totalitarizma. Ali šta je to? Na koju vrstu totalitarizma on upozorava 90-ih godina 20. veka? Je li to ista pretnja o kojoj je govorio 30 godina ranije?

Filosofija palanke nije knjiga koja je bila izgubljena, pa nađena. Ta knjiga se stalno vraća, i kao da u svakom povratku dobija na značaju. Po prvom objavljivanju 1969. dobila je opštu pozitivnu ocenu kritike, a 12 godina kasnije objavljena je u uglednoj ediciji Sazvežđa izdavačke kuće Nolit, jednog od vodećih izdavača u bivšoj Jugoslaviji.3 Filosofija palanke se pojavljivala u ključnim trenucima istorije regiona: drugo izdanje u Sazvežđima (što je samo po sebi bila retka čast) izašlo je 1991, na početku jugoslovenskih ratova. Tokom 90-ih godina prošlog veka bila je jedna od najčešćih referenci u debatama o srpskom i drugim nacionalizmima koji su harali zemljom. Do 2008. mala beogradska izdavačka kuća Otkrovenje objavila je sedam izdanja Filosofije palanke. S godinama je Konstantinovićeva knjiga postala institucija, omražena i obožavana, koja je trpela teške napade, ali je istovremeno pružala primer hrabrosti piscima i intelektualcima u rastrzanom regionu na teritoriji bivše Jugoslavije. Filosofija palanke se izdvaja svojim odbijanjem pojednostavljene hladnoratovske ideje o desnom i levom totalitarizmu. Umesto toga, Konstantinović govori o totalitarizmu posle Hladnog rata i pre Hladnog rata, pa čak i pre Drugog svetskog rata; zalazi dublje u istoriju, iza Kristalne noći i staljinističkih moskovskih suđenja, do onog oblika totalitarizma koji je prethodio modernim diktaturama, od monarhističkih do diktature proletarijata. Konstantinović izvesno ne spori da se totalitarizam ispoljavao u nekim kulturnim i političkim pojavama kao što su antisemitizam i rasizam, ali tvrdi da se totalitarizam ne može na njih svesti. On ne razmatra manifestacije totalitarizma, već istražuje njihov izvor i pokazuje da je on odvojen od određenih političkih događaja mada je, istovremeno, njihov preduslov.

Ime tog utemeljujućeg totalitarizma nalazimo već u samom naslovu: palanka. Pojmovno jezgro Konstantinovićevog istraživanja zaklonjeno je jezičkim i kulturnim slojevima koji se opiru direktnom prenošenju u druge jezike i kulture. Na najpovršnijem nivou, „palanka“ se prevodi kao „provincija“ ili „mali grad“. Ali u oba ta termina izostaju semantičke konotacije koje doprinose nekim od najvažnijih uvida u ovoj knjizi. Etimološki gledano, „palanka“ je ušla u srpski jezik preko mađarske reči palánk i francuske palanque, koje potiču od latinske reči planca. Ona označava drvenu tablu, dasku, ploču, a njene varijacije odnose se na mesto opasano palisadama.4 Palanka je zatvoreno, utvrđeno naselje koje se štiti od spoljašnjeg sveta jer ga opaža kao tuđ i neprijateljski. Kao i „provincija“, „palanka“ označava određeno mesto, lokalitet, ali ne region, već malu i zatvorenu zajednicu, varošicu. Takve izolovane grupe su rasadi parohijalizma, reči koja sadrži tačan opis zatvorenog duha koji je karakterističan za palanku, ali je u engleskom jeziku ograničena na pridevski oblik. Da bismo uhvatili duh Konstantinovićeve „palanke“, jedinog termina koji on koristi u ovoj knjizi za opisivanje pojave o kojoj govori (ne pominju se ni „provincija“ ni „parohijalizam“) u ovom prevodu naizmenično koristimo dve reči: „provincija“ (province) i „parohijalizam“ (parochialism).

Kao i u engleskom, srpska varijanta latinske reči „provincia“ lako se pretvara u glagolski oblik (provincijalizacija). „Palanka“ je imenica. Za razliku od „provincije“, ona se žestoko opire glagolskom obliku. Čak i jezički gledano, palanka je ukorenjena u svetu koji, kao što primećuje Konstantinović, svodi glagol na najmanju moguću meru u nastojanju da uspostavi imenički jezik (109). U tom jeziku se ogleda težnja palanke da se izuzme iz prolaženja vremena. Koliko god da se poistovećuje s toposom, taj duh se lišava određenog položaja u prostoru. Čini se da je palanka zauvek izgubljena u nekom međuprostoru, ni tamo ni ovamo: zaboravljen „između sela i grada“, njen svet „nije ni selo ni grad“ (7). Palanka se razlikuje od provincije ne samo jezički već i istorijski. Iako su obe inherentno vezane za imperijalni projekat, one proističu iz dve različite istorijske manifestacije. Dok provincija pripada onom što Hana Arent naziva „prekomorskim“ ili „anglosaksonskim“ modelom imperijalizma, palanka je ukorenjena u onom što ona naziva „kontinentalni imperijalizam“, koji je karakterističan za Centralnu i Istočnu Evropu. Arent piše da „glavni značaj kontinentalnog za razliku od prekomorskog imperijalizma leži u činjenici da njegov koncept kohezivne ekspanzije ne dozvoljava bilo kakvu geografsku distancu između metoda i institucija kolonije i nacije“.5 Umesto zakona, tom imperijom vladaju dekreti, tako da glavni izvori političke i pravosudne moći ostaju hiroviti i nejasni. Kontinentalna imperija Hane Arent podseća na svet Kafkinog Zamka, ali i Gogoljevog Revizora. Koliko god da je iscrpna i brižljiva prema pojedinostima, Hana Arent ispušta dve važne osobine kontinentalnog imperijalizma: značaj periferije imperije za formiranje ključnih kulturnih i političkih stavova i istrajnost imperijalnog principa, to jest njegovo preživljavanje u različitim istorijskim i političkim formacijama. Kao tehnika vladanja ogromnim geografskim prostranstvima, kontinentalni imperijalizam je preživeo burne političke promene u Istočnoj i Centralnoj Evropi, među kojima je najznačajnija pad ruskog carstva, njegovo nastavljanje u staljinističkom modelu socijalizma u jednoj zemlji (koja je, doduše, imao ambiciju da se stalno širi) i ponovno pojavljivanje Rusije kao nacionalne države s imperijalnim ambicijama. Očigledno je da kontinentalni i prekomorski imperijalizam imaju veoma različite sudbine: dok je prvi povukao neprekidnu i produktivnu kritiku iz koje je nastala cela disciplina zvana postkolonijalne studije, kritika drugog se sastoji od nekolicine sporadičnih dela. Filosofija palanke je najtemeljnije teorijsko delo koje se bavi tom stranom imperijalnog projekta.

Palanka ostaje izvan novih emancipatorskih korišćenja termina „provincija“ i „provincijalizacija“ u postkolonijalnoj teoriji. U knjizi Provincijalizovanje Evrope: postkolonijalna misao i istorijska razlika (Provincializing Europe: Postcolonial Thought and Historical Difference), kao i u svojim drugim publikacijama objavljenim pre i posle te knjige, istoričar Dipeš Čakrabarti naglašava nužnost reorganizovanja „nemetropolitenskih istorija“ ne samo za političko demontiranje imperijalističkog projekta već i za delotvornu kritiku ideologije neokolonijalizma. „Provincijalizovanje Evrope“ ne znači marginalizovanje Evrope niti potpuno odbacivanje zapadnih intelektualnih tradicija. Čakrabarti naglašava da je evropska misao „neophodna i istovremeno nesposobna da pomogne“ postkolonijalnim teoretičarima „u promišljanju iskustava političke modernosti u nezapadnim nacijama“, tako da „provincijalizovanje Evrope postaje zadatak istraživanja načina na koje ta misao – koja je sad svačije nasleđe i sve nas dotiče – može biti obnovljena s margina i za margine“.6 Čakrabarti insistira na održavanju razlike između kolonizovanih i kolonizatora, ustanovljene već u prostornoj razlici između metropole i (bivših) kolonija. Ta razlika generiše mnoštvo tenzija koje pokreću postkolonijalne studije, a najveća od njih je ona između zapadnih pretenzija na univerzalizam i specifičnih istorija kolonizovanih naroda. Po Čakrabartiju, „provincijalizovati Evropu značilo je pronaći kako su se, i u kom smislu, evropske ideje, koje su zaista bile univerzalne, u isto vreme oslanjale na posebne intelektualne i istorijske tradicije koje nisu mogle polagati pravo na univerzalno važenje“.7 Ispitivanjem kolonijalne stratifikacije prostora, projekat „provincijalizacije Evrope“ teži da izvrši reevaluaciju osnovnih termina imperijalističkog projekta i na taj način pretvori „provinciju“ iz sinonima za zaostalost i političku nezrelost u zahtev za ravnopravnošću i oslobođenjem. Čakrabarti insistira na brižljivom razlikovanju emancipatorskih od reakcionarnih tendencija unutar „nacionalizama trećeg sveta“ i naglašava da provincijalizacija Evrope „ne može biti nacionalistički, zavičajni ili atavistički projekat“ (43). Palanka neguje upravo nacionalističku, zavičajnu i atavističku politiku. Nedavna (re)parohijalizacija Evrope mogla bi se, zapravo, smatrati palanačkim odgovorom na zahteve da se ona provincijalizuje.

Iako je duboko ukorenjena u pojmu mesta, palanka nije etnografska kategorija. Već na prvim stranama Filosofije palanke Konstantinović jasno predočava svoju poziciju: „Svet palanke postoji samo u duhu; sâm duh palanke je jedna apsolutna palanka, za kojom zaostaje svaka stvarnost palanke. On nema svog sveta, u koji bi mogao savršeno da se materijalizuje, koji bi bio njegovo idealno oličenje“ (8). Palanka je teška, statična i ustajala zato što je isključena iz kretanja: iako je nužno uronjena u vremenski tok, ona se uvek suprotstavlja promeni. Zato ona vidi istoriju kao statičnu, kao područje prošlosti, a ne kao napredovanje ka budućnosti. Palanački duh doživljava sebe kao iščupanog iz sopstvenih korena u onom što Konstantinović naziva „pleme“: mesto ispunjenosti, prvobitna zajednica koja uvek ostaje tik izvan domašaja. U isto vreme, taj duh oseća da mu preti ono što je strano, „svet“ koji je odmah iza horizonta i koji mu se nameće. Kritičari s desnice optuživali su Konstantinovića za autošovinizam, ali jasno je da duh palanke nije isključivo svojstvo srpske ili bilo koje druge kulture. Naprotiv: „Nema sveta izvan duha palanke. Samo on koji ispoveda religiju zatvorenosti, religiju u kojoj je vrhovni bog ovaj bog jedinstva, a njegova antitetička, demonska sila, zlo apsolutne otvorenosti, samo on poznaje ovaj apsolutno-otvoreni svet; ali ne znači li to da, ako je svet palanački, isto tako nije li palanka – svetska“ (8). Ako palanka izgleda bezvremena u svom samoisključivanju iz istoričnosti, to ne znači da ona nema dom u istoriji. Konstantinović poistovećuje duh palanke s usponom građanske države u Srbiji krajem 19. veka i njenim trijumfom i tu, i širom zapada u prvim decenijama 20. veka. Mada uzima primere isključivo iz srpske književnosti tog perioda, primetićemo da je palanke kao istorijska epistema vrlo precizno ocrtana u dva teksta koji jasno pokazuju njenu „svetsku“ prirodu: u eseju američkog filozofa Džosaje Rojsa „Provincijalizam“, objavljenom 1902, i u Hajdegerovom predavanju na radiju iz 1934. „Kreativni krajolik: zašto ostajemo u provincijama?“

U svojim radovima o provincijalizmu, od predavanja iz 1898. „Pacifička obala“ do članka iz 1909. „Provincijalizam: zasnovano na proučavanju ranih uslova u Kaliforniji“, harvardski profesor Džosaja Rojs zalaže se za ono što naziva „zdravi provincijalizam“. Ključan u ovom opusu je njegov članak iz 1902. pod naslovom „Provincijalizam: zalaganje za snažnije lokalno osećanje radi ograničavanja nacionalne lakomislenosti“, koji je uvrstio, sa znatnim dodacima, u svoju zbirku eseja iz 1908, naslovljenu Rasna pitanja, provincijalizam i drugi američki problemi.8 U nastojanju da iskuje pozitivno značenje provincijalizma, Rojs pravi razliku između „zdravog“ ili „višeg“ provincijalizma, s jedne strane, i „lažnog“ s druge, koji je za njega oličen u sekcionizmu Američkog građanskog rata. Po njegovom mišljenju, glavni zadatak višeg provincijalizma je da suzbija tri „najveća zla“ koja prete „američkom svetu“ na prekretnici vekova: migraciju, koja testira granice asimilacione moći nacije, „imitaciju“, kao izraz „sklonosti novije civilizacije ka ujednačavanju“ i vladavinu rulje. Rojs vidi ta tri zla kao sile koje pritiskaju pojedinca. Njegovo dugme za uzbunu zvuči vrlo poznato više od jednog veka kasnije: „Sama nacija, bez uticaja provincije, u opasnosti je da postane nerazumljivo čudovište u čijem prisustvu pojedinac gubi svoje pravo, svoju samosvest i svoje dostojanstvo“. Provincija, dakle, „mora da spase pojedinca“, a preko njega i naciju. Rojs formuliše ideju o provincijalizmu u okviru svog šireg projekta filozofije lojalnosti. Za razliku od rulje, koja je sastavljena od bezimenih i bezličnih, provincija odgaja svoje „lojalne pripadnike“. Jedini lek protiv duha rulje je drukčija vrsta zajednice, sačinjena od „mudrih“ koji „većaju zajedno, u malim grupama, koji se uzajamno poštuju kao pojedinci, koji se uzajamno stalno i revnosno kritikuju i koji sumnjaju u sve što poučava gomila“. Rojsov „viši“ provincijalizam je bestidno beo: njegov antisekcionizam se ne uzdiže iznad rasizma, niti to želi. Teško je u zajednici „mudrih“ ne prepoznati Hajdegerove seljake iz Švarcvalda, koje on suprotstavlja „žiteljima grada“. U svom obraćanju preko radija, Hajdeger je govorio o zajednici kojoj nisu potrebne reči: on i njegovi seoski susedi puše lule u večernjoj tišini, i njegov prijatelj, „75-ogodišnji seljak“, ćutke mu savetuje da ne napušta provinciju. Filip Laku-Labart upozorava na to da je patos Hajdegerove proze o privrženosti rodnom tlu, seoskom svetu i samoći bio „praćen ‘herojskim’ patosom, ničeanskim po stilu“, koji je postavio osnovni ton za njegove političke izjave i učenja u svojstvu člana Nacional-socijalističke partije. Konstantinović je na istom tragu kada povezuje duh palanke sa usponom nacizma.

„Ako hoćete baš da razumete Filosofiju palanke, čitajte knjigu Ahasver ili traktat o pivskoj flaši“, rekao je Konstantinović u jednoj od retkih prilika kad je govorio o svojoj knjizi (1971,12). Ahasver je objavljen 1964, a prethodio mu je kratak članak „Ahasver danas“, koji je napisan za nedeljnik NIN u januaru 1960. Taj članak je bio Konstantinovićeva reakcija na fotografiju objavljenu nekoliko dana ranije u tiražnom nedeljniku Ilustrovana politika. Zrnasta fotografija bila je praćena izveštajem o preživelima iz koncentracionog logora Sajmište, koji su nacističke okupacione snage tokom Drugog svetskog rata podigle na levoj obali Save, naspram gradskog centra Beograda. Na fotografiji je prikazan sredovečni muškarac koji pokušava da skine burmu s prsta pre nego što ga odvedu u logor. Postoji oštar kontrast između njega i onih koji su ga zarobili: njegovo lice je iskrivljeno u grimasu agonije, dok nacistički vojnik koji stoji pored njega ravnodušno posmatra njegovu muku. „Besmisao i zlo ove epohe“, piše Konstantinović, „u kojoj je Ahasver još moguć, u kome, nespokojan i proklet luta još uvek, i pokušava da skine prsten sa ruke, pa se čini da je večit, taj očajni ewige Jude, taj prokleti le Juif Errant, ta sramota ovoga veka, njegovo zlo, nemir svakoga od nas – taj besmisao i to zlo ne dozvoljavaju nam da se faustovski, nađemo pred apsolutnom lepotom“ (2016, 27). Kao i čovek na toj fotografiji, narator romana Ahasver biva lišen svojih poslednjih, najličnijih stvari pre nego što će biti lišen života. Konstantinović se vraća toj temi u Pentagramu da bi ukazao na „skrivenu ali moćnu vezu“ između Martina Hajdegera i pretpostavljenog autora lajdenske brošure koji je uveo temu Ahasvera u evropsku kulturu. On primećuje da im je zajednička vera u „dragocenost smrti, u njenu tvoračku moć, u prokletstvo koje je tamo gde ta moć odsustvuje“ (1966, 288). Razumevanje života preko njegove selektivne negacije koja daje prednost jednoj rasi nad drugom vezuje duh palanke s politikom i poetikom nacizma.

Dva poslednja odeljka knjige („beleške“) Konstantinović je posvetio nacizmu u Srbiji. Upravo taj kraj privlačio je gnev nacionalista od prvog trenutka ponovnog izbijanja nacionalizma u 80-im godinama 20. veka do danas. Prvo objavljivanje Filosofije palanke podudarilo se s jačanjem nacionalizma u Jugoslaviji, koje je kulminiralo takozvanim „Hrvatskim prolećem“ 1971. godine. Do tog časa se činilo da je pitanje kolaboracije u Drugom svetskom ratu skinuto s dnevnog reda. U jugoslovenskoj istoriografiji i u popularnom predanju, u velikoj meri oblikovanom filmskim spektaklima o Drugom svetskom ratu, lokalni fašizam je poistovećivan s hrvatskim ustašama i njihovim nacističkim marionetskim režimom, dok su srpski nacionalisti bili okarakterisani kao rojalisti. Filosofija palanke je poremetila tu podelu uloga među kvislinškim organizacijama u ratnoj Jugoslaviji. Posebno u Srbiji, Konstantinovićeva intervencija izgledala je kao provokacija. U periodu pre Drugog svetskog rata, najistaknutija srpska pronacistička organizacija bio je Zbor, koji je formiran 1935. spajanjem nekoliko idejno srodnih grupica i klubova. Iako se vođa Zbora Dimitrije Ljotić nadao da će mobilisati političku desnicu, Zbor je ostao marginalni politički pokret: na izborima 1935. dobio je samo 0,84 odsto glasova, što nije bilo dovoljno ni za jedno mesto u jugoslovenskom parlamentu.9 Konstantinović ne osporava te istorijske činjenice, čak ih i ne pominje. Razlog je to što njegovo glavno interesovanje nije istorija pronacističkih političkih organizacija u Srbiji, već dublji izvori srpskog i svakog drugog nacizma.

Konstantinović započinje kontroverznu belešku o srpskom nacizmu tvrđenjem koje direktno osporava utvrđene istorijske narative: srpski nacizam nije „’import’ iz nemačkog nacional-socijalizma, kome je služio i podražavao“ (366), već jedna od najkatastrofalnijih manifestacija duha palanke. Isto to se može reći o lokalnim varijantama radikalnih desnih ideja koje su nadirale širom Evrope u prvoj polovini 20. veka i o neonacističkim pokretima koji danas cvetaju u potpuno drukčijim uslovima.10 Duh palanke stvara uslove za pojavu nacizma, ali je nesvodiv na njega. On istrajava i kad pošast prođe i uspeva da preživi sva „nikad više“. Neke osobine duha palanke kao što su ateizam, nihilizam, senzacionalizam i banalnost, koje su naznačene već u naslovima pojedinih poglavlja Filosofije palanke, važni su elementi literature o totalitarizmima 20. veka; druge pak mogu da iznenade: na primer „stil“ i „razočaranje u životinju“. Konstantinović izdvaja tri glavna načela duha palanke: prvo je poništavanje pojedinačnog kroz samožrtvovanje; drugo je načelo apsolutnog racionalizma i utilitarizma; i, na kraju, načelo realizma i njegovo neprijateljstvo prema misaonosti i svemu što taj radikalni empirizam drži za „filozofsko“. Prvi i poslednji princip imaju svoje mesto u literaturi o totalitarizmu, dok je onom u sredini izvesno posvećivano manje pažnje. U decenijama posle Drugog svetskog rata neka od najšire prihvaćenih tumačenja uspona desnih totalitarističkih pokreta bila su zasnovana na tezi o njihovoj privlačnosti za iracionalnost masa.11 Bilo je, a tako je i danas, mnogo teže prihvatiti Konstantinovićevo tvrđenje da je nacizam najradikalniji izraz buržoaske racionalnosti. Upravo taj pragmatizam odbacuje i ismejava sve pokušaje apstraktnog mišljenja. Konstantinović ga nalazi u kratkoj narodnoj priči o „Ćirilu filosofu“, ptici koja prema narodnom predanju ne uspeva da nađe mužjaka i zato se obesi. Zapitavši se zašto bi jedna kultura prozvala „filosofom“ usamljenu, prokletu pticu, Konstantinović odgovara da je ono što ta figura označava „misao bez roda (kao bez ljubavi u rodu, za rod), usamljena misao koja usamljuje i koja je zato (ma koja i ma kakva misao) opasnost za pleme koje je, zbog toga, i osuđuje na smrt“ (206). Upravo tu leži jedna od ključnih protivrečnosti duha palanke. Ako njegova „tehnika življenja“ isključuje filozofiranje, šta znači filozofirati u palanci? Gde je mesto filozofskog mišljenja u ovom duboko antifilozofskom svetu?

Iz Uvoda u knjigu The Philosophy of Parochialism Radomira Konstantinovića.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net

________________

  1. Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, Nolit, Beograd, 1981, str. 383-384. Svi citati su preuzeti iz ovog izdanja. Prim. prev.
  2. Radomir Konstantinović, „Živeti sa čudovištem“, prva sesija Beogradskog kruga, Peščanik, 29.10.2011.
  3. Sazvežđa su objavljivala ključna dela iz oblasti filozofije i kulture, od Mišela Fukoa do Mihajla Bahtina i Fredrika Džejmsona, da pomenem samo nekoliko autora.
  4. Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza (1980, 653).
  5. Hana Arent, Izvori totalitarizma, prevod Slavica Stojanović i Aleksandra Bajazetov Vučen, Feministička izdavačka kuća, Beograd, 1998, str. 229.
  6. Dipesh Chakrabarty, Provincializing Europe: Postcolonial Thought and Historical Difference, Princeton University Press, Prinston, 2000, str. 16.
  7. Dipesh Chakrabarty, „In Defense of Provincializing Europe: A Response to Carola Dietze“, History and Theory, br. 47 (februar), str. 85-96.
  8. Josiah Royce, Race Questions, Provincialism, and Other American Problems, Macmillan, Njujork, 1908.
  9. Mladen Stefanović, Zbor Dimitrija Ljotića 1934-1945, Narodna knjiga, Beograd, 1984.
  10. Domaći nacistički pokreti u malim nacijama početkom 20. veka u Evropi tek nedavno su postali predmet pažnje sociologa i istoričara. Vidi, na primer, In the Shadow of Hitler: Personalities of the Right in Central and Eastern Europe, ur. Rebecca Haynes i Martin Rady (2011).10
  11. Taj argument je u osnovi većine radova Frankfurtske škole o nacizmu. Vilhelm Rajh ga postavlja u središte svoje knjige Masovna psihologija fašizma (1970).
Korice engleskog prevoda „Filosofije palanke“

Korice engleskog prevoda „Filosofije palanke“

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close